kraljevski puding

LCD Soundsystem
Sound Of Silver
Capitol 2007



Prije dvije godine dogodio se plesni hrtić-hitić Daft Punk Is Playing At My House, kasnije izmužen do krajnjih granica nemilim puštanjem. Ni Vaš omiljeni Radio Za Ljude S Masnom Kosom nije nevin po tom pitanju, hvala ljepo. I šta? Svi rokeri, izuzev uvijek za nove stvari nezainteresiranih ortodoksnih i avidnih razdvajača žanrova, odmah su se popalili. No, činjenica je da, unatoč simpatičnosti tog singla, LCD Soundsystem, odnosno James Murphy, nisu/nije ni u Americi ni ovdje prodali više od 62 milje kopija albuma prvijenca. Svejedno, dobra je stvar izašla iz svega a to je ponovna aktualizacija dancerock scene, gdje su isto tako bitna stavka bili i The Rapture, ali i ponovno vađenje bendova iz ne tako davne prošlosti, kao što je npr. Gang Of Four. Šteta za relativno mali odjek prvog LCD albuma jer bio je to lijepi blend čage i pankerskog stava; ne samo lijepi nego i zabavan, duhovit, na trenutke pop, a na trenutke beskompromisan (pogotovo drugi disk iz tzv. posebnog izdanja).

Da li je novi Murphyjev album Sound Of Silver prilika za ispravljanje krivih Mississippija? Pa, da je pravde u glazbenoj industriji, onda bi to sigurno tako ispalo, no, kako je ima koliko i na hrvatskim sudovima, ostaje samo upozoriti envertualno zainteresirane – obratite pažnju na Sound Of Silver jer, svu priču o glazbi koja je elektronska i plesna a namijenjena je, kao, pankerskorokerskoj publici koja inače, ab initio, i u pravilu mrzi tehno, house i ostale forme (ah, blaženi klišeji i srednjoškolsko poimanje svijeta!), na stranu, ovdje se radi o pravom punokrvnom albumu koji je mnogo više od albuma plesne glazbe.

James Murphy je poznat po svojoj velikoj, rekao bi jedan kritičar na netu, gargantuanskoj kolekciji ploča. Stoga ne čudi glazba koju proizvodi jer za takav koncizan mišmaš treba, osim samouvjerenosti, mnogo naslušanosti. Kao i na prvom albumu, tako i ovdje, na Sound Of Silver, Murphy je uspio kontekstualizirati pop glazbu, stavljajući je u zabavan i prije svega plesan, tulumarski kontekst, tako da ona, iako je namjenjena, kao, glupoj zabavi, pijenju pive ili džoksanju gice, znači – potpuno je odmaknuta od bilo kakve intelektualizacije (s povremenim lijepim/dobrim stihovima), uspješno postaje pop mjuza za koju vam nije bed reći da je volite. Samo da podsjetim, zbog svježine (ili barem zbog inventivne reciklaže) su Murphyja na producentsko-remiksersku bauštelu zvali mnogi, od prijespomenutih The Rapture, preko N.E.R.D.-a do same Princeze Ispraznosti i Ogavnosti, gospodične Spears, s kojom, kako priča de, nije mogao naći zajednički jezik (ili barem sa glavonjama koji stoje iza nje), pa je pop nešto što Murphy, u biti, koristi legitimno.

Jasno je da LCDSS ne bježi od pop obrazaca , već ih prigrljuje i sprovodi kroz vrlo uspješan miks mrdanja guzice na podiju kakvog šminka-tutti disko kluba i mrdanja guzice u nekoj mračnoj rupi gdje djeca rade svoje pogo varijante plesa.

Sound Of Silver je, prije svega, kako sam rekao prije, plesna ploča kod koje je super to što funkcionira kao pop-rok album, a nije tek suma kopipejstanih dijelova i utjecaja. Uvijek preferirajući analogne pred softverskim spravama, Murphy radi glazbu koja se jednostavno može opisati kao punokrvna, iako je ta riječ nezahvalna jer su je ini Gallovi ovog svijeta isprali. Sound Of Silver je, unatoč tome, punokrvna ploča, a pogotovo se u to možete uvjeriti ako nazočite nekom njihovom (da, uživo su bend) nastupu.

