kraljevski puding

Quasarr
Quasarr
Menart 2007



Evo ga, novi Urban!

Ma, zafrkavam se, uopće ne bum poletil!

Ova uvodna šala (loša), s neizbježnom referencom na legendarnu špicu Smogovaca, služi samo kao, da to odmah maknem na stranu na početku, podsjetnik na brojne usporedbe vokala grupe Quasarr, Borisa Štoka sa određenim tipom s Belvedera. Zabune nekih riječkih radijskih djelatnika, gdje je Quasarrova nastupna pjesma «Ti» proglašena novim Damirovim singlom, danas već imaju status anegdote. Plus toga, sve žive recenzije do sad spominju kako Štok zvuči kao Urban, no, istini za volju, odmah se ispravljaju i govore kako je to tek površno zamjećivanje, jer, Štok ima tek jednu ili dvije (od mnogih školskih karakteristika pjevnog glasa) poveznice sa dotičnim. Isto tako, Perković ga uspoređuje sa još jednim cro-ćelavcem, odvjetnikom iz Ramireza, što je meni osobno još besmislenije od usporedbe sa frontmenom Četvorke, jer tamo gdje je Aljošina hiperemotivna izvedba naporna i tjera me na bijeg iz zemlje, Borisov teatralno naglašen performans jedan je od najuvjerljivijih iz kategorije muških distinktivnih.

I stvarno, Rijeka nije dugo imala muški vokal koji je toliko uvjerljiv. Niti bend koji tako suvereno i samouvjereno, sa potpunim opravdanjem, nastupa sa kolekcijom pjesama i ima identitet koji je na poštenoj svjetskoj razini. Isto tako, ovaj grad, u kojem, kako je to savršeno ironično primjetio Prlja u «Riječke pičke», «vlada rokerski sklad i gitaru svira i star i mlad», dugo nije imao toliko muzikalno suvisao i skoro pa moderan bend kojem elektronika služi kao instrument a ne kao drugorazredni ukras. Album Quasarra, benda izraslog na ruševinama nekoliko riječkih bendova (od kojih moram/želim spomenuti meni nikad prežaljeni prog-folk kombo Kwadrat Nodnoll) ima 10 pjesama koje su konzistentne, dobro aranžirane i iako se večinu vremena oslanjaju na tehnička rješenja (readymade lupovi i sekvenceri), mogu funkcionirati i bez njih. Za jedan «početak», za jedan album mjuze za stariju ekipu (mulcima se Quasarr neće dopasti, to je garant) ovo je i više nego dobro.

Možda smo malo previše čekali na Q-prvijenac. Pjesma «Ti» (nakon doslovne radijske zlouporabe i dalje ima ful smisla), koja i otvara album, počela se vrtjeti po eteru, i riječkom i panhrvatskom, ima već oho-ho, pa su sumnje u bend imale dosta vremena zaživjeti, pogotovo nakon pojave pjesme «Neki drugi svijet», koja je svojom težinom bila malo kaloričniji zalogaj od «Ti». Naravno, da je Kifla, a nekako pogotovo i Gradnarječini plodno tlo za takve šprehe. Tračevi i zlogukstvo (ovu riječ službeno proglašavam svojom i na nju stavljam creative commons nalju) su se stišali tek nedavno kad se pojavila i treća pjesma, od strane izvjesnog jenkija Brada Blackwooda producirana «Arpeggio».

Kad sam već kod producenata, nije mi jasno zašto baš Denyken. Nekako mi se čini da je ovaj «stare slave djedovino» ton maher (koji je definitivno obilježio jedno razdoblje hr-roka, snimajući i producirajući Majke, Pipse, pa čak i onda smislene Kojote, te još mnoge) previše upeglao Quasarr. Mislim da bi odabir nekog mlađeg (ako ništa, onda barem mlađeg «u glavi») producenta, a pogotovo s obzirom na Denykenovu cijenu rada i studija, dao ovim pjesmama malo više force, ili barem opuštenosti. Jer, koliko god ove pjesme, egzistirajući u svom posebnom teatralnom svijetu, bile dobre, ne mogu se oteti dojmu da su ipak malo prekrute.

