Nenad Stojković
ULICA KOJOM PARADIRA GORKO-SLATKI CIRKUS SVIJETA
Prvi samostalni roman Envera Krivca, Ulica Helen Keller, djelo je posebne vrste energije od posebne vrste krojača koji majstorski zašiva svjetove u jednu originalnu dimenziju. Dimenziju u kojoj svi živimo i zbog koje su nam potrebni ovakvi romani kako bi je uspijeli pregledati.
Krivac uvlači svijet u Hrvatsku i Hrvatsku u svijet na način kojim izvlaći na površinu istinski kulturološki amalgam 21. stoljeća u kojem živimo i koji živi nas. Ulica Helen Keller je sastavljena od prošlosti i budućnosti, lokalizacije i globalizacije, humora i melankolije, iskrivljenog života i ispravljene smrti zašivenih u dosad neviđenu mitsku kreaturu koja se čas čini stvarnom do najmanjeg detalja, čas nalikuje na golemi balon koji krasi paradu jedne obitelji (kao uostalom i svake obitelji). Dualnost romana nas privodi stvarnosti kroz eskapizam posuđujući jednu od osnovnih funkcija svakog mita i legende – projekciju koja nam olakšava sagledavanje vlastite nutrine i vanjštine.
No ono što izdvaja Envera Krivca od većine pisaca s ovih prostora je njegov raskid s konvencionalnim pristupom prošlosti. Dakle, niti je odabire ignorirati, niti je pretvara u pompoznu operu koja glorificira, osuđuje ili presuđuje. Njegov je pristup kudikamo lakšeg dodira, s organskim dojmom bliskosti onom praktičnom odnosu s povijesti kojeg na svakodnevnoj bazi uzdržava tzv. običan čovjek. Na taj način posredno kristalizira uzrok našeg stalnog bremena u nama samima umjesto u fatalizmu korijena ili kalvariji snova uskraćenih okolnostima u koje smo rođeni. Ovdje se govori o suptilnom istraživanju začetka, iskri transcendencije više nego o samom požaru transcendencije i time je ova knjiga još veća rijetkost.
Elementaran jezik i tečni stil su kao obični kuhinjski nož. U netalentiranim rukama mogu dovesti do samoozlijeđivanja, ali u talentiranim i/ili istreniranim rukama postaju vrhunsko oružje/oruđe. A i sami ćete se uvjeriti/osjetiti kako Enver Krivac posjeduje talent kojim uspijeva posve jednostavnom rečenicom smještenom na pravom mjestu, u pravo vrijeme, zarezati iznenađujuće duboko u vas. U skladu s dualnosti Ulice Hellen Keller, kompenzacija takvom stilu dolazi u obliku ustrajne i kompleksne mreže referenci koja vam otkriva autora kao pravu malu enciklopediju popularne kulture, a posebice glazbe.
Takav pleter zrcale i likovi u Ulica Helen Keller kao obični ljudi s običnim problemima u neobičnom svijetu. Neobičnom jer nam, jednom za promjenu, izravno govori istinu na svakom raskrižju, trgu, nazivu ulice ili škole. A stanovnici Krivčeve knjige su nam srodni utoliko što i u tom ekstremu ignoriraju istinu – baš zato jer im je postavljena ispred nosa – te umjesto nje odabiru iracionalne strahove. Zato su istine i laži ovdje majstorski izmiješane (onako kako su današnje generacije hibridi globalnih medija iluzija i lokalizirane stvarnosti koju možete provjeriti svim osjetilima) pod pretpostavkom da je upravo potraga ono što čovjeka nagoni da na koncu cijeni istinu. Istina nikad i nigdje ne mijenja svoj oblik – bilo da dolazi iz usta vaših prijatelja iz djetinjstva ili Jacka Nicholsona. Potrebno ju je izvući šamanskim procesom, putovanjem nakon kojeg ćete osjetiti istinu makar je ne mogli artikulirati.
Ulica Helen Keller je sjajna karta za tu egzorcizirajuću vožnju ruskim planinama na kojoj ćete sigurno zaiskriti noseći zajedno s knjigom osmijeh i dubinu iz apstraktnosti u stvarnost i natrag. Uvidjet ćete da ste, kao Kelerica, i vi nigdje i svugdje, onda i sada, vani i unutra.
Sjajan prvi poklon od mladog autora pred dugom ulicom punom potencijala.
27. 5. 2011.
Post je objavljen 27.05.2011. u 15:36 sati.