Kao i svaki album s repetitivnim ritmom, tako i Sound Of Silver može na trenutke postati, ako ne dosadan, onda barem dosadnjikav. No, ponavljam i upozoravam – ovaj album nije nikako namijenjen analitičkim seansama nego feštanju i tulumarenju. Svatko ko vas ide uvjeravati u suprotno (thirtysomething razračunavanje sa New Yorkom, dovitljive analize umiruće ljubavne veze itd.) je pretenciozni blento. Zato, napravite Sound Of Silver (i sebi) uslugu i tretirajte ga kao party ploču.

Najbolje stvari: Get Innocuous (genijalni slowburn otvarač albuma koji miksa Bowijevštinu i Kraftwerkovštinu), North American Scum (plesna samoironija, žešća verzija Daft Punk Is Playing At My House), Someone Great (voćna kocka a la 80's) i Sound Of Silver (čaga, brate).

ek

Link:www.lcdsoundsystem.com

Arcade Fire
Neon Bible
Merge, 2007



Pred nekih godinu, godinu i pol, svijet je zahvatila manija dizanja u zvijezde montrealskog višeljudnog benda Arcade Fire.

No, prije nego što nešto kažem o njima, htio bih samo na trenutak skrenuti pažnju na američkog komičara Willa Ferrella.

Will Ferrell (1967.) se počeo zanimati za glumu još u srednjoj školi u Irvineu, Kalifornija, gdje je i debitirao kao jutarnji najavljivač preko školskog razglasa, obračajući se razredima mnogim glasovima. Ubrzo po završetku Sveučilišta Južne Kalifornije postaje član losanđeleske komičarske skupine The Groundlings, u kojoj su, između ostalih, svoje karijere započeli i Ana Gasteyer, Maya Rudolph i bivši članovi legendarne Saturday Night Live emisije, kao što su Laraine Newman, Jon Lovitz i Phil Hartman.

U toj komičarskoj grupi upoznao je Chrisa Kattana, s kojim je zajedno 1995. i sam postao članom Saturday Night Live ekipe. Na početku djelovanja u toj emisiji Will je okarakteriziran kao najlošiji član ikad da bi tijekom prve godine, zahvaljujući svojim sposobnostima transformacije i imitiranja, postao jedan od omiljenijih ikad. Will Ferrell je u emisiji proveo sveukupno sedam godina što je okrunio nominacijom za Emmy. Nezaboravna je njegova imitacija Georgea Busha tijekom kontroverznih američkih izbora 2000. godine.

Zajedno sa Jack Blackom, Benom Stillerom, Vince Vaughnom, Steveom Carrellom i braćom Lukom i Owenom Wilsonom, Ferrell pripada onome što su novinari nazvali The Frat Pack, referirajući se, naravno, na Old School, film Todda Phillipsa, te na nemali broj filmova koji parcijalno okuplja ovu glumačku ekipu. Ferrellovi Frat Pack filmovi uključuju nezaboravno idiotskog Zoolandera u režiji (i glumi) Bena Stillera, Anchormana (The Legend Of Ron Burgundy) u režiji Adama McKaya, remake Starsky & Hutch buddy-buddy filma (gdje Ben Stiller i Owen Wilson zamjenjuju originalne detektive iz 1975. Paula Michaela Glasera i Davida Soula), te Wedding Crashers Davida Dobkina.