Što me dovodi do još jednog problemčića kojeg imam sa ovim albumom, a to je silna ozbiljnost koja ne popušta od početka do kraja. Još me Frank Zappa naučio da humor definitivno pripada u glazbu, a i nekako sam se kroz vrijeme i sam uvjerio da je glazba bez barem malo humora (ne shvatiti doslovno – pod humorom mislim na opuštenost, neobaveznost, lo-fi filing, prozračnost, y'name it) kao žena bez vagine. Cijelo vrijeme tu su orkestracije, Štokovi ozbiljni pjevački maniri, njegova ekspresija itd., pa bi malo spontanosti i primjetljive improvizacije došlo kao kiša. Ili snijeg, ili što vas već pali. Usporedit ću to sa albumom «Otrovna kiša» (još jedna, potpuno nenamjerna poveznica sa Urbanom) koji svoj ventil nakon teških, mračnih i maglenih devedeset posto dočeka u pjesmi «Previše» koja svojim rasplinjavanjem u zajebanciju da slušatelju konačno malo zraka i učini cijelu prethodnu priču o mravima, kiši, oceanu, polarnoj noći i napušenim skrečevima lakšom i smislenijom.

Bez obzira na ove sitne zamjerke, koje su više dokaz moje glazbene autističnosti nego Quasarrovi nedostaci, al dobro sad, dakle, bez obzira na to, Quasarrov prvijenac je i kao cjelina ali i kad je rasječete na deset sastavnih dijelova – vrlo dobar album, glazbeno i stihovno (uz iznimku nekolicine malo nespretnijih liričnih fraza), izvedbeno, ali i po stavu.

Kao i uvijek, mene zanima kako će Quasarr zvučati u bliskoj budučnosti, odnosno, hoće li pozitivnim promjenama uspjeti postići još nešto više. Jer potencijala za lijep nastavak karijere ovdje ima na bacanje.

Kažu na Menartovoj stranici – «u Novom Listu dobra recenzija a nije potplačeno niti je po lokalnoj liniji». E, pa nije ni ova po lokalnoj liniji, a još je manje plačena (nažalost), a opet je dobra, ono, i više nego prolazna. Pa kako to? Pa jednostavno zato jer je ovo dobro. Nije glazbena revolucija kakvoj su se mnogi, pogotovo Riječani, nadali, ali, molim vas, kome još, osim Tibetu, treba revolucija?

Najbolje stvari: Ti, Arpeggio, Lili, Laž, Vilma

Linkovi: www.quasarr.com, al tu nema ništa pa odite na www.menart.hr ili na www.dopmagazin.com, al najbolje je otić na www.zeljkagg.com jer to je stranica od fotografkinje koja im je radila omot a fotke su joj fajnske

ek

Rufus Wainwright
Release The Stars
Geffen, 2007



Čudno je kad se «zaljubiš» u gay pjevača. Pogotovo ako si muško i ne voliš nogomet al voliš važin. I cice. Mliječne žlijezde u žena, je li. Sva sreća da mi se to dogodilo u ovim, tzv. odraslim danima, jer, da se kojim slučajem to dogodilo ranije, možda bi me i zbunilo. Ovako, čiste straight savjesti mogu komotno izjaviti – da, u ovog tipa sam zakrašan. A u glas i djelo Rufusa Wainwrighta teško se ne zaljubiti po slušanju barem jednog albuma. Radi se o personi koja u ova komercijalna vremena prkosi svojim nekonvencionalnim mini-opusom, koja igra protiv pravila pop svijeta i koja, prije svega, isporučuje jednu od najfinijih muzika na današnjem tržištu.

Sin kratkotrajnog braka američke folk legende Loudona Trećeg i pjevačice Kate McGarrigle rođen je 1973. u više nego glazbenu obitelj. Naime, osim oca, kojeg su ranih sedamdesetih zvali «novi Dylan» (Loudona će možda fanovi serije M*A*S*H znati kao raspjevanog kirurga Spaldinga, da ne spominjem više od 20 albuma mjuze), majke Kate (koja je sa sestrom Ann izdala preko 10 albuma, a možda ih najviše znate kao backvokalistice na Caveovom «No More Shall We Part»), Rufus ima i poznatu sestru. Naime, Martha Wainwright prošle je godine izdala svoj prvijenac za Zoe Records, mada pjeva otkad je ovolka bila. Kad se rodiš u takvu fameju skoro da ti je suđeno postati pjevač. Barem.

No, Rufus je izrastao u mnogo više od poznatog sina. Pomirivši se sa svojom homoseksualnošću vrlo rano (čije je frivolno eksploatiranje u pubertetskim danima završilo čak i silovanjem od strane pohotnog starca u londonskom Hyde parku kad je Rufus imao 14 godina), mladi Wainwright bacio se na pisanje pjesama koje su, nepotizam potpuno opravdano na stranu, brzo po snimanju dema, po žnjori od starog, naravno, došle do Dreamworks Recordsa. Već po izlasku prvog, eponimnog albuma, Rufus je skupio predano fanovsko sljedbeništvo, koje je kulminiralo mnogim celebrity fanovima, gostovanjima, pojavljivanjima u filmovima i, što je najvažnije za istaknuti, dvama albumima remek djelima, Want One, 2003. i Want Two, 2004.

