kraljevski puding

Grad
Palach Uživo
Dallas Records, 2007



Grad se nekad davno, baš onda kad sam ja išao u prvi razred osnovne, čitaj – toliko daleke da se čini kao da nikad nije ni postojala – osamdesetprve, nije zvao Grad nego Knap. To je Pank unatrag. Prvu svirku imali su te iste '81. u Dvorani Mladosti na ondašnjoj trećoj ri-rok večeri. Četiri godine kasnije promijenili su ime u Grad, a još tri kasnije (ok, došli smo do ožujka 1988.) rasprodali su Lovorku Kukanić na račun jedine dvije snimljene pjesme i ex-Yu demo buzza kojeg su stekli zahvaljujući nekim drugim, trećim i sličnim mjestima u onda bitnim Zaječaru i Subotici. Čak im je PGP RTB obećao da ako napune Kukanićku da će im snimit album. Srbi jedni lažljivi.

Bez obzira na totalnu demo famu oko Škaljca i kumpanije prvi album dogodio se tek 1991. Ali šta? Dogodio se i proklet-bio-rat i vinil «Ljudi» u izdanju Pasarićeve Nema Problema izdavačke kućice prošao je totalno neprimjećeno. Otprilike isti uspjeh doživio je i drugi vinil, «Amerika» (1993., isto Nema Problema), samo što se ovaj put spot prilično vrtio kod onda jedinih glazbenih informatora nacije, kasnije od vremena i samih sebe pregaženih Hameda i Danijele. Onda sam već krenuo i u srednju školu pa mi je refren «Why can't I live somewhere else...» ostao u ok sjećanju.

Tek 1999, nakon što se Škaljac vratio iz kanadske pečalbe, Grad započinje svoju aktivnu i fer distribuiranu diskografiju, i to sa buDallasom. Cedejovi «Planet Majmuna 1999» (1999.), «Nebo» (2001.) i «Glad» (2005.) označili su svojevrsni izlazak iz lokalne legende, mada se PRAVA nacionalna aktualizacija ovog benda, mislim, nažalost, nikad nije ni dogodila.

Sve ovo (minus podaci o mom školovanju) možete pročitati na raznoraznim arheorokerskim net stranicama i drugdje, zato sada slijedi ono što je bitno. A to je – šta ćem vam, pobogu, ovaj cd.

Kupite si (ili nekoj dragoj osobi za gift) ga zato jer:

A) prva dva vinila sa legendarnim (ne sramim se reći – kultnim, koliko god se to Branki Kamenski ne bi dopalo) pjesmama ne samo riječke glazbene povijesti zvuče večinom ko šrot (loša produkcija, to će vam i sam bend nervozno priznati), a i prilično su nenabavljivi (reizdanje, bilotko? aha, je, sigurno, s ovakvim sisačima krvi i para kao što su naši izdavači, ono, sigurno), pa je ovo super prilika da sve te pjesme imate na jednom mjestu

B) objedinjuje sve faze benda (i ove «legendarne» o kojima sam govorio pod A) i ove pop pjesme iz druge, Dallas Records faze) u jedan fini i prema svim njihovim godinama pošteni best of

C) je sve uživo, a uživo su Škaljac, Stiv, Orijen, Benčik, Đanić i Bobo najbolji (fakat besprijekorna lajv drapaona sa simpatičnim Škaljčevim upadicama tipa «ajmo glasnije – ovo se snima!»)

D) kombinacija B) i D) čini mi se vrlo simpatična

E) ima super, na trenutke i smiješne (c'mon, moda osamdesetih, bwahahahahaha) retrospektivne fotke i jedan malo preliteraran ali sasvim na mjestu popratni «liner notes» txt by Velid Đekić

F) košta odličnih 39 kuna i može se kupit kod tete kioserke što je super ne samo zato jer je jevtino nego zato jer (uz još neke odlike i pojave nikako pogrdno nazvane tzv. kiosk-scene) sudjeluje u rušenju mita o cijeni cd-a kao suhog zlata. (Dajte, ljudi, radio sam u Dallasovom dučanu u Splitskoj i vidio sam međuskladišnice... pljačkaju sve nas diskofilne budale više nego 300 crnih Tuđmana!)