Njegov stil može se okarakterizirati jedinstvenim među mnogim modernim američkim komičarima. Ferrellov humor mnogi će otpisati kao glupav i plitak, no rijetko se javlja glumac koji takvom lakoćom i vrsnošću uspijeva odrađivati samo na oko plitke kreacije. Dovoljno je samo pogledati njegovu glumu u filmu Melinda&Melinda, Woody Allenovoj «svaka priča ima dvije strane» kombinaciji komedije i drame, gdje Ferrell glumi tipičan woodyjevski lik, samim tim Woodyja, u klasičnoj pozi nesigurnog nervčika koji bi htio prevariti svoju ženu al je previše usran.

Wilf, kako ga zovu prijatelji, svoje likove sa tv-a i filmskog platna, nerijetko prenosi i u svoje javne nastupe, a jedan takav primjer ekstremnog javnog humora je i priča koju je prije dvije godine pokrenuo I-Newswire.com a koja se tiče Ferrellove navodne pogibije u paraglajderskoj nesreći. Shodno šali Ferrell se nije pojavljivao u javnosti neko vrijeme da bi na kraju ispalo da je to promotivni štos jer njegov lik u komediji The Wedding Crashers upada na pogreb lika koji je stradao na isti način.

Iako se njegove glumačke kreacije često, dakle, otpisuju, prvenstveno kao glupave ili glupe (što ni ne čudi jer se Ferrell ne libi glumiti i u takvim potpunim bezvezarijama kao što je neuspjela IQ-vrijeđajuća komedija A Night At The Roxbury (kod nas prevedena kao Prave Face) Johna Fortenberryja), lik Rona Burgundyja, voditelja vijesti iz filma Anchorman bio je toliko uspješan da je krajem prošle godine snimljen svojevrsni «nastavak» Talledega Nights - The Ballad Of Ricky Bobby, koji odlično parodira svijet vozača Nascara, američkog pandana Formuli 1.


Najbolje stvari: No Cars Go (..što je žalosno jer je to njihova stara pjesma koja je svoju prvu inkarnaciju imala na njihovom eponimnom ep izdanju iz 2003., što će reći da nakon genijalnog prvijenca Funeral, kojeg nisu mogli zgaditi i ultranaporni presinzi svjetskog glazbenog tiska, Arcade Fire nemaju više ništa zanimljivo za izdivljati. Dobro, ajde, dobra je i Keep The Car Running jer podsjeća na slavu Pogreba, a sve ostalo je dosadno do zla boga.)

Link: www.willferrell.org

ek

Grinderman – Grinderman
Mute, 2007



Za početak (i za promjenu) malo stihova.

(...)

vidio sam djevojku u gomili, dotrčao sam do nje i graknuo
pitao sam mogu li je izvesti a ona je rekla da ne želi

promijenio sam na krevetu plahte, počešljao sam na glavi kosu
uvukao sam trbuh a ona je opet rekla da jednostavno ne želi

čitao sam joj Elliota i čitao sam joj Yeatsa,
potrudio sam se dugo ostati budan i popravio sam joj ogradu
a ona opet nije htjela

kupio sam joj tucet snježnobijelih golubica, prao sam joj suđe u gumenim rukavicama
zvao sam je pčelice i zvao sam je ljubavi, a ona opet nije htjela
ona nikad ne želi

prokletstvo!
ja imam bez pičke bluz

poslao sam joj sve vrste cvijeća, svirao sam joj gitaru redovito
mazio sam njenu malu čiuau a ona još uvijek nije htjela

napisao sam joj pjesmu sa sto stihova, nabrao joj stotinu maslačaka
vodio sam je u šetnju pored drhtavih borova no i ona ni dalje nije htjela
ona jednostavno nikad ne želi

probao sam drugačiji pristup
popio sam litru konjaka i povračao po njenim leđima
no ona se samo nasmijala i rekla da ne želi

pomislio sam – probat ću još jednom
zvao sam je mojom malom kurvom
i osjećao sam se ko Marcel Marceau kad je rekla da nikad nije ni htjela
jednostavno nije htjela

prokletstvo!
ja imam bez pičke bluz

(izgleda da sam pogriješio oko cvijeća)

