kraljevski puding

The White Stripes
Icky Thump
Xl Recordings 2007



Razgovaraju Jack i Meg i sine im kako bi se mogli malo i, ono.
Nakon što je Jack svršio, kaže mu Meg: “Isti si ko i tata!”
A odgovara Jack: “Znam, rekla mi je mama!”

Koliko god bio passe (mada su nekad stare šale bolje od novih jer imaju blast from the past efekt), ovaj vic možda najbolje diskriminira cijelu medijsku tričariju oko familijske ili matrimonijalne ili kakve-god povezanosti između jednog od najhiperproduktivnijeg genijalca u roku danas i, po mom skromnom poimanju glazbenog svijeta, najboljeg gitariste današnjice i definitivno najlošije bubnjarice te iste današnjice.

Jack i Meg su se, dakle, vratili.

Za razliku od prošlog, pretprošlogodišnjeg, skoro pa pop albuma «Get Behind Me, Satan», ovaj novi, «Icky Thump» svakako označava povratak ovog dua svojim korijenima. Bilo je jasno, pogotovo nakon «Elephanta» (koji i danas stoji ponosno u njihovoj diskografiji) da Jack i Meg smekšavaju priču s njihovog početka, priču koja se najviše od svega naslanja na tradicionalističke američke glazbene forme, prije svega – blues. Bilo da je producirao Lorettu Lynn, glumio u Minghellinoj Studengori ili svirao sa frendovima iz supergrupe-koja-to-nije The Raconteurs, Jack White je posljednjih nekoliko godina bio poštovatelj, reciklator i trubadur dobre stare Amerike, naravno, uvijek na njemu svojstven način. No, da mu je glazba počela zvučati mekše – to je bilo vrlo lako za zapaziti.

«Icky Thump» je povratak na zvuk i slavu «De Stijl» i «White Blood Cells» albuma, što znači da su gitare opet drsko glasne, drsko visoke a iz zvučnika provaljuju salve buke (jadni vam susjedi!) kao da ih više jednostavno nije briga za pjesmice tipa «My Doorbell» ili «Seven Nation Army». Da se krivo ne skužimo – ove dvije su odlične stvari, pogotovo ova druga!

Snimljen u samo tri tjedna (samo – jer Stripesi albumi su se snimali i u puno kraće), «Icky Thump» je povratak Jackovog potpisnog overdrivea i šuta u glavu, bezobraznog i agresivnog, kao übernabrijana kombinacija garažnog bluza, Led Zeppelina, njihovih rifova i misticizma, srednji-zapad baladerije i opuštenosti koju su Whiteovi ovdje, očito, izbrusili do kraja.

Ima tu i jedna skoro pa mariachi-obrada stare Patti Smith («Conquest»), pa uskrsli Page, Plant, Bonham i Jones («Little Cream Soda», «Bone Broke» i još mac drugih), pa gajde, folk i «la-i-ja-jo-ho» singlalong refren koji kao da se kotrlja sa William Wallace bregi («Prickly Thorn, But Sweetly Worn»), pa onda «nešto» što se čini da ste već sto puta čuli, iako to slušate tek prvi put, a malo «smrdi» i na stari splitski festival («You Don’t Know What Love Is»), pa onda jedna od najfinijih balada ikad istisnutih iz Jackove glave («A Martyr For My Love For You»), te, za kraj ovog mini-inventara, meni najsimpatičnija situacija kad Jack i Meg, šatro, ulete u neku veliku kuću i kroz stvar staju sa glazbom da bi između sebe iskomentirali čega sve tu ima («Rag And Bone»). Ova zadnja i simbolizira pristup White Stripesa stvaranju. Ponosno, oni grade svoju glazbu od «odbačenih božičnih drvca» i «stranih wc školjki», odnosno, od starih i potrošenih stvari koje drugi bacaju u smeće.

Naslov albuma namjerno je krivo napisana lancashireovska fraza ecky thump što bi, u slobodnom prijevodu, došlo nešto kao - vidi vraga. I stvarno – vidi vraga! – The White Stripes opet buče i rokaju! Sve u svemu, uvjerljiv i snažan povratak najsimpatičnijeg dua na svijetu. Well –oh –well.

Najbolje stvari: Little Cream Soda, Bone Broke, Rag And Bone, Prickly Thorn (But Sweetly Worn), A Martyr For My Love For You, You Don’t Know What Love Is (You Just Do As You’re Told)

Webovlje: www.whitestripes.com, www.whitestripes.net

ek

Manic Street Preachers
Send Away The Tigers
Sony 2007



Kad su 1968. pored mrtvog radijskog i televizijskog komičara i sveopće britanske broadcast legende Tonya Hancocka pronašli njegovo oproštajno pisamce, na njemu je, između ostalog, pisalo:

things just went wrong too many times.

