kraljevski puding

Bloc Party
A Weekend In The City
Vice, 2007



Prvi album ovih Londonera smo jako volili.

Zato jer je bio jednostavan, čvrst, izrokan sa pregršt uvjerljive energije.

Drugi, e to je već druga priča.

Naime, šta.

Ambiciozan, emotivan, samouvjeren, na trenutke odličan, ali na kraju malo i dosadnjikav. Ko je tome kriv? Kele Okereke, taj tamnoputi blouk koji pjeva ko velik i uspješno se probija i kroz potencijalno opasne falsete, ali su mu teme malo srednjoškolske? I dalje super uigrani bend na čelu sa gitaristom Russelom Lissackom i ritam mašinom Mattom Tongom koji je uzeo grandiozne refrene s prve ploče pa ih je ovdje raspuhao u nove (i nepotrebne) U2 i Coldplay dimenzije?

Za razliku od prošlotjednih Clap Your Hands Say Yeah koji su, nakon skoro genijalnog prvijenca potpuno okrenuli priču na albumu-nastavku, Bloc Party su i dalje, kao, na istom putu, no, ne može se slušač oteti dojmu da ako već nisu u folderu sa malo prije spomenutim britanskim stadionskim gigantima, onda prema tome putuju. Ako se sjećate pjesme Two More Years, koja je kao singl izašla između dva albuma, onda znajte da je na A Weekend In The City skoro pa sve u tom gruvu i da je jedina žrtva ovdje ona indie svježina koju smo, ponavljam još jednom, jako volili pred godinu i pol.

Ako slušate cijeli album u cjelosti moglo bi vam se dogoditi da vam se sve pjesme spoje u jednu, kao što je to slučaj sa potpuno precjenjenom X&Y pločom nekad davno simpatičnog Coldplaya.

No, bez obzira na sva dlaka-u-jajetu prigovaranja, ovaj album je opet Bloc Party i način na koji grade pjesme pa onda grunu u refren je isto tako neodoljivo jednostavan i jednostavno neodoljiv kao i na prvom albumu.

I šta sad?

Teško mi se odlučiti jer s jedne strane pere me lagano razočaranje s obzirom na prvijenac jer A Weekend In The City nije, unatoč nekolicini super stvari, ni upola tolika energetska bomba kao prvijenac, a s druge cvilidretasto-zavodljiv pop glas crnog Kelea koji stvari čini poznatim i podnošljivim. Opet, s jedne strane pretjerana samoozbiljnost i urbana lamentiranja, a s druge nekoliko pjesama koje jednostavno odljepljuju s poda.

Može biti da me jednostavno više ne uzbuđuju. Jesu oni tome krivi ili ja?

Priznajem, nemam pojma kakav je novi Bloc Party.

Slušajte ovo ali stavite ih i malo sa strane i počekajte još godinu-dvije-tri. Vrijeme koje prođe pokazat će gdje će jedno od najdražih iznenađenja 2005. i 2006. na kraju priče završiti.

Najbolje stvari: Song For Clay (Dissapear Here), Hunting For Witches, The Prayer, Kreuzberg, I Still Remember.

Link: www.blocparty.com

ek

Clap Your Hands Say Yeah
Some Loud Thunder
Clap Your Hands Say Yeah / Wichita 2007



Svi koji imalo prate ono što se nezahvalno zove «indie scena» znaju za veliki uspjeh benda Clap Your Hands Say Yeah koji se izdogađao 2005. i 2006. Iskoristivši prvenstveno dobre strane interneta CYHSY svoj su samoizdati prvijenac promovirali isključivo po webzinima, blogerskim stranicama i forumima. Bez obzira na izostanak konvencionalnih PR aktivnosti, izbjegavanje pohlepnih izdavača i bilo čega ustaljenog što se samog biznisa tiče, eponimni prvijenac prodao se u brojci sa šest nula. Bio je to dokaz da vam, ako imate dobre pjesme, ne trebaju mašinerije i reklamne idiotarije. Kratko po objavljivanju prvog albuma CYHSY, glazbeni novinari govorili su o revoluciji u kojoj je internet postao nova demokratska granica za nezavisnu glazbu. Ubrzo nakon toga buknuo je i globalni fenomen my space stranice.

U nekoliko mjeseci CYHSY su od manhattanskih garažnih anonimaca postali svjetski fenomen.