G) je snimljen u šutu u Palahu (koji je ovih dana opet aktualan) 29.12.2005. i zauvijek će bit super dokument jednog prepunog kluba i trenutka u vremenu

H) je u svemu prste imao i Svid radio kao izvršni producent, pa, dajte, ono, ne, mislim, malo, ne...

Hvala na čitanju. I za kraj, citirat ću škotsku grupu Idlewild od pred nekoliko godina.

"Podržite svog lokalnog pjesnika."

Škaljcu i kumpaniji želim još puno kašeta na probama i još puno tako jednostavnih a tako lijepih pjesama.

Najbolje stvari: izaberite sami, ima ih mac

ek

Link: nažalost, jedini link je www.ri-rock.com jer ekipa nema svoj net

The Field
From Here We Go Sublime
Kompakt, 2007.



Prije nekoliko tjedana naletio sam na recenziju ovog albuma na web portalu poznatom po tetošenju „indie“ fenomena i dizanju u zvijezde bendova za koje niko nikad nije čuo, inače vrlo agilnom i ovdje već u raznim kontekstima spominjanom Pitchforku. Gosponu Jessu Harvellu – recenzentu - hvala na vrlo afirmativnom tekstu o The Field jer, pitam se, kako inače doći do informacija da ovakve ljepote još uvijek postoje u nečem danas toliko ispranom kao što je house mjuza.

Bez teoretiziranja o prodaji vinila, o mp3 generaciji, malim bijelim preskupim i-podima i bez pretjerane kritičarske metafizike, pokušat ću vas uvjeriti da je Axel Willner, Šveđanin koji stoji iza imena The Field, pravi ne-mali čarobnjak.

Prije dosta godina Wolfgang Voigt, Michael Mayer i Jürgen Paape pokrenuli su u Kölnu izdavačku kuću Kompakt, koja je danas, između ostalog, poznata po vrlo konzistento kvalitetnom mikrohausu i minimaltehnu. Kompakt danas izdaje producente kao što su Superpitcher, Jonas Bering i Gui Borato ali isto tako udomljuje i stariju elektroničarsku ekipu tipa Alex Paterson (koji sad svoje The Orb albume izdaje na Kompaktu) i Thomas Fehlmann. Zato ne čudi što je upravo ova kuća zaslužna za Willnerov album.

Axel Willner je tip koji se još osim iza The Field skriva i iza pseudonima Lars Blek, ima svoju etiketu (meni osobno vrlo dragog imena) Garmonbozia, a kroz 2005. i 2006. za Kompakt je izdao nekoliko dvanaestinčnih ploča. „From Here We Go Sublime“ zapravo je kompilacija tih nekoliko singlova plus nekoliko novih stvari i nudi vrlo pametnu plesnu glazbu gotovo svaki trenutak. Problem sa tehnom je to što vas može izmučiti i umoriti svojom repetitivnošću, dugotrajnošću i žestinom, no The Field hoda sasvim drugačijom stazom. Njegova inačica tehna je pitka, tekuća i toliko minuciozna u detaljima da se konzumira kao pop verzija; neodoljiva i prozračna na svojoj površini isto koliko je zanatska i inteligentna u svojoj srži. Axel Willner gradi svoje stvari oko jako malo elemenata što upućuje na genijalnost jer rezultat je briljantan a, naglašavam, biti jednostavan i u tome uspješan, barem što se glazbe tiče, je najteže.

Genijalnost je i u tome što sa jednim ili dva loopa ili sempla Willner gradi konstrukcije od po pet-šest minuta a da one ni u jednom trenutku ne zapadaju u krize ili dosadu. Zamislite Daft Punk kakvi su nekad bili, maknite im suvišne vokalne linije i pojednostavnite im aranžmane i dobit ćete Willnerovu glazbu.