Kao što se vidi iz ovog mog priručnog (nikako umjetničkog) prijevoda aktualnog Grinderman singla „No Pussy Blues“, Nick Cave nije izgubio svoj standardni tač za duhovito-ozbiljnu poeziju. Stari majstor Mrkonja, kako su ga svojevremenu inspirativno nazvali u Nomadu, oduvijek je znao umiješati humor u svoju narativni bed. Tako je i ovdje, u njegovoj najnovijoj inkarnaciji nazvanoj Grinderman, nejebica kao potpuno legitimna tema, dobila svoju apoteozu. Mislim, ako nešto takvo kao što je pomanjkanje seksa uopće može imati apoteozu. No, to je jedna druga priča.

Početkom 2004. Cave je poveo samo jedan mali ogranak Bad Seedsa u Pariz na snimanje Abattoir Blues/The Lyre Of Orpheus dupljaka. Umjesto cijele kohorte crnih Caveovih jahača Cave je u Pariz poveo samo Martya Caseya (bivši član The Triffids, Bad Seed basist od 1990.), Jima Sclavunosa (bivši član The Crampsa, bubnjar Bad Seedsa od 1994.) i Warrena Ellisa (svira sve čega se dohvati a u Seedsima svira violinu od 1995.) i oduševio se promjenom u načinu pisanja i snimanja toliko da je istu ekipu, dakle okrnjene Bad Seedse, ponovo okupio lani u londonskom Metropolis studiju. Rezultati petodnevnih sessiona ove četvorke danas su vani i zovu se Grinderman.

Da bi uopće govorili o Grinderman moramo se sjetiti davnog Caveovog benda The Birthday Party. Bila je to ekipa koja na samom jednom nastupu izgenerirala kaos (overdoziranja, tuče, prekidi svirke itd.) kojeg mnogi bendovi ne dožive u svojoj cijeloj karijeri. Žestina, buka i zvučni kaos The Birthday Partyja kao kultnog Caveovog početka su stvari koju mnogi kritičari i recenzenti ovog albuma prizivaju i nisu skroz u krivu. Grinderman su, recimo to tako, na tragu (čitaj: prestari i preiskusni da bi to bio Birthday Party gruv) ranog Cavea ali mnogo više se glazbeno naslanjaju na Stoogese i Suicide. Isto tako ne nedostaje onog dobro poznatog Bad Seeds štiha.

Pjesnik Cave je opet dobro podmazan i bavi se uobičajenim temama. „No Pussy Blues“ je popis stvari koje muškarci čine ne bi li se ogrebli za snošaj, „Depth Charge Ethel“ je priča o frajeru koji ne može kontrolirati svoje veselje i libido dok ga frend vozi u bordel kod kurtizane jedinstvenih seksualnih sposobnosti a koje zove tako caveovski – Ethel. Na „Go Tell The Women“ Nick kao alfa mužjak pohvaljuje žene no ujedno im najavljuje da muškarci odlaze. Ima tu još svega, tako tipičnih pjesničkih slika a sve je to zamotano u distorziju i sirovu nespretnost, što ovaj albumčić čini prilično različitim od niza, uglavnom izbaladiziranih Bad Seeds albuma.

Debi album ovih poznatih faca briše sve strahove o Verglašima (ili Drobilicama, kako vam drago) kao o prolaznom „side“ projektu. Grinderman je sirov i razvaljen, pankerski kratak i sladak, i prije svega prekrasno jednostavan. To je postignuto prvenstveno glazbenim aranžmanima (Cave svira glavnu gitaru!) no isto tako djelomičnim napuštanjem klasične Caveove narativne strukture, kao i teatralnosti, po kojoj je ovaj Australac nadaleko poznat. Tu je i humor koji je oduvijek bio sastavni dio Caveove poetike, no ovdje je pojačan i mnogo više prisutan.

