Vođen pjesmama...

Eto, ovom svojom zadnjom pjesmicom ispraznih sve što sam prepisivao u wordu. I sad treba opet uzeti tekice i provesti besane noći prepisivajući iste. Što se nadam da ću u skoroj budućnosti i učiniti. Problem je to što treba uključiti u to moje prokletstvo da ništa ne uspijevam učiniti iz prve i da ništa ne mogu kak spada napraviti odjednom, a da me neko/nešto ne prekine. Jesam li uspio u svojoj nakani, vidjet ćete na blogu. Do tada lijep pozdrav i do čitanja!

JEBOOO (iliti "Prosta pjesma")

Jebo medu i čedu, mog dedu,
jebo kredu i Maajku Edu,
jebo matematiku,
jebo hidrostatiku,
jebo kvantnu fiziku,
jebo iz Eustahija Šiziku,
jebo Cecu, Zločestu djecu,
jebo avione, Durex kurtone,
šarene balone i krvave tampone,
jebo ti strinu u pizdu materinu,
jebo zemljopisnu širinu i dužinu,
jebo gradove i sela,
jebo sva gotova jela,
jebo uličnu rasvjetu,
jebo u pjesmi posvetu,
jebo kisele šljive,
jebo njive i Ive,
jebo sve superlative!
Jebo svaki trenutak, u sobi mračni kutak,
jebo odjeću u ormaru,
jebo moju i tvoju staru,
jebo modnog kreatora,
jebo razrednog seratora,
jebo domaće kobase,
jebo svako uvezeno prase,
jebo sarkazam i ironiju,
jebo mikrofoniju,
jebo novce,
jebo pastire i crne ovce,
jebo konduktere,
jebo vlakove, kamione i šofere,
jebo planinu,
jebo nadmorsku visinu,
jebo sliku na zidu,
jebo one na speedu.
Jebo one crvene, bijele i žute,
jebo svijetle i tamnopute,
jebo hladnoću dok jebem ženu noću,
jebo buku,
jebo lovca luku,
jebo Sašinu čupu,
jebo alata punu šupu,
jebo tintu,
jebo ukradenu kintu, dobru fintu,
jebo slikarstvo,
jebo gospodarstvo, bankarstvo i slastičarstvo,
jebo slonove,
jebo Simpa bonove,
jebo stativu,
jebo Plivu,
jebo barko,
jebo žablji skok,
jebo pisanje, umjetno disanje,
jebo spavanje, zajebavanje, u tramvaju naguravanje,
jebo Poli,
jebo one koji su goli
jebo smeće,
jebo onog kaj se s lovom razmeće!
Jebo svih sedam mora,
jebo đubre od profesora,
jebo udžbenik,
jebo jelovnik,
jebo školske klupe,
jebo noževe tupe,
jebo Kineski zid,
jebo svakog ko se zove Vid,
jebo pulover i majicu,
jebo žumanjak u jajcu,
jebo ručne satove, jebo neboderske katove,
jebo vjenčanu tortu,
jebo grožđa svaku sortu,
jebo temperaturu,
jebo svaku laku curu,
jebo osu u osinjaku,
jebo vojnu baraku,
jebo zimsko ferje,
jebo guskino perje,
jebo nepravdu ljudsku,
jebo tužbu sudsku,
jebo svu gamad ovog svijeta,
jebo konzerve Gavrilović pašteta,
jebo željezo, bakar i čelik,
jebo kurac koji nije dosta velik,
jebo žito i sito,
jebo onog tko je pito,
jebo strane jezike,
jebo petrarkiste pjesnike,
jebo Miki Maus strip,
jebo svaki Michelangelov kip,
jebo masovne grobnice,
jebo izgubljene putovnice,
jebo ljudsko neznanje,
jebo seosko imanje,
jebo bombone,
jebo bio-razgradive kartone,
jebo radijatore,
jebo okupatore,
jebo satelitske tanjure,
jebo svakakve brošure,
jebo zdjele juhe,
jebo stogove slame suhe,
jebo sve feministkinje svijeta,
jebo sve frajere iz geta,
jebo čaj od kamilice,
jebo noževe, žlice i vilice
jebo stol,
jebo jedan i drugi spol,
jebo pjesničku slobodu,
jebo visoku komodu,
jebo promidžbene plakate,
jebo sve vrste salate,
jebo kastrate,
jebo skvirele,
jebo zujave pčele,
jebo kosturske glave,
jebo Bad Boyse plave,
jebo Muju, električnu struju,
jebo jakne,
jebo na nosu akne,
jebo kožnjake,
jebo slavonske sokake,
jebo kuruzu,
jebo grčku muzu,
jebo žutu bluzu,
jebo serenade i balade,
jebo spajalice,
jebo miješane pice iz Dvice,
jebo plavu kosu, jebo samo jebanje,
jebo grebanje,
jebo grudanje,
jebo vrludanje,
jebo na zahodu pišanje,
jebo okolišanje,
jebo ulazna vrata,
jebo tvoju mamu tata puna četiri sata,
jebo konkurenciju,
jebo predsjedničku rezidenciju,
jebo sve planete,
jebo u vrtiću tete,
jebo proguravanje u redu,
jebo narod koji je u bedu,
jebo ulice, namrgođeno lice,
jebo dobre cice,
jebo krovove,
jebo rovove,
jebo cvijeće,
jebo drveće,
jebo prozore,
jebo pjesmu do zore,
jebo čipkaste haltere i gaćice,
jebo čistačice i tenisačice,
jebo državne granice,
jebo autobusne stanice,
jebo kazališne pozornice,
jebo tvornice,
jebo filmove i filmske junake,
jebo mame, tate, dede i bake,
jebo čitav svijet,
jebo petarde i vatromet,
jebo kiselo zelje,
jebo sveopće veselje,
jebo klimu,
jebo ove pjesme rimu,
jebo voćku poslije kiše,
jebo onog što ovo piše!
Ma sve rečeno jebo redom,
baš ovim redoslijedom.
Ako ovo nije sve,
slobodno dodajte.
Samo u rimi, molim!
To me veseli i to volim!
I 170 puta je rečeno "jebo",
da zbrajat ti, čitatelju dragi, ne bi trebo.