Da nabrojim samo neke dobre fore. Cijela „A Paw In My Face“ napravljena je od ultrakratkog gitarskog semplića jedne od najljigavijih stvari na svijetu – pjesme „Hello“ Lionela Richieja. Willner to otkriva tek na samom kraju stvari i upravo u „čuvanju za kraj“ leži kombinacija humora i glazbene razrade te dvije-tri maznute Richijeve note koja se, otkrivši se, dakle, na kraju, manifestira kao nekoliko minuta prave plesne radosti.

Sličnih primjera ima i na ostatku albuma. Tako zatvaračica albuma raskopava jednu od najpoznatijih vokalnih fraza ranog rock'n'rolla samo da bi pokazala koliko atmosfere može izvući iz nečeg tako starog i prašnjavog (ali i preočitog – vjerujte, na kraju ćete se pitati kako se ovog već do sad niko nije sjetio!). Naime, radi se o kukici „she-bop-she-bop“ iz „I Only Have Eyes For You“ The Flamingosa, baladi koja je svoje mjesto našla u ugodnom društvu povijesno bitnih singlova na „American Grafitti“ soundtracku. Upravo ovaj sempl odlično opisuje sublimiranost po kojoj se album i zove, i u koju, na samom kraju i ode, baš kako je to autor i obečao u naslovu.

Willnerova precizna rekonstrukcija starih zvukova i pjesama u nove forme vrlo je inventivna dok ih omata oko zdravih gruvova, opet toliko minimalističnih, u nježnim progresijama koje na trenutak evociraju trance glazbu, koja ovdje, divi divi, nije ljigava i odbojna već jednostavno super.

Unatoč neizbježnom naslanjanju na house, tehno, minimal, pa čak i trance, album „From Here We Go Sublime“ ravnopravno se naslanja i na mnoga velika ambient izdanja prošle i tekuće dekade, kako samog Kompakta, tako i drugih kuća.

Willnerova tajna je svakako aranžman. On zna kada prekinuti istoakordnu repeticiju novim, tzv. razrješilačkim akordom koji onda stvara tu neodoljivu muzikalnost, ponavljam, opet tako jednostavnu da ju je milina slušati.

Milina? Nježne progresije? Jednostavno super? Plesna radost?

Bojim se da je kritičarska metafizika ipak jača od mene. Zato, bokbobobobo.

I ne zaboravite – „From Here We Go Sublime“ stvarno je fantastičan album i kako bi rekao moj osobni prosvjetitelj (barem po pitanju ovog albuma) Jess Harvell – najluksuznija pojava ove godine što se tiće elektronike.

Najbolje stvari: Over The Ice, A Paw In My Face, Everyday, Little Heart Beats So Fast, Silence, From Here We Go Sublime

ek

Link:

Various Artists
Jonny Greenwood Is The Controller
Trojan, 2007



calling the meek and the humble...
welcome to blackboard jungle...
so don't you crumble..
just be humble. ...

Jah bless! Slijedi malo povijesti.

28. srpnja 1967. Island Records pokrenuo je malu etiketu koja je trebala služiti isključivo producentskim isfurima danas legendarnog Duke Reida. Taj vlasnik najpoznatijeg jamajkanskog sound systema pedesetih i šezdesetih godina imao je masivni mobilni dj show kojeg je mjestio po otoku u svom velikom kamionu na kojem je pisalo – Duke Reid, The Trojan King Of Sounds. Prva inkarnacija Reidove etikete (ili imprinta ili labela ili podkuće, ovisi već kako sami zovete takvu izdavačku instancu) propala je nakon tek nekoliko izdanja.