E, sad, da je Nick Cave ponovno izmislio sam sebe, kako je to u svojoj kritici u Jutarnjem rekao izvjesni Aco Dragaš, i nije baš. Da, Grinderman mnogo više, kao što sam već rekao, duguju Birthday Partyju i bendovima kao što su The Stooges ili u nekim pak trenucima Velvet Underground, nego Bad Seedsima od Dobrog Sina pa nadalje, no, još uvijek je to Nick Cave, koji još uvijek priča pjesme i pjeva priče svojim starim poetskim umijećem i nikad ne gubi čisti pogled. To što to sad zvuči malo življe, brže i prljavije nego posljednjih deset (i još) godina, može biti protumačeno samo kao dašak svježine u neprekinutom nizu genijalnosti, a nikako kao neka velika promjena u Caveovom stvaralaštvu.

Dakle, Grinderman su Nick Cave i tri Bad Seeds frenda. Koliko god oni svirali šlampavije i brže – to su i dalje oni. Baš zato jer nam je pokazao da unatoč tome što na oko stari i gubi kosu (koju onda pokušava nadomjestiti samo njemu cool-stojećim brkom), i dalje ima svoj dobri stari pjesnički zanos, a pogotovo stoga što nam je pokazao da nije izgubljen u moru balada i da zna otkud je potekao, pojam Grinderman, i kao bend i kao album, zaslužuje samo hvalu.

ek

Najbolje stvari: No Pussy Blues, Electric Alice, Go Tell The Women, (I Don't Want You To) Set Me Free, Man In The Moon, Love Bomb

Link: www.grinderman.com

VA - Moje Tvoje Naše
Transponder Records, 2007.



Druge godine za redom, u organizaciji agilnih riječkih udruga Drugo More i Infošop Škatula, u sušačkom Kulturnom Domu, prošli vikend održan je projekt Moje Tvoje Naše. Radi se o projektu koji kroz predavanja i razgovore, te niz umjetničkih instalacija, izložbi, projekcija i teatarskih događanja propituje društvene ali i ekonomske odnose u svijetu današnjice.

Dok se prošlogodišnje izdanje bavilo vlasničkim odnosima i različitim oblicima razmjene dobara, između kojih je svakako i znanje, ovogodišnji MTN vikend bio je posvećen tranziciji u smislu ekonomske liberalizacije, privatizacije i slično.

Mnogo toga je, dakle, izrečeno i pokazano prošli vikend, no BeatNochu zanima glazbeni dio cijele priče, a on je počeo već u četvrtak u Stereo Dvorani i to prezentacijom MTN kompilacije elektronske glazbe i novog labela imena Transponder Records.

Naime, o čemu se radi? Prije svega treba reći da na Radio Rijeci, staroj i tromoj dami kvarnerskog etera ima i pokoja dobra stvar, a jedna od njih je svakako emisija Priključak (sa svojom sestrinskom instalacijom The Art Of Mixing) koju već dugo godina uređuju i vode promotori svjetskog, hrvatskog i lokalnog elektroničkog zvuka, Ivo Vičić i Robert Merlak. Kroz emisiju je prodefiliralo na tone dobrih lokalnih tzv. sobnih producenata pa se Priključak-ekipa dosjetila napraviti kompilacijski presjek kako emisije, tako i scene.

Izlazak ove kompilacije uparen je sa projektom MTN i poslužio je kao soundtrack za cijeli događaj. Radi se o prvijencu novopokrenute etikete Transponder Records kojoj će, kako kažu, cilj biti propagiranje elektronske mjuze, fuzije i istraživanja koja se temelje na elektronskoj glazbi ili su sa njom u bliskom dodiru.

MTN kompilacija, što je i zanimljivo i nadasve pohvalno, a i puno govori o samoj njenoj prirodi, sastavljena je i izdana po principima Creative Commons licence. Za sve vas koji to još uvijek ne znate to znači da klasični copyright sa mnoštvom pridržanih prava ovdje ne vrijedi, već se djelo može distribuirati, umnažati, nadograđivati (u ovom slučaju remiksirati i slično) i koristiti javno bez naknade. Naravno da postoji i jedan vrlo pošten uvjet u CC licenci, a on je sastavljen od nekoliko uvjeta koji govore da se djelo može javno koristiti (i sve drugo prije navedeno) bez naknade samo ako se ne koristi u komercijalne svrhe, ako se točno navede originalni autor itd., da skratim, uvjet je da i derivirani radovi imaju isti tretman.