Mnogo godina kasnije Richey Edwards, najpoetičniji eyeliner boy i najtragičnija anoreksično-alkoholičarska-i-općenito-supernesretna rock zvijezda u jednoj osobi, rekao je svojim frendovima u bendu da je to nešto najljepše što je ikad pročitao.

Mnogo godina nakon toga Manic Street Preachers, velške rock komunjare, svoj osmi album počinju stihovima…

there's no hope in the colonies
so catch yourself a lifeline
things have gone wrong too many times
so catch yourself a slow boat to china

...i duh pokojnog (da, davno sam se pomirio da Edwards ne pije cuba libre na nekom udaljenom otoku zajedno s Elvisom) Richeyja opet kruži Europom.

Lako je biti sentimentalan na ovakve citate, poveznice, sjećanja, pogotovo ako ste odrastali u devedesetima, kad je ovaj bend bio nešto najzanimljivije na sceni. Mješajući max factor, Clash, Gunse i književnost sa političkim pamfletaštvom i programatskim šokiranjima, te snimajući odlične, danas legendarne, albume, Manic Street Preachers svojim su priznanjem da je «samoubojstvo bezbolno» natjerali mnoge mlade i zbunjene da dožive svijet onakvim kakav zaista jest – sjeban do bola.

No, devedesete su odavno pasale.

Problem sa Manicsima je što su u posljednjih desetak godina postali mlaka voda. Njihova nemogućnost da se maknu od tih nekoliko samoreferirajućih točaka bila je, kroz godine, i njihova največa prednost ali i mana. Čini se da je sva svježina potrošena još davno, i kao da su im trud i muka kojom su se uspjeli othrvati mogućoj propasti nakon Edwardsovog «nestanka» (ovdje mislim na «Everything Must Go» iz 1996. koji i danas suvereno stoji kao spomenik mogućnosti da se skupi snaga nakon osobne katastrofe) isisali posljednja zrnca autentične kreativnosti zbog koje su nekad Manicsi i bili velik i bitan bend. Put nizbrdo, u biti, počeo je već negdje tamo na sredini tracklistinga «This Is My Truth Tell Me Yours» albuma. Nakon toga uslijedilo je konstantno blijeđenje davne snage koja je definitivno bila na vrhuncu sa nikad dostignutim «Holy Bible», albumom koji će ostati njihova definitivna Biblija i, kako bi rekao Winston Churchill u jednom slavnom govoru – their finest hour.

Gurnuvši sa strane «staračku» ili barem «srednje-godine» estetiku posljednjeg premekanog, prepop i preslabokrvnog albuma iz 2004., koji se tako nenamjerno ironično zvao «Lifeblood», MSP su ove 2007., čini se, našli način da se trgnu. Čini se da su prošlogodišnja dva solo albuma Jamesa Deana Bradfielda i Nickyja Wirea («The Great Western» i «I Killed The Zeitgeist»), dvojice glavnih autora u bendu, napravila dobar posao ili, ako hoćete, čiščenje. Čini se da su na iskustvu dva loša albuma, dvije dobre solo ploče, kubanskog iskustva i male pauze, Manicsi se odlučili vratiti onome što ih je proslavilo – politički osvještenom – relativno žestokom – melodioznom rocku za radio stanice na tragu «Everything Must Go» zvuka.

Iako «Send Away The Tigers» ima i dalje malo veze sa slavnom prošlošću (kolikogod to žele sugerirati fontom na naslovnici koji ruskim obrnutim slovom R evocira «Holy Bible» vremena) jer, ruku na srce, nije to ona sirova pank garaža pomiješana sa gustim stihovima koji vas mogu naučiti više o povijesti nego školski predmet koji se tako zove, dakle, bez obzira na sve to i takvo, ovaj album je najbolja stvar koju je ovaj bend mogao napraviti 2007.

Koncizan i fokusiran, pun političkih natuknica i hiperteksta, kako stihovnog tako i glazbenog, «Send Away The Tigers» zvuči zdravije nego što smo očekivali. Napisati takvu rečenicu, čak i meni, kao svojedobnom velikom fanu, čudno je, jer mislio sam da nešto tako afirmativno o ovim ljudima više nikad neću reći. Ali, eto, stalna samo mjena jest, izgleda.