Zastoj na papiru, zastoj u mojoj glavi, zastoj općenito u mom malom životu. Nemam vremena, nemam želje prepisivati pjesmice, pa niti ovaj blog ne dobiva postove. Kad se vrijeme i volja nađu zajedno, vidjet ćete to po novom postu. Do tada: strpljen, spašen. Pozdrav!

CIIIIJU, MADER FAKER!
By: Koza & Saša

Miševi su bez veze
ak nisu ošišani na irokeze
i od penzića ne traže peneze.
Nek sa sobom nose praćke,
maltretiraju mačke
I tjeraju ih da jedu svoje sračke.
Voze male Harley motore
izazivaju ulične šore
i okolo po gradu nore.
Nosili bi cvikse i kožnjake,
maltretirali roditelje, djecu, dede i bake,
imali bi mišiće jake.
Šakicama i palicama ljude bi razbijali,
vratove i udove bi im svijali
i svakodnevno se opijali.
Evo ih, stižu, bježi!
Kosa ti se na glavi ježi,
i to ne zato što vani sniježi.
Viči koliko želiš,
time ih samo veseliš,
spasit te neće niš,
jer pili su kiseliš.
I takvi bi miševi trebali biti:
face, veliki, ponosni, odrješiti,
a ne ovakvi jadni, mali, skriti.

TAJM TU SEJ GUDBAJ!
By: Saša

Jao meni moram sada ZGIBAAAT…
Gonim se odavde prvim VLAAAKOOM…
Ma zašto ideš jel to ima veze s onom DLAAAKOOM???
Što ti si ju jutros u juhi NAŠOOOO?
Ma reci, ma reci mi tiiii, nemoj me napustiti!!!
Koo tee jeebeee!
Ma goni se, ma goni se od meneee,
ne želim vidjeti teee…
Fakat mi ideš na živce…
I stvarno, i stvarno ti znaj,
ogavno smrde noge teee…
Saada, gibam ja…
Od ove, od ove aždajeeee…
čim prije odlazim ja…

ŠMRC!!!