Tek je na te dvije zbirke pjesama Wainwright do kraja i hrabro spojio sve svoje opsesije i utjecaje. Tako su "Want" albumi, producirani od strane velikog Mariusa De Vriesa (Madonna, Björk, Massive Attack, Elbow, David Gray, uglavnom česti suradnik isto tako legendarnog Nellea Hoopera), u biti, "popera", tj. čudna kombinacija pop glazbe i opere, odnosno «barokni pop», kako ga je nazvao jedan kritičar. Opsesije mjuziklom kao originalnom autorskom izričaju Amerike, pa onda show-tunesima, operetnim arijama, cifranim, vrlo često i prekičastim aranžmanima nekad i više od jednog filharmonijskog orkestra; opsesije kombinacijom katoličke i manje gay, a više opčenito promiskuitetne ikonografije (iznošenje svog prljavog rublja, večinom) – sve je to činilo ova dva albuma koja su Wainwrightu priskrbila definitivnu potvrdu neprikosnovenog majstorskog songwritinga.

«Richard Wagner pop glazbe», kako ga je svojevremeno nazvala Stephanie Merritt, vratio se sa novim, petim albumom, ambicioznije nego ikad. Naslov albuma «Release The Stars» parafraza je «release the dogs» sintagme, gdje Rufus sugerira močnicima američkih filmskih studija, da, pošto je «Hollywood starih dana mrtav» (a fakat i je, već dugo), puste tzv. «zvijezde» na slobodu. Naslov je to koji, kao i cijeli album, krije dvije strane – jednu neugodnu, introvertiranu, mračnu i prijeteću i drugu – glamuroznu, ekstravagantnu, preproduciranu i kazališnu.

«Release The Stars» nastavlja se na diptih «Want», no, samo dijelom, jer raskošne orkestracije se pojavljuje tek na tri-četiri pjesme. Na ostalima se Wainwright vraća natrag svojim počecima, kad je bio sam on s gitarom, ili samo on sa klavirom. Bez obzira na pojednostavljenje večine materijala, kad Rufus odluči ukrasiti pjesmu orkestrom i bezbrojnim c, d, e ili f dijelovima kompozicije, te namjernim atonalnostima i ostalim skladateljskim rješenjima koja više furaju na Belu Bartoka, Phillipa Glassa, Richarda Wagnera ili čak Giuseppea Verdija nego na pokojnog Jeffa Buckleya (i slične songwritere zadnjih 15 godina), onda to radi u ekstravagantnom, nerijetko pretjeranom stilu.

Unatoč tome, «Release The Stars» nema forcu i uvjerljivost prijašnjih albuma pa se Wainwright na trenutke gubi u samovažnosti i aranžmanima, što, na kraju, rezultira sa premalo pjesama na koje se možete zakačiti.

Sve te «zamjerke» u Wainwrightovom svijetu malo znače. To je kabaretski svijet, svijet za sebe, svijet u kojem se kompleksnost, melodramatika, ambicija, ljepota, težina i taština samo prave da su dio pop svijeta. Ne znam gdje drugdje se pjeva o suzi koja kane između nogu i rijeci koja teče ispod grada («za koju samo ja znam i pomoću koje ćemo jednog dana i zbrisati iz ovog grada») («Between My Legs»), ljetnoj palači pruskog monarha Frederika Velikog («Sanssouci»), jednonoćnoj toplobratskoj vezi sa Brandonom Flowersom iz The Killersa (jep, gerle, onaj slatkić je dvocjevko!) («Tulsa»), poštenim no nepolitičkim umorom od Amerike («Going To A Town») itd itd. Ima toga još.

Zašto uopće slušati Rufusa Wainwrighta, zašto pričati, pisati o njemu. Ima nekoliko razloga. Prvi je taj močni glas koji se na trenutke ponaša kao instrument, to snažno grlo koje ga stavlja uz bok jakim muškim vokalima današnjice tipa Chris Cornell. Drugi je osvježenje koje slijedi ako se prepustite «teatru Wainwright»; osvježenje među hrpama otprilike uvijek iste glazbe i otprilike uvijek iste priče o toj istoj glazbi. Ovdje nema «hit singlova», «poznatih gostujućih bubnjara», remikseva, hrpe glazbenoindustrijskih a posebice marketinških govana. Kod Rufusa je glazba svedena na stejdž i svakim novim albumom nas podsjeća da popularna glazba može biti i ozbiljnija od vašeg prosječnog glazbenog idola.

Najbolje stvari: Do I Dissapoint You?, Going To A Town, Between My Legs, Rules And Regulations, Release The Stars

Daljnje istraživanje: Want One (Dreamworks, 2003.), Want Two (Dreamworks, 2004.)