Već slijedeće, 1968., biznismen Lee Gopthal (na čelu kompanije Beat & Comercial koja se te godine poslovno spojila sa Island Recordsom) ponovo pokreće Trojan ime, no ovaj put kao pravu veliku kuću koja se nije bazirala samo na produkcijama i idejama Dukea Reida, već na cijeloj paleti producenata i glazbenika, od Britanaca Dandyja i Joea Mansana do jamajkanskih snaga među kojima svakako treba istaknuti imena Lee Perryja, Bunnyja Leeja, Clancyja Ecclesa, ali i samog Dukea Reida.

Kako je kraj šezdesetih označio svjetsku ekspanziju nove glazbe sa Jamajke, Trojan Records, novopokrenuti poslovni potez Islanda, nije samo uspješno zaživio objavljujući novi, otočki zvuk regea (alo, raste, ovako ću pisat reggae do kraja txta, ok, za razliku od..) i dub glazbe, već je i sam pokrenuo nove podkuće za daljnje glazbeno istraživanje. Tako je već 1969. Trojan, nakon samo godinu dana postojanja, pod sobom imao tridesetak manjih kuća.

Te iste 1969. Trojan doživljava i svoj prvi veliki komercijalni uspjeh kada Tony Tribeova verzija Neil Diamondovog hita «Red Red Wine» ulazi na službenu UK ljestvicu singlova. Bio je to prvi u nizu uspješnih singlova koji je kroz sedamdesete izjedrio talentirane jamajkanske i ne samo takve glazbenike kao što su Desmond Dekker, Toots & The Maytals, Bob & Marcia, Horace Faith, Jimmy Cliff, Lee Scratch Perry, Gregory Isaacs i na kraju krajeva jedan mali trio iz Kingstona, ne znam je li neko čuo za njih, naime, zovu se Bob Marley & The Wailers.

Dramatični uspon regea u sedamdesetima, samim tim uspon Trojana, bio je večinom pokrenut novom publikom, bijelcima iz britanske radničke klase, koja je uključivala i skinheads «pokret», no i druge working class grupe koje se nisu mogle poistovjetiti sa pop glazbom za djecu, koja se u mainstreamu onda, kao i danas, nudila preko radija i televizije. No, kako je i sam rege sa svim svojim derivacijama ubrzo postao dijelom tog istog mainstreama, Trojanova izdanja razvila su još sofisticiraniji i usredotočeniji zvuk, pa je radnička klasa napustila Trojanove izvođače. Između ostalog, zbog toga Island Records prekida svaku pravnu vezu sa Trojanom, pa tako od 1972. Trojan radi kao samostalna izdavačka kuća.

Da vas ne gnjavim raznim pravnim idiotarijama i vlasničkim odnosima kroz sedamdesete, osamdesete i devedesete, reći ću vam da je danas Trojan dio Sanctuary Records grupe.

Rock steady! A sad konačno o kompilaciji.

U svakom slučaju, Trojan je ime koje već četrdeset godina garantira dobar rege, uključujući sve njegove roots, dub, dancehall i ine varijante. Ne treba ni reći da je broj izdanja jedne toliko agilne i predane izdavačke kuće u rasponu od četrdeset godina velik i prevelik da bi se svi autori imenovali i prezentirali na seriji cd-a, a kamoli na jednom ili tri kompilacijska albuma, no, ova kompilacija vrlo uspješno služi kao uvod u povijest i djelovanje jednog izdavača koji nam je dao Marleya, Perryja, Horace Andyja i još mnoge druge.