Ono što prvo izleti van iz zvučnika kad slušate CYHSY je ultraprepoznatljiv vokal inače skromnog i za pojavljivanje u medijima potpuno nezainteresiranog Aleca Ounswortha. Zbog tog prepoznatljivog glasa koji se lomi, puca, krivuda i leluja, općenito zbog načina pjevanja potpuno oslobođenog od straha, Ounsworth je uspoređivan sa Byrnom iz Talking Headsa ili sa Thomom Yorkejem iz početne, Pablo Honey faze.

Novi, drugi album nazvan Some Loud Thunder je ovdje, godinu i nešto sitno nakon odličnog prvijenca i ne samo da demonstrira veliku promjenu, već i samouvjerenost ovog malog NY-benda kojem, očito, ni pravila diskografskog svijeta ni ništa slično ne mogu diktirati glazbeno izražavanje.

Some Loud Thunder nije konzistentan kao prvijenac. Više je to kaotičan nesrazmjer između odličnih, nejednakih i pomalo napornih i praznih pjesama. Manje je komercijalan, ako hoćete, i gdje je prvijenac bio impulzivan i skoro nepogrešiv, te prilično pop, njegov nastavak je sve suprotno. Sa mnogo distorzije, još većim putanjama koje Ounsworthov glas poduzima i nekoliko sporogorećih fitilja (koji, nažalost, do kraja pjesme nikud ne dođu nego se izgube u svojoj bezidejnosti) ovaj drugi album CYHSY je sirov i nebrušen, skoro pa kao skica onoga što je trebao biti.

No, u kaosu Some Loud Thunder zbirkice, u toj nebrušenosti i sirovosti ima i ljepote. I to ne samo u pojedinim, vrlo uspjelim pjesmama već i u mudima koja su obično potrebna da se već na drugom albumu napravi toliki stilski preokret.

Vrlo je bitno napomenuti da je ovaj drugijenac producirao poznati Dave Friedman kojeg znamo po radu sa Flaming Lips, Mercury Rev, Mogwai i, moram dodati, u posljednje vrijeme i sa Pipsima iz Utrina. To se itekako čuje, pogotovo na prvoj, naslovnoj pjesmi koja zvuči kao loši rip ili kao potpuni diletantizam koji je od, inače dobre stvari, napravio distorzirani njok na granici slušljivosti kojeg je Ounsworth u jednom intervjuu objasnio u stilu «slušajte to sa vinila pa ćete vidjeti.» Je li to producentsko-audiofilsko prekenjavanje (jako vjerojatno da je) ili ultimativni fuck off ovog benda konvencijama industrije i podilaženju publike – pokazat će prodaja, ili u ovom slučaju, broj downloada.

Ako je suditi po odličnom prvijencu, ovaj nastavak je lagano razočaranje. Ako ga gledamo neovisno od prvog albuma, onda ovo nikako nije zastranjenje nego smo dobili novi mali bend za strpljive slušače kojima je potrebno malo više od «yeah!» ili «come on!» i sličnih r'n'r klišea; za ljude kojima je pop, čak i kad je upakiran u rok, nužno zlo.

Ono što je nepobitno je i da čak kad gnjave, a na trenutke, nažalost na Some Loud Thunder to i rade, CYHSY su suvereni i lako im je vjerovati. A kad ne gnjave su prekrasni! Sve u svemu, solidni nastavak s vrlo malom dozom razočarenja koju će najvjerojatnije isprati i poništiti vrijeme koje dolazi; vrijeme koje će CYHSY pretvoriti u nepobitnu činjenicu scene slijedećih desetak godina. Ili će biti tako ili će otići u povijest kao bend koji je skoro uspio. To će, jedva čekam, pokazati treći album.

Najbolje stvari: Emily Jean Stock, Satan Said Dance, Love Song No 7, Yankee Go Home, Underwater (You & Me), Five Easy Pieces

Link: www.clapyourhandssayyeah.com

ek

Mansun
Legacy – The Best Of Mansun
Parlophone, 2006.



Mansun je bend koji je skoro postao velik i priča o njima mogla bi se komotno zvati isto kao i prvi (i zasad jedini) Lemony Snicket film: serija nesretnih događaja.