Šta je Mani Gotovac rekla (šatro) kad sam je pitao (isto šatro) zašto Rufusa Wainwrighta ne pozove na Riječke Ljetne Noći: Rrrrhhhhrhufus Wainwrrhrhrhighgrhrt? Kajgod!

Link: www.rufuswainwright.com

U sljedećem nastavku Njorlove Sage a.k.a. vegan-nonfriendly emisije BeatNocha: Quassar

Pozdrav,
ek.

(„Sunshine“ Dannyja Boylea i Alexa Garlanda, according to ek)



Filmovi tzv. sf žanra su ko savršen dan. Pojavljuju se rijetko. Kažem rijetko kao u „jednom godišnje“, ako. Zato se pod mus moraju ić gledat u kino. Pogotovo ako nisu klasične američke produkcijske pozadine (filmovi tipa „Armageddon“ (Michael Bay, 1998.) „Supernova“ (Walter Hill, 2000.)„The Core“ (Jon Amiel, 2003.) i slični), mada je, recimo, po kino-plakatu/dvd omotu potpuno odbijajući „Serenity“ (Joss Whedon, 2005.) bio ugodno iznenađenje.

Zato sam inzistirao, i drugima, i nama i sebi, na tome da se „Sunshine“, skoro pa godinu dana čekani Boyleov sf, ide vidjeti u kino. A ne da se gleda na teveu ili nedajbože na kompu. I još, plus toga, potpuni sam, po definiciji, luđak za sf formulu „svemirski brod i njegova posada idu na opasni zadatak i počnu se događat sranja“.

„Sunshine“ je tipičan izdanak te formule.

Naime, za (samo!) 50 godina od danas Sunce naše jedino je na umoru. Hladi se i gasi. Shodno tome, Zemlja je ledara živa i svakim danom sve bliže i bliže potpunoj kuglici leda. To je posebno naglašeno na kraju kad vidimo Sidney zaleđen – znači, ako je grad u kojem je vječno ljeto pod snijegom i ledom, onda je stvarno sve „šlo fuć“!

Ekipa znanstvenika (nikako svemirskih marinaca i slične gluposti) na čelu s kapetanom Kanedom putuje k Suncu u brodu Icarus 2 ne bi li ga ponovno „upalila“ bombom „veličine Manhattana“. Na brodu je još, između ostalih, i kreator bombe, fizičar Capa.

I krene film. Razlije se od samog početka u najljepšim bojama i najboljim zvukovima koje sam vidio u zadnjih 15 godina svojeg filmoljubilačkog autizma. Odmah sam zaboravio sva ona oduševljenja kilometrima dugačkog reda filmova i cgi pobjeda u najrazličitijim ratovima zvijezda, zvjezdanim trakicama, matricama, jurskim parkovima, superjunacima i tome slično. To što me odmah kupilo je dojam da sve to izgleda vrlo jednostavno (pretpostavljam da i nije neki ultra-kunst danas isfurati svemirski brod i Icarusov štit i onaj pakao ispred njega nekim od pice i kokakole zamusanim frikovima, duboko u kompjuterskom podrumu kakvog hollywoodskog studija), ono, ne predaleko od npr. Galactice (ove nove, svakako), ali u kombinaciji sa toliko finog i sofisticiranog dekoratorskog, dizajnerskog i na kraju snimalačkog stila da sam na trenutke bio bez daha. Ne brinite, ne doslovno.

Stvarno, ako ćemo o vizualnoj eleganciji, o poetici, o stilu, o svježim Boyleovim režiserskim rješenjima koja plešu taman jedan korak dovoljno daleko od granice da ne postanu spotovska, o bojama, fotografiji, unutrašnjosti, ali i vanjštini svemirskog broda, o ritmu filma (ono što me je potpuno oduševilo je kako ne gubi vrijeme na nepotrebne scene nego skače na slijedeću bitnu stavku – inače, nešto čega smo često lišeni u raznim žanrovima), o glazbi (ajme meni ljepote! – engleski filmski skladatelj John Murphy u kombinaciji sa Karl Hydeom iz Underworlda predu taman kako treba između orkestralnog i elektronskog – na trenutke potpuno podsječajući na još jedan dobar sf soundtrack, rad Cliffa Martineza za Sodenberghov remake „Solarisa“)... Da ne duljim rečenicu u nedogled, dakle, ako ćemo o svemu tome – Boylu i njegovim suradnicima svaka čast!