Tema «Send Away The Tigers» albuma može se slobodno svesti na razračunavanje sa mladim buntovnim danima. Hidden track pravi je dokaz toga. Naime, uključivanje obrade Lennonovog post-Beatles klasika «Working Class Hero» na album, pa makar i kroz potrošenu instituciju tzv. «skrivene stvari» direktno je razračunavanje Manicsa sa svojim debi-singlom iz 1991., živahnom «Motown Junk» u kojoj je Bradfield tako punokrvno pjevao Richeyjev stih «I laughed when Lennon got shot». Odličan je to primjer za uočiti sazrijevanje jer, iako su pri svojim počecima doživljavali sebe kao poslanike koji će jednom za svagda uništiti taj prokleti rock'n'roll, normalan tijek evolucije pojedinca napravi svoje i čovjek se kad-tad mora smiriti i trezveno pogledati na svoju mladost.

Uostalom, citat (a oni su oduvijek bili slabi na citate) Wyndama Lewisa, britanskog slikara, na omotu kazuje «Kad je čovjek mlad obično je revolucionaran. Poslušajte sad o mojoj revoluciji.»

I dalje daleko od stare slave i force, no, pošteno gledajući daleko i od svih AOR pražnjenja tijekom zadnjih par albuma, «Send Away The Tigers» je definitivno najsuvisliji i najbolji MSP album u posljednjih deset godina. Sa samo deset pjesama i tridesetosam minuta trajanja, osmi album sinova velških rudara je povratnički na dovoljno uvjerljiv način. Sve u svemu, ništa spektakularno, jer kako rekoh pri početku – nisu više, nažalost, devedesete, ali lijepo je znati da još uvijek mogu zarokati.

Najbolje stvari: Sve su dobre, šta, osim singla/dueta sa Ninom Person iz Cardigansa «Your Love Alone» (na cijelom tracklistingu ponaša se kao dječji pop uljez) i glupave «I'm Just A Patsy» (u kojoj stih «Ja sam Oswald u Lee Harveyju» samo tužno podsjeća na bolju prošlost), a pogotovo od svih njih su dobre Rendition, Indian Summer, Second Great Depression, Winterlovers i Send Away The Tigers.

Uvijek ažurni što se weba tiče: www.manicstreetpreachers.com i www.manics.co.uk

Najduže ime nekog mjesta u Walesu: Llanfairpwllgwyngyllgogerychwyrndrobwllllantysiliogogogoch

Pozdrav,
ek.

Stephan Bodzin
Liebe Ist...
Herzblut, 2007.



Dosta gitara, došlo je ljeto. Ili – jebeš ljeto – zovem se Polpetto. Ili tako nekako.

Namirisao sam, uz kleine hilfe svojih prijatelja, drugi tehno (sva elektronika je u neku ruku tehno, da riješimo problem operativnih pojmova odmah na početku) superalbum ove godine.

Tehno mjuza na životu je nekih trideset ili više godina i sa sadašnjom revolucijom glazbene produkcije, softverima, a pogotovo pričom o internetu, više nije potrebno imati skupi studio – to već znaju i vögeln und kindern. Zbog svega toga, zbog velikog, uvijek-rastućeg broja ljudi uključenih u priču, prava kvaliteta je ili sve rjeđa ili sve luđa, jer malo je onih koji imaju za reći nešto novo u velikom moru koje se zove scena. Tip koji se zove Stephan Bodzin je pravi primjer individualca koji se svježinom istaknuo daleko iznad i ispred ostalih, barem što se plesnjaka tiče.

Stephan Bodzin (šezdesdeveto godište) proveo je mnoge godine iza vidljive fasade scene, producirajući glazbu za druge ljude, sve dok nije uzeo stvari u svoje ruke i pokrenuo svoju izdavačku kućicu u cvijeću, Herzblut. Rođen je u glazbenu obitelj gdje je njegov stari imao studio koji je sadržavao sve drangulije onog vremena (a i danas su to drangulije!) – Arp2600, Memory Moog, Polysix i ostale sprave koje današnji sobni maheri mlađe generacije znaju samo kao plug-in varijante. Sa sedamnaest kupuje svoj prvi Atari a uskoro se auf der grünen Wiese preselio u Bremen gdje je počeo raditi, između ostalog, i kazališnu glazbu.