Nekoliko zanimljivih ljudi našlo se na MTN cd-u. Tu je zagrebački elektroničar Bruno Babić, odnosno Aesqe koji sa svojom odličnom Vriess radi jako dobar početak kompilacije. Pa onda Dying Sun Ensemble, odnosno lokalne legende Maršić, Tubin i Alvir (možda poznatiji široj javnosti kao prateči kombo Francija Blaškovića na njegovoj samoubilačkoj misiji „tri albuma na mjesec“) u jako dobrom spoju elektronike i svog art-rocka u skladbici Frequency. Marin Alvir zastupljen je na MTN kompilaciji i svojim autorskim projektom Marinada, kojeg, uostalom, radi s ovim istim malo prije spomenutim drugarima, i simpatičnom pjesmicom o Tower Centru, odnosno maniji besciljnog šopinga.

Tu je i Tomislav Čurković (a.k.a.Vuna) koji nije samo dugogodišnji glazbenik, već je široj javnosti svakako poznat kao slikar i svestrani umjetnik. Zatim Qwerty, odnosno Miro Merlak, koji u twinovskoj analord-maniri isporučuje konkretni IDM kojeg se ne bi posramila ni jedna svjetska faca. Tu je i njegov stariji brat, Priključak-suvoditelj i sukompilator cijele ove priče, Robert Merlak sa klasičnom, oldskulerskom elektronikom. Kad smo već kod retro priče najuspješniji u tome je Arexx (odnosno druga polovica dua Priključak) koji korištenjem govornih semplova iz Blade Runnera i skoro pa trance temom jako podsjeća na bolje dane elektronike (rane devedesete, dakako) kad plesna mjuza nije večini pohađača partyja bila samo izgovor za jedenje droge, kao što je to definitivno danas.

Na kompilaciji MTN ima i novijih imena, odnosno mlađih autora kao što su Polarity Converter, tj. Boris Forembacher, zatim G-Robnics (Danijel Bartoniček i Nikola Grabar), pa Ivica Smolić kao Föern i na kraju Matija Brozović a.k.a. Fluid 51 (sa jednostavnom i hipnotičkom ljepotom Light Flows By Night).

Da završim, MTN kompilacija ima nekoliko vrlo uspješnih kombinacija elektronike i konvencionale, dok večina cd-a protekne u klasičnom elektroničarskom instrumentariju, sa mnoštvom roland-zvukova i općenito jednim oldskul prizvukom. Na trenutke ima i dosadnijih dijelovca koji malo razvuku cijelu priču, no nekoliko izvrsnih trenutaka izvlače situaciju. To što sam rekao da ima „dosadnijih dijelova“ ne znači ništa loše – MTN kompilacija SVAKAKO zaslužuje superprolaznu ocjenu i sve pohvale, pogotovo zbog truda uloženog, pokretanja etikete i obečanja (samo da nije ludom Radovanu) da je ova tek prva u nizu.

Dakle, zanimljivo, ne uvijek svježe, ali vrlo hrabro i vrlo bitno za grad čija strujna scena, posebice njen art-rock, electro, IDM i ambijentalni department, pored one naveliko prerazvikane rokerske, je isto tako živa i jaka i, u nekim svojim djelovima, potpuno na svjetskoj razini.

ek

Najbolje stvari: Aesqe – Vriess, Dying Sun Ensemble – Frequency, Vuna – Track 4, Qwerty – IM, Arexx – The Replicant, She, Fluid 51 – Light Flows By Night

Link: www.drugo-more.hr, www.transponder-records.com