Što se tiče glumačke ekipe – isto sve na mjestu. Dapače, ako bi ikad morao ić u svemir na smrtonosni zadatak, htio bi da mi Hirojuki Sanada bude kapetan broda – toliko mi je bio dobar! Super faca, inače, za znatiželjne, Hirojuki je bio „bivši muž“ glavnog ženskog karaktera Reiko u japanskom originalu Ringua, je li, Kruga. Isto ok i to dapače ok je i Cillian Murphy u ulozi požrtvovnog Cape, za kojeg sam respekt stekao u zadnjem Batmanu gdje je bio odličan kao doktor Crane Strašilo. Tu je i bivša bond-djevojka Michelle Yeoh i jako zanimljiva novozelandska faca Cliff Curtis kao doktor Searle. Druge ne znam. Odnos između likova – isto na mjestu. Prilično uvjerljivo. Za ekipu n'rdastih znanstvenika, mislim.

I tako, ide film, sve je super, tenzija raste, posada broda donosi odluke, komplicira si život, ti isti životi se gube, frka se multiplicira, a znanstvene gluposti uspijevam ignorirat. Nabrojat ću samo neke, mada mi nisu smetale, jer, još uvijek nekako uspijevam u kinu isključit mozak i bit dijete nezainteresirano za zakone fizike. Kao prvo, Sunce se, barem mi je tako objasnio Sam Neill u onom BBCjevom dokumentarcu „Svemir“, neće ohladiti, nego će rasti i biti sve toplije i Zemlja neće nestati u ledenom grobu nego će je Sunce prvo dobro ugrijati, pa poubijati nas i biljke (o, da, mi smo tek životinje), pa će je dobro osušiti i na kraju spaliti. A to se (kao ni ovakav suprotan scenarij zaleđivanja) neće dogoditi unutar 50 godina nego 50 milijuna godina ili još i više. Kao drugo, zašto uopće slati „crew“ na takvu misiju kad je NASA uspjela zafelšat Voyager još prije dvadeset i kusur godina baš onako kako i kamo su htjeli. Mali Voyo je zdrav i operativan uspio isfotkat sve planete i na kraju je napustio i cijeli Sustav, pa kako onda jedan brod ne bi mogao do Sunca doći sam?! Ima tu još toga, da sad ne budem dlaka-u-jajetu-frik, kao što su zvuk u svemiru, boja sunca (Žuta? Otkad je Sunce žuto?!), gravitacija u brodu dok im glavni komp ne radi, spacewalk bez space-odijela (pogotovo to!) itd. itd. Al, rekoh, dobro.

Znači, već ste potpuno uvučeni u stvari koje se događaju „našim junacima“ i to na svakom nivou. Zajedno ste s njima u misiji i sve je, nekako, manje više, konzistentno. Ponavljam, znanstvene i fizikalne stvari na stranu. I onda se dogodi. I to se dogodi u posljednjih, šta, pola sata-dvadeset minuta. Sa Icarusa 1, broda, odnosno misije koja je prethodila Icarusu 2 i koja je neobjašnjivo propala („naši junaci“ se dokaju s njim zbog razloga koji nisu sad i ovdje pretjerano bitni) stiže jebeni Freddy Kruger! Jedini preživjeli sa Icarusa 1, kapetan Pinbaker, potpuno spaljen (i izvana i iznutra) nakon 7 godina života u olupini broda pored Sunca, nekako (!) se uvlači u Icarus 2 i krene tamaniti posadu. ČEMU TO? ČEMU TOOOOOOOOOOOOO?!!!???!!

Zaista nepotrebno, jer se „Sunshine“ iz visokostiliziranog svemir-filma pretvara u ono što se u filmskoj terminologiji današnjice naziva „slasher movie“. Tome nikako ne pomaže ni tresuća kamera (koja je do tog trenutka bila prihvatljivi i kul dio stila) i izblurani kadrovi koji Vas, sad, u samom finalu kad cijela misija visi o koncu, u kaotičnim akcijskim prizorima potpuno zbune. Ja za sebe ne mislim da sam nešto strašno pametan, ali kad mi se dogodi da više ne znam šta se događa (i najradije bi premotao film u kinu; to mi se dogodilo i sa ultrabezveznim filmom zvanim „Oceanovih 12“) osjećam se vrlo glupo. Prevareno. Onako potpuno išamaran brzom kamerom, poluvidljivim događanjima (po glavi mi pucaju pitanja koja bi postavljalo 4-godišnje dijete: Gdje se sad ovo događa? Ko je ovo? Kako su došli tu? i tome slično) i potpuno suvišnim likom spaljenog Pinbakera (možda se namjerno tako zove da bi podsjećao na Barkerovog cenobita Pinheada) odjednom se nađem na kraju filma. A i samo finale-finale je zbunjujuće. Ma, bezveze.

Dakle, da rezimiram analogijom. Kao da idete na posao autobusom, ono, normalan, recimo, ponedjeljak u Rijeci, i kasnite zbog gužve u gradu i presjedate u drugi bus i znate da će vam kenjati na poslu ali vi ipak idete i krećete se prema poslu i onda, taman u ulici u kojoj vam je zgrada u kojoj radite, 10 metara od vašeg cilja napadne vas poludjeli koljač.