Kako mu je brat Oliver bio dj, tako su njegove prve elektronske stvari odmah testirane na Tanzfläche, čime je u startu preskočio demo fazu. Upoznavši glazbenog istomišljenika, još jednog Olivera, ne Dragojevića nego Huntenmanna, upoznaje dugogodišnjeg suradnika i frenda. U zadnjih deset godina Bodzin i Huntenmann producirali su zajedno mnoga imena tipa Marc Romboy i Thomas Schumacher (Elektrochemie), te su remiksirali imena tipa Binary Finary, ali čak i Frankie Goes To Hollywood i Sinead O'Connor.

No, tek krajem 2004. dogodila se mala revolucija, eksplozija Bodzinovog talenta. U dvanaestom mjesecu te iste godine malo prije spomenuti Schumacher pitao ga je da mu producira projekt Elektrochemie, inače suradnju sa Schumacherovom curom Caitlin Devlin, kao i neke njegove solo stvari. Ono što je nastalo od tog Verhältnisa izašlo je na Get Physical i Spiel Zeug Schallplatten etiketama i pogodilo je scenu, kako kaže jedan kritičar, «poput bombe», jer ono što se u biti dogodilo bio je jedan novi i vrlo zanimljivi stil odnosno zvuk.

A taj zvuk je, da skratim kronologiju, prije svega poseban zbog Bodzinovog nepogrešivog osječaja za melodiju. Kako je uz starog koji se bavio eksperimentalnom glazbom (Alo! Stari mu se bavio eksperimentalnom glazbom u Njemačkoj šezdesetih!! Nikad nije bilo bolje vremensko-prostorne kombinacije za bavljenje takvim nečim!) odrastao uz vrlo široke poglede prema glazbi – Bodzin nije u svom radu ograničen skoro pa ničim. Ono što se danas zove «Bremenskim zvukom» ili čak «Bodzinovim zvukom» karakteriziraju prljavština, melodioznost koja se ne libi neuštimanosti i minimalizam – vor allem.

Tipično za Bodzina, a to se tako lijepo čuje na ovom mjesec i pol dana starom dugosvircu «Liebe Ist..» (koji u vinilnoj verziji dolazi u obliku trostruke ploče), je i vrlo rasplesana bas linija koja neprestano raste i nerijetko kroz kompoziciju preuzima ulogu glavne melodije. Tu su i bijeli šum, metalni udarci i glitch špičoke koje su često u vrlo bezobraznim, čitaj - proizvoljnim sinkopama. Njegove skladbice cijelo vrijeme «rastu», radi li on to pomoću dub melodija, otvaranjem release-a na basu, trance-astim vozilicama, tipičnim rave stani-kreni rješenjima u aranžmanu koje onda netipično produžuje ili skraćuje itd.

Zadnjih nekoliko godina zvuk tehna kakvog je proslavio Carola i ostali Talijani, ali i drugi Europljani, polako zamjenjuje tzv. minimal, koji je, kao i Bodzinova varijanta, dosta sporiji od žestine dosadašnjih dj setova glazbopuštalačkih superstarova, a samim tim i pitkiji, odnosno više tanzlich. Bodzinov minimal je emotivan, organski, koliko to programirana glazba može biti, programiran je nelinearno i uvijek je iznenađujuće maštovit.

Stephan Bodzin stvorio je svoj jedinstveni i prepoznatljivi zvuk elektronske glazbe, koji kombinira funkcionalnost i znoj klubova sa glazbenom emocijom. Glazba je to koja može iznenaditi fana četiri kroz četiri elektronike svojim außergewöhnlich rješenjima i zaista ju je teško svesti na jedan žanr ili podžanr.

Kupiti, posuditi, skinuti, ukrasti, snaći se – verbindlich – jer «Liebe Ist...» stvarno je, poslije The Field i njegovog «From Here We Go Sublime» za Kompakt, drugi najbolji elektronski album godine. Ko ne vjeruje - der Obstkuchen.

Najbolje stvari: Mondfahrt, Liebe Ist..., Turbine, Leuchkraft, Vendetta

Link: www.stephanbodzin.de

Das Wörterbuch/Rječnik:

Liebe Ist... – Ljubav Je...
vögeln und kindern – ptice i djeca
auf der grünen Wiese – sa zelenih livada (selo)
Tanzfläche – plesni podij
Verhältnis - veza
vor allem – prije svega
tanzlich – plesan
außergewöhnlich – neobično
verbindlich – obavezno

Tschuss!
ek.