S obzirom da 2007. Trojan slavi svoj četrdeseti roćkas, glavonje su se dosjetile da bi taj isti birthday mogli proslaviti nizom tzv. celebrity kompilacija. Tako su redatelj i glazbenik Don Letts i poznati Dj Spooky (That Subliminal Kid!) već objavili svoje selekcije njima najboljih stvari iz Trojanovog back kataloga. Za treći slavljenički cd pozvan je Jonny Greenwood, prije svega brat Colinov, a onda, uz Ed O'Briana, i gitarist Radioheada. Od samih njihovih početaka i kroz godine i različite faze matičnog mu benda, Jonny Greenwood postao je gitaristički heroj nove generacije. Zahvaljujući svom uvijek intrigantnom gitarističkom (i drugom) radu unutar Radioheada, te konstantnom eksperimentiranju, Jonny je i od kritike i od publike prepoznat kao odličan glazbopisac, aranžer, pomicatelj tehnoloških granica i što sve još ne. Svoju svestranost Greenwood je pokazao samostalnim projektima gdje se bavio modernim skladateljima dvadesetog stoljeća (Penderecki, Ligeti i Messiaen), ali i skladanjem filmske glazbe (Bodysong), na račun čega je dobio i poziv od BBC-ja da bude njihov kućni skladatelj. Mislim, da ne spominjem da svira gitaru u najboljem bendu na svijetu.

Između ostalih opsesija, Jonny Greenwood voli i rege pa je njegov odabir kao celebrity kompilatora dobar maretinki potez. Hoće li Greenwoodovo viđenje Trojana primamiti Radiohead fanove na rege i dub i u kojem obimu, teško je reći, no, podsjetit ću da Radiohead-rege veza postoji još otkako su lani Easy Star All Stars (sviračko-pjevačka all stars selekcija jedne druge rege/dub kuće imena Easy Star) objavili vrlo zabavan album Radiodread, gdje su, nakon isto tako vrlo zabavne rege i dub reinterpretacije Pink Floyd klasika Dark, odnosno Dub Side Of The Moon iz 2004., vrlo uspješno u rege umili Radiohead klasik OK Computer.

Jonny Greenwood je šest mjeseci kopao po arhivama Trojan Recordsa i slušao je samo njihovu glazbu. Rezultat tog istraživanja je slavljenička kompilacija Jonny Greenwood Is The Controller. Niti je Greenwood odabrao najveće opskuritete (što se od njega i očekivalo) a niti je izabrao najveće hitove, tako da ova kompilacija nema neku drugu poveznicu osim da su svih sedamnaest pjesama isključivo tu zato jer su se svidjele Jonnyju. Tome ne bismo trebali prigovarati jer tako je to sa tim tipom kompilacija. Ionako bi studiozni pristup povijesti i značaju ove kuće trebao doći u nekakvom vrlo velikom box setu. Controller je, stoga, kompilacija subjektivne naravi i funkcionira kao Greenwoodov mix tape, osobna zbirka. Zbirka, no ne i zbrka.

Najviše tu ima radova Lee Scratch Perryja koji je zastupljen kao glazbenik, producent i suradnik sveukupno četiri puta, Uzevši u obzir veliki utjecaj kojeg je ovaj današnji sedamdesetogodišnjak ostavio na stvaranje i razvitak regea i duba, ovakav odabir uopće ne čudi. Greenwood se potrudio ne izostaviti i druge velike jamajkanske face kao što su Linval Thompson, Sly & Robbie, Desmond Dekker i još mnogi drugi.

Sa nešto manje od sedamdeset minuta trajanja, Jonny Greenwood Is The Controller predstavlja zadiranje u najrazličitije kutke povijesti kuće Trojan ali i regea samog. Sama po sebi ne donosi ništa novog proučavanju jamajkanskog glazbenog izričaja, no kompilacija funkcionira upravo zahvaljujući snazi samih pjesama koje, izgleda, ostaju vitalne i nakon četrdeset godina. Ako ste spremni za vikendaško bavljenje regeom, ova kompilacija je odličan intro. I upamtite – Jah is the forgiva!

Najbolje stvari:

Linval Johnson – Dread Are The Controller,
Derrick Harriot – Let Me Down Easy,
The Heptones – Cool Rasta,
Lee Scratch Perry & The Upsetters – Black Panta
( s najboljim introm na svijetu ikad; vidi poetski uvod u recenziju )
i Junior Byles – Fever.

Pozdrav,
ek.

Linkovi: www.trojanrecords.com, www.greenplastic.com