Šteta, jer bez UŽASNOG kraja, „Sunshine“ ima nekoliko trenutaka za pamćenje. Na primjer, kad se ekipa okupi i gleda Merkur. Kakva kombinacija lijepog prizora i duhovnosti! Pa onda „kupanje u svjetlu“, pa motiv nepokvarene i nehollywoodizirane, dakle, filmski nepatetične požrtvovnosti te brutalnosti svemira koji je, čini se, u ove dane bahatih ratnih huškača i izokrenutih vrijednosti, jedino nešto što može čovjeka držati na svom mjestu. A i sama ideja o povezanosti Sunca i pojma Boga je jedna od boljih duhovnih postavki unutar sf filma posljednjih godina. Što je Bog? Ko je Bog? Čak i Biblija opisuje Boga kao čisto svjetlo, presvjetlo da bi se u njega gledalo. I na kraju krajeva – život na zemlji nije moguć bez Sunca.

Na kraju doktor Capa dotakne Sunce.

Prekrasno.

Prekasno.

Kad bi nekako mogao izbrisati sječanje na uvođenje Pinbakerovog lika i redateljske seizme na samom kraju filma, mogao bi čak reći da je ovo najbolji sf od trećeg Aliena. Ovako, unatoč dobrim likovima, vizualnom čašćenju prve klase i dvjema trečinama solidne priče, kao i pametnoj ljudskoj i duhovnoj potki, te mojoj veeeelikoj želji da si Boyleove postupke opravdam (misleći – pa nisu ni on ni Alex Garland budale pa da nisu vidjeli u šta im se film pretvorio; a tu su još i šefovi studija, cijela jedna mala armada filmskih djelatnika koja pregleda film prije izlaska – tu mora bit neka začkoljica!), „Sunshine“ ostaje film koji je 60 posto savršeni sf film a 40 posto čista scenarističko-redateljska sramota.

Hvala na pažnji.

ek

Dub Pistols
Speakers And Tweeters
Sunday Best Records, 2007



Bokbokbobobobo bo ob ob bobo bo bo.

Evo, ove godine opet Hartera. Dva dana. Prilično razumna cijena. Ono, Jimi Tenor će doć. Taj tip je nešto najgenijalnije što je Finska Majka rodila. Pa onda «onaj tip» iz Underworlda. Mislim, znam kako se zove, al mi mu se ne da napisat ime. Pa onda Laufer (u epizodi: To Baldly Go), za sve vokere – teksaške grandžere. Pa neki Steve Lawler koji je, rekli su mi, totalna faca kad se priča o mrdanju dupeta na plesnjaku. Nisam znao. Drugi najbolji riječki pop-rok bend će isto svirat al sad se zovu Morso. I onda još «usual lot» hr-ekipa. Moglo bi bit veselo.

E, sad, ima još jedan strani bend kojeg su Ljubitelji Buke čak stavili kao hedlajnere 9. lipnja, isti dan kad se ponovno okupljaju Laufer. Ma ko to mpže zasjenit hrvatski Pearl Jam? Ok, pretjerujem, ali namjerno, jer onda mi je zabavnije. Dub Pistols. Šta je sad to? E, pa, ne budi lijen – čitaj ovo a.k.a. ko ne čita-ko ne čita...

Dub Pistols su londonski dub bend kojeg je 1996. godine okupio Barry Ashworth, čovjek koji je drugu polovicu osamdesetih i prvu polovicu devedesetih proveo kao klupski promotor. Tip je to koji je djelomično zaslužan za uspjeh bendova iz tzv. Madchester ekipe (Happy Mondays, Stone Roses itd.) i to prvenstveno organizacijom tzv. Deja Vu večeri/programa po raznim, onda napetim, uk-diskačima. Nakon što mu je murija (svugdje su isti!) uništila večer nazvanu Eat The Worm 1991., Barry se okrenuo dj-iranju i vođenju svog novog benda – Deja Vu, koji je izdao jednu ploču i do 1996. se raspao. Barry nije bio lijen pa je okupio još jedan bend. Ovaj put – Dub Samokrijese, zajedno sa Lee Spencerom (producent), Johnom Kingom (gitara), Jasonom O'Bryanom (bas), Billom Borezom (programiranje) i Malcomom Waxom (dj).