Loney, Dear
Loney, Noir
Regal / Sub Pop 2007



Često se, kad se želi opisati ljudska izvrsnost ili posebnost povezana s određenim lokalitetom, upotrebljava izlizana frazopoštapalica «ima nešto u vodi». U slučaju Skandinavaca ta spika uvijek nekako mutira u «ima nešto u svom tom silnom alkoholu kojeg sišu» ili slično. Priznajem, i meni je to palo na pamet čim sam čuo «dječji» vokal Emila Svanangena, stanovnika švedskog gradića Jönköping, koji me je svojim «piskutanjem» podsjetio na još dvije slične sjevernjačke vokalne visine, Jonasa Bjerrea iz danske grupe Mew i, naravno, Jona Thora Birgissona iz islandskih Sigur Ros.

Emil Svanangen pjeva kao dijete i kad bi takvo natjecanje postojalo, sigurno bi osvojio pokal Zlatni Falsetto za 2007. Iako zvuči kao klinac (a često su mu i stihovi tako dječje neopterečeni) Svanangen je odrastao čovjek sa odraslom radnom etikom. Prvi album «The Year Of River Fontana» snimio je u podrumu jönköpinške kuće svojih staraca koristeći samo jeftini mikrofon i kompjuter, a distribuirao ga je sam, uz pomoć samo svoje net stranice i pržilice.

Usmena predaja po Krasnoj Zemlji Švedskoj napravila je svoje i Loney, Dear (ime iza kojeg se Emil krije i laže svima da je bend) uskoro su postali pravi mali skandi indie fenomen. Uslijedila su još tri samizdata, Citadel Band (2004), Sologne (2005) i Loney, Noir (2005). Ovog zadnjeg namirisali su ljudi iz legendarne Seattle izdavačke kuće Sub Pop, i evo, dvije godine kasnije četvrti album one-swede benda Loney, Dear je u svjetskoj distribuciji.

I neka je! Jer radi se o tré interesantnom autoru čije su akustične folk pop pjesme pravi biseri. Usudio bi se reći – slatki biseri – kolikogod je glazbu glupo tako opisivati jer ono što je nekom slatko drugom je ljigavo. One man's terrorist is another man's freedom fighter, i to. No, Loney, Dear nikad ne zapada u saharinozu nego autentično, s puno životnosti i energije isporučuje punokrvne pjesme koje zahvaljujući prvenstveno snazi akustičnih instrumenata (sa izuzetkom dominantnog ali vrlo razigranog sint-basa) stvaraju neopisivi, da, baš neopisivi ushit.

U kombinaciji sa Svanangenovim prepoznatljivim «predpubertetskim» vokalom i naivno-nevinim stihovima, album vrlo brzo postaje svijet za sebe – svijet u kojem ima mjesta za optimizam i zadovoljstvo, što je u današnjoj prevladavajuće tmurnoj indie-i-slično-glazbi vrlo rijetko. Čini se, kad se sluša Loney, Noir, da ne postoji problem koji je nerješiv.

Toj «uplifting» atmosferi doprinosi i glazba. Na ovom albumu sve je puno klarineta, flauta, pljeskanja dlanovima, akustičnih gitara i «ša-na-na-na» vokalizacija. Odličan primjer za to je singl I Am John, kojeg prati odličan video spot.

Loney, Dear su uživo bend. Tako Svanangena prate još i Samuel Starck, Malin Stahlberg, Ola Hultgen i David Lindvall koji u lajv varijanti još i više raspuhuju ono što u kućnom studiju Emil Svanangen ionako beskrajno zacifra i ukrasi.

Naime, Loney, Dear folk pjesmice zvuče kao da ih svira pedeset ljudi i toliko su zasićene sa brojnim slojevima pratećih vokala i svakojakih akustičnih instrumentacija da na trenutke postaju takve da baš više niti jedna nota ne bi stala. Kod nekih bi to rezultiralo kičom, no kod njega upravo taj barok čini pjesme tako srčanim, emotivnim i približava ih nečem što se slobodno može usporediti sa fiziološkom reakcijom kad pojedete previše slatkog.

Loney, Noir je pravi mali savršeni (ljetni) albumčić koji vam može bit frend za nekoliko tjedana jer se, zbog svog optimizma (ili barem lažnog osjećaja optimizma kojeg stvara) ponaša kao ona školjka priljepak. Naravno da postoji opasnost od brze potrošnje, ali to i je radost glazbe – svaki dan nešto novo.

Loney, Noir ima samo jednu falingu. Traje 34 minute. Al sve što je slatko je i kratko.

Najbolje stvari: I Am John, Saturday Waits, Hard Days 1.2.3.4., Carrying A Stone, And I Won't Cause Anything At All, I Will Call You Lover Again

Link: www.loneydear.com

Pozdrav,
ek.