Počevši prilično snažno i samouvjereno svoju kratku karijeru 1997. sa prvijencom The Attack Of The Grey Lantern, napumpanom brit-pop zbirkicom koja je u te dane sa komercijalnog trona svrgnula vrlo uspješan album Blura, Paulu Draperu i njegovoj ekipi budučnost je izgledala prilično svjetlo. Drugi album, eksperimentalniji i «pametniji» Six iz 1998. donio im je čak i novinarsku prog-pop naljepnicu «Mars Volte brit-popa». No, brdo kojim su se suvereno penjali postalo je nizbrdica 2000. po izlasku trećeg (i posljednjeg studijskog) albuma Little Kix kad je popustilo zanimanje i kritike i publike za Draperove pjesme.

Taj isti maknut je sa producentske stolice i to od strane ne samo izdavača već i benda samog, što je, kako bi se to u Rvackoj reklo, tankoćutnog Drapera, kako bi se reklo u istoj onoj malo prije spomenutoj državici, bacilo u bed. Posao je odradio Hugh Padham, a Draperu je obećan povratak za producentsko kormilo na slijedećem.

A onda je skroz puklo. Naime, ustanovilo se da Mansun cijelovo vrijeme potkrada King Stove, basist i jedan od osnivača benda i potiho i polako mažnjava lovu sa računa. Kad su ga konfrontirali, Stove se branio suzama i izjavama u stilu – ja sam zao.. treba mi pomoć.. molim za oprost... Stove se nakon razotkrivanja lopovluka «povukao» iz benda, odrekavši se, naravno, svih tantijema, no Draper i društvo se nisu nikad emocionalno oporavili od izdaje.

2003. Mansun su zakupili kuću u kojoj su Radiohead snimili OK Computer kako bi snimili četvrti album, no međuljudski odnosi bili su devastirani i jedino što je proizašlo iz sessiona za novi album bila je ružna alkoholna tuča poslije koje su neki od njih završili i u bolnici. Povrh svega Draperu je bio dijagnosticiran i zločudni tumor. Nije bilo nikakve šanse, ne samo za snimanje četvrtog albuma, nego ni za nastavak Mansuna uopće.

Draper se, u međuvremenu, riješio Mansunovaca ali i tumora. Snimke koje su trebale biti četvrti album završile su, zajedno sa materijalom s nekih ranih njihovih ep izdanja i b-stranama singlova, u box setu Kleptomania koji se pojavio 2004. Naziv je bio inspiriran «onim jebenim đubretom», kako je Paul Draper kasnije isključivo zvao basistu dugih prstiju.

Kompilacija Legacy – The Best Of Mansun fer je podsjetnik na nekoliko dobrih pjesama koliko su ih Mansun uspjeli istisnuti na tri poštena i jednom skrpanom albumu. Sama kompilacija nije složena kronološki, što bi možda bolje pokazalu progresiju kroz koju su prošli, već je, kao i sama kratka karijera benda, zbrkana. Početi best of album pjesmom I Can Only Dissapoint You je nezgodan potez pri sastavljanju tracklistinga, ali i ironična opaska kompilatora Drapera.

Sve što treba čuti, sve što je bitno, sve je na Legacy kompilaciji, i kao takva ona je zanimljiv nadgrobni spomenik (bez grižnje savjesti koristim ovaj kliše jer Draper je, zahvaljujući kemoterapijama i operacijama danas živ i zdrav i producira pjevačice kao je ex-Skunk Anansie Skin i bendove kao što je Komakino) jedne kratke, uzbudljive i na kraju tužne priče novijeg britanskog roka.

Najbolje stvari: Electric Man, She Makes My Nose Bleed, Stripper Vicar, Taxloss, Negative, Closed For Bussiness

Linkovi: www.mansun.co.uk, www.pauldraper.info

ek

The Good, The Bad And The Queen
The Good, The Bad And The Queen
Virgin, 2007



Ovo je prvenstveno priča o hiperaktivnom Damonu Albarnu, koji je posljednjih nekoliko godina snimio toliko kvalitetne glazbe, bilo pod Gorillaz ili Blur maskom, koliko mnogi slavljeni glazbenici današnjice neće cijeli život. Što ova bivša brit-pop ikona jede za doručak teško je znati, no, mora da ima nešto u magli na Temzi što mu radi dobro. Ispričavam se na jeftinoj analogiji, no, barem sam izbjegao frazu «ima nešto u vodi».

Zvali su ga diletantom, diktatorom, čak i dosadnjakovićem, no već je u drugoj fazi Blura, koja je, po meni, počela njihovim eponimnim albumom iz 1997., dokazao da je jedan od najinovativnijih i najplodnijih pjesmoklepaca današnjice.