1996. izdali su dva singla, There's Gonna Be Riot i Best Got Better, i to za Concrete Records. Do njihovog debija Point Blank (1998.) cijela big beat priča i scena napumpala se do maksimuma, prvenstveno zahvaljujući velikom uspjehu Norman Cookovog Fatboy Slim alter ega. Iako se big beat priča brzo ispuhala (čitaj: mutirala u nešto drugo), Dub Smith&Wessoni opstali su na sceni prvenstveno zbog odličnih, dinamičnih, ajmo-sad-svi-skakat-ko-jedan nastupima uživo.

Do danas su Dub Magnumi izdali 3 studijska albuma, remiks album, pojavili su se na koš&još soundtrackova, a njihov treći studijski album je tu i friški je ko slanac u pekari Sokol u šest ujutro i zanimljiv nam je jer će, tako to obično ide, na Harteri najviše njega svirati.

Speakers And Tweeters je, kako reče jedan britanski Aco Dragaš, savršena fuzija hip hop, ska, dub i disko elemenata. I nije fulao. Izbrusivši kombinaciju svih tih utjecaja skoro do pop finoće, Dub Walter PPK-jevi snimili su svoju, kako se to kaže, definitivnu ploču. Pop, rekoh, što znači da ćete je slušati na radiju (a u to vrijeme baka, ako je još uvijek imate živu, neće kenjati da šta je sad ovo), na roštilju i u sličnim «passtime activities» situacijama, kao i klupskim okruženjima. Ono što spaja svih 13 stvari na albumu je upravo njihova različitost; tako ste u jednoj pjesmi u filingu današnjeg repa, u drugoj se spajaju funky bas linije a la 70-te i jazzy klavijature, pa vas pogodi potpuno radijski hit, pa sve ode u mračne vode, pa na Jamajku, pa natrag u London i tako Dub Koltovi voze kroz cijeli album.

Za ovu kolekciju pjesama pomno su odabrali svoje goste i gostujuće senzacije od kojih je svakako najveća i najzanimljivija pojava bivšeg vokala legendarnih The Specialsa. Terry Hall se pojavljuje na nekoliko stvari od kojih najbolje funkcionira na Gangsters, koja i je nova verzija The Specials singlice iz 1979. Inače, na albumu obrada ima poprilično. Tako Terryja Halla možete, zajedno sa reperom koji se zove Rodney P., čuti i na prilično drskoj obradi pjesme Peaches, originalno iz Jean Jacques Burnel radionice. Puritanci neće što Rodney P. radi sa pjesmom od Stranglersa, no, kao i u slučaju cijelog ovog albuma, mozak treba isključiti, jer ovo nije ploča za rub znanosti nego za ljetnu zajebanciju.

Vodeći singl s albuma i definitivno najbolji track je Dub Berete razračunavanje sa Rapture, pjesmom koja je svakako, u Blondie originalu, miljokaz pop glazbe. Rapture je kod Dub Lugera postao, uz pomoć Terryja Halla, radijski hit 1/1.

Čini se, glazbeno, da su Dub Glockovi nastavili tamo gdje je sa svojom post-pank fuzijom dub-a i plesne glazbe stao veliki Adrian Sherwood. Nebitno. Sve u svemu, ako se zanemari nekoliko fillera (pjesama za popunjavanje albuma), Speakers And Tweeters je prilično dobra lagana ljetna ploča puna šege i obrada, koja bi ove ferije, da ima pravde, trebala iskakati iz plaža, automobila, rođendana, državnih i božjih praznika (za koje niko ne zna šta su i zašto su) i zadimljenih stanova. Provjerite je uživo, u Rijeci, na Harteri, devetog lipnja. Imate naš blessing.

Najbolje stvari: Gangsters, You'll Never Find, Peaches, Rapture, Gave You Time

Ostale marke pištolja neiskorištene u ovom tekstu: Arcus, KBI, FNH, Browning, Heckler & Koch, Springfield, Crvena Zastava, Phaser (on «stun»)

ek

Link: www.cityhifi.net

Arctic Monkeys
Favourite Worst Nightmare
Domino, 2007.



Drugi albumi su poslovično teški. Treći albumi su poslovično teški. Peti albumi, live albumi i proklete kolekcije b-strana... napraviti dobar album... sve je to danas poslovično teško. Sve što trebate je poželjeti i – evo ga, postaje teško.

U slučaju sheffieldskih arktičkih majmuna drugi album svakako je trebao biti težak jer su očekivanja bila velika, prvenstveno zahvaljujući prošlogodišnjem fenomenu ove grupe čija je bombonjera «Whatever You Say I Am...» najbrže prodavani prvijenac u povijesti UK glazbe a ima nekoliko manje više ok nagrada (uključujući i uvijek nekako fer podijeljen Mercury). Arctic Monkeys su, podsjećam, i dio velike internet glazbene revolucije, jedan od prvih procvjetalih pupoljaka myspace zuje, što opet sve ne bi imalo nikakve veze da taj prvi album nije stvarno toliko dobar (evo, nakon godinu i nešto još uvijek se nije pokvario, izlizao ili potrošio).

Bendovi novijeg datuma, pogotovi ovi što ih u nedostatku riječi volimo zvati «indie», što zbog marketinga, što zbog vremena u kojem živimo, osuđeni su, večinom, na vrlo hvaljen prvijenac i na ironično seciranje nastavka. Postavljaju se pitanja koja su na prvi pogled veća od života samog – hoće li nas naši novi heroji razočarati?, hoće li nas naši novi heroji nastaviti inspirirati? i tome slične masturb-fatalističke idiotarije. Sva ta spika ne donosi nikome ništa dobroga, a pogotovo ne bendovima kojima je u startu štanga dignuta previsoko.

No, čini se da Alexu Turneru niko ne može štangirati jer se tog mulca to baš pretjerano ne tiče (na «Favourite Worst Nightmare» nema ni sekunde pritiska!). AM rokaju čvršće i brže, tako da album doslovno projuri kroz cd plejer (ili štagodpod) sa 12 pjesama u 38 minuta! Najveći adut, kao i na prvom, je Alexova stvarno dobra lirika koja ovdje opet razvaljuje. Naravno, za potpunu predanost njegovoj dovitljivosti i lakom baratanju sa stihovima, koji na kraju uspiju kroz humor, ironiju, inteligenciju i ozbiljnost maštovito opisati svijet kroz oči nekoga na početku dvadesetih, treba nadprosječno poznavati engleski jezik. Jedino tada se mogu doživjeti mnogobrojne, jednostavnim nelingvističkim tezaurusom rečeno, dobre fore koje Alex Turner isporučuje. Jedan takav primjer je iz «This House Is A Circus» gdje se rima događa u spretnoj aliteraciji «This house is a circus/ berserk as fuck...». Dakle, jedino kad se «berserk» i «as» spoje u jedan fonetski njok tek se onda rimuju sa «circus». Pametan dečec.

Zanimljive su i ostale pjesme, od «Brianstorm» singla koji sprda stvarnog korporacijskog n'rda iz glazbene industrije koji misli da će «otkačenom» oblekom (t-shirt i kravata) kompenzirati svoju ljigavu lovozgrtačku personu, preko «Do Me A Favour», skoro pa himnične posvete prekidu veze gdje se Turnerov aspekt mijenja od tipično muškog na početku do tipično ženskog na kraju pjesme, do «Only One Who Knows» koja je, u biti, prava balada, bez bubnja i bez basa. I tako, ima ih još dobrih. Ono, 12 sve skupa.

Čovjek koji je zaslužan za to što se na trenutke AM na ovom albumu guraju u ladicu nazavanu «indie-dance» je James Ford iz ugaslog UK-benda Simian (koji danas živi kroz svoju dj-team inkarnaciju Simian Mobile Disco, za koju se mnogi pohađači partija u starom Albionu kunu da je ful zabavna, ono, LCD Soundsystem dj-set furka), koji je producirao neke od pjesama. Ford je producirao i recentni debi album Klaxonsa, što ima smisla, jer, glazbeno gledajući, između AM i Klaxonsa i nema neke razlike. Moram spomenuti i bubnjara Matta Heldersa koji je, kako se to stručno kaže, ubio bubanj. Isto tako, tek tolko da se zna, tu je i novi basist Nick O'Malley koji je zamijenio Andyja Nicholsona koji ih je napustio brzo po snimanju prvijenca.

Ok, «Favourite Worst Nightmare» je manje pop i od prethodnika i dosta je agresivniji i nije baš ko prvi album, što je super, jer, ovdje govorim u svoje ime, nikom nije trebao klon «Whatever You Say...», i od početka do kraja je dokaz potpune vladavine Alexa Turnera a.k.a. Totalne Face. Njegovo «facstvo» proizlazi iz kombinacije njegovih tako mladih godina i vrsnih pjesama koje piše. Vas, ironične pametnjakoviće pitam – što radi prosječan dvadesetogodišnjak kojeg poznajete? Ovakvo nešto? Sumnjam.

Britanski kritičar John Murphy svoju recenziju «Favourite Worst Nightmare» albuma završio je riječima – «Težak drugi album? Šta je to?», ciljajući naravno na to da su AM odradili svoj drugi album puni force, ideja, žestine, dovitljivosti i uvjerljivosti. Evo, imam i ja pitanje-odgovor šemu za kraj: Može li glazba za mulce biti pametna i dobra? Evo, izgleda da može.

Najbolje stvari: If You Were There, Beware; This House Is A Circus; Only One Who Knows; Fluorescent Adolescent; 505

ek

Link: www.arcticmonkeys.com, naravno