Sabravši dovoljno ujednačenih pjesama za jedan album, Albarn se sredinom prošle godine sjetio da bi bilo bolje opet se zamaskirati u grupi, pa je pozvao tri prijatelja na probu. Ta tri prijatelja mogla su zaista biti bilo koji glazbenici, no, Albarn je, što se kaže, čuka, pa je ispalo da su ta tri dotična frenda Paul Simonon, Tony Allen i Simon Tong.

Paul Simonon ne treba posebni intro. Evo par asocijacija: bas, The Clash, Guns Of Brixton. Ok? Ok.

Tony Allen. Dugogodišnji bubnjar Fela Kutija i Africa 70. Za njega je Brian Eno jednom rekao da je najbolji bubnjar na svijetu. Fini kompliment. Albarn ga je još pred nekoliko godina počasno spomenuo na Blurovoj «Music Is My Radar» u stihu «Tony Allen's got me dancing...».

Simon Tong je bio gitarist The Vervea od 1996. pa sve do njihovog raspada 1999., a na posljednjoj Blur turneji mijenjao je odsutnog Grahama Coxona.

Za supergrupu potreban je i superproducent, pa je Albarn uposlio Briana Burtona kojeg svijet poznaje po imenu Danger Mouse. Čovjek je to koji stoji iza polulegendarnog piratluka zvanog Sivi Album (Jay Z repa svoj Crni Album na podloge skrpane isključivo od glazbe s Bijelog Albuma određene britanske grupe iz 60-tih), iza drugog albuma Gorillaz i prošlogodišnjeg pop fenomena Gnarls Barkley.

Supergrupe su oduvijek plijenile pozornost medija i publike, no, malo je bilo kvalitetnih kombinacija od vremena Crosby, Stills, Nash & Young ili Claptona, Winwooda, Bakera & Grecha. The Good, The Bad And The Queen svakako jesu supergrupa ali samo kao služba frontmenu Albarnu, što može biti i pohvala i zamjerka. Naime, glazba koju sviraju TGTB&TQ ne zahtijeva vrhunskog instrumentalistu kao što je Allen, niti nema neke posebno zanimljive dabaste bas linije da joj je potreban Simonon, a niti nekih velikih gitarističkih situacija za Tonga. Rijetko se na ovom albumu potencijal ove zanimljive kombinacije u cjelosti iskorištava. S druge strane ta svojevrsna suzdržanost je dobra jer ne smeta Albarnovim pjesmama koje izlaze prilično čiste i jasne, a bendovska kohezija dolazi do izražaja.

Ovakvo ime (Dobar, Loš i Kraljica) ne sugerira samo zajedljivu političku igru riječima već i dozu humora i zabave. Čak i ovakva kombinacija glazbenika sugerira zabavu, no Damon i frendovi ogolili su zabavu na zakukuljene i prilično mračne priče. Danas čak i djeca nisu pošteđena saznanja da je svijet u kojem živimo prilično naporno i sjebano mjesto.

Dakle, ako vam se slušaju lijepe i mračne balade a la Syd Barrett, rani Genesis, The Beatles (pogotovo već prije spomenuti Bijeli Album); ako vam se slušaju spori i od hitova ogoljeni Gorillaz i ako vas zanima što Damon Albarn ima za reći o ratu, Iraku, njegovoj UK domovini umješanoj u rat i dotaknutoj aktivističkom rukom terorizma, kitu koji je prošle godine zalutao u London i tamo uginuo i općenito o magli britanskog otoka, onda je TGTB&TQ supergrupa super za vas. Ako ne – slobodno čekajte novi Blur, jer navodno Coxon se vraća.

Pjesme su, unatoč sporini, lamentacijama, tmurnoj sadašnjosti detaljno opisanoj kako u lirici tako i u glazbi, odlično sklopljene, fantastično realizirane i producirane a album zvuči kao cjelina, dramatična i filmska, simpatična i škura razglednica Albarnovog kritičarskog svjetonazora.

Zaključak je jednostavan – TGTB&TQ su mnogo više od sume sastavnih dijelova i dokaz Albarnovog sazrijevanja, kako kao autora tako kao i marketinškog stručnjaka. Ako je sa Gorillaz diplomirao, TGTB&TQ je njegov magisterij.

Najbolje stvari: 80's Life, Green Fields, Herculean, History Song, Nature Springs i Soldier's Tale.

Link: www.thegoodthebadandthequeen.com

ek