Cijelo vrijeme sam nekako trul, bezvoljan. Ne nalazim nikakvog smisla u stvarima koje radim i koje se događaju oko mene. Nekako sve prolazi, a ja nezainteresirano stojim na mjestu. Razmišljam, razbijam glavu, naprežem misli do krajnjih granica, do samih granica ludila i natrag, analiziram, kritiziram, tugujem, kipim od bijesa istovremeno. Želim objektivnost i bezvremensku mudrost i inteligenciju. Tako da mogu biti svjestan svega oko sebe, a da me to, ukoliko to ne želim, ne dira puno. Da onako svisoka gledam na sve, na svojem crnom prijestolju, u samoći, smijem se budalama i cijenim one koji su to zaslužili. I ništa više. Počela je škola, a ja ne želim apsolutno nikakav kontakt s ljudima, osim dvoje-troje možda, a i to čak koji puta ne želim, pa sve pričam s njima i vodim glupave razgovore preko volje. Zato jer ne mogu drugačije, i jer u tom glupom mjestu koji nazivamo razredom ne mogu naći nikoga sa sličnim stavovima, pogledima na sveukupni život, da zajedno sjednemo i analiziramo baš svaku moguću postojeću temu, ili da jednostavno šutimo, i razumijemo se. Svi imaju potrebu blebetati, a malo tko, u biti NITKO nije u stanju SLUŠATI, RAZUMJETI, SHVATITI! To su ključne riječi. Razred je veliki kokošinjac, svijet uopće, u kojem se samo kokodače, i nitko ne sluša nikoga. Žalosno, ali je tako. I onda se masu puta nađem usred tog košmara, roja riječi i besmislenih rečenica. I dođe mi da eksplodiram. Jednostavno onako, kao u filmu, stojim između svih, oni prolaze svojim poslom, blebećući, ne vide me, ali ja ih sve čujem, i njihove riječi se gomilaju u mojoj glavi, odbijaju, smetaju, čine me ljutim… Dođe mi katkada jednostavno da se proderem, razbijem nešto, izađem iz te prostorije prepune gluposti i odlutam nekamo… besciljno odlutam, da mogu odmoriti misli, sebe… da taj pritisak u glavi napokon popusti, da se oporavim, dođem k sebi. Ali se samo gomila u meni. I samo je pitanje vremena vjerojatno kada će popustiti sve brane i kočnice. I kada će bujica razoriti sve pred sobom. Koji puta poželim biti normalan (što je vrlo nedefiniran, širok pojam), ne razbijati glavu ovakvim stvarima. Ali svaki puta iznova spoznam da je ovo kao nekakvo moje prokletstvo kojemu ne mogu pobjeći. I shvatim da sam ga kao takvog odavno prihvatio i u biti na neki čudan način zavolio. Jednostavno ne mogu biti jednostavan. Tu sam riječ tražio. Ne mogu stvari prihvatiti kakve jesu i ne razbijati glavu detaljima. I zbog toga sam uvijek na kraju frustriran. Jer u globalu stvar hoda, ali jedan majušni detalj ne valja. Kada ga zamijetim, malen je. Ali kako vrijeme prolazi, postaje sve jasniji, dok ne počne smetati, upravo bosti u oči. I onda moram nešto u vezi toga poduzeti. I sve razorim, porušim onu glavninu koja je valjala zajedno s tim detaljčićem koji nije valjao. Da se jednostavno predočiti. Kao da imam pred sobom složenu kulu od karata. I baš jedna karta viri 2 cm van. Izdaleka kula izgleda fenomenalno, stoji, diviš joj se. A onda, kako se približavaš, počinješ uočavati tu loše smještenu kartu. I počne te mučiti. Dolaziš u napast samo malo ju prstom vratiti na mjesto. Svjestan si da karte sada bez problema stoje, kula je tu. I svjestan si da bi se pomakom te karte cijela kula mogla srušiti. Neko vrijeme oklijevaš, ali onda dirneš tu kartu. I gledaš kulu kako se ruši. Od vrha, pa sve do dna. U ruci ti ostane samo karta koja ti je smetala, karta zbog koje je kula srušena. Takav je i moj odnos s ljudima. Uvijek zamijetim tu jednu kartu koja strši i želim ju popraviti. Umjesto da shvatim da je kula baš zbog tog odstupanja jedinstvena i da se po tom razlikuje od ostalih kula. To joj daje posebnost. Uvijek kada bih mogao steći naklonost neke osobe, ja moram sve srušiti jednom kartom. Nakon što sve bude srušeno, ne da mi se ponovno sve ispočetka graditi, jer tek onda u pravilu neću moći iznova sagraditi kulu. Zbog nedostatka koncentracije rušit će se sve ranije i ranije, dok neću pobacati sve karte. Tako je i s ljudima, potpuno ista stvar. Kule i se ruše, gledam ruševine i ne gradim nove. Nemam volje, strpljenja, koncentracije... Padaju poznanstva, moguća i već postojeća prijateljstva, ljubavi, sve se ruši… sve ih rušim. Vlastitom glupošću. A prezirem glupe. Paradoks…



P.S. Iz ove cijele priče želim izdvojiti jednu ->objektivnu<- osobu za koju ovaj cijeli post ne vrijedi. Kula je doduše tek u izgradnji i nadam se da će ostati čitava.

Kad god me uhvati želja za pisanjem, ko za vraga sam negdje gdje mi kompjuter može biti samo u lijepom sjećanju. Nikako da se potrefi da smo ja, moje misli i kompjuter u istoj prostoriji. Pa strpljivo čekam taj trenutak, ne želim pisati gluposti. Do tada, šaljem dalje prepisivane pjesmice. Pozdrav i do čitanja!


Haiku by: Ena

Kupala se voda u bunaru.
majko mila
čije su ono guske!?!



Haiku by: Saša D Kid (ima 5-7-5 AI!!!)

Pazi svoj mozak
kao oko u glavi
bez njega sam sliniš…


Šorti puše nos
zelena tvar leti van.
Baš je gadno, znaj!


Nosi sebe ti,
ja te neću nositi,
težak si mi ti!


Gle Mala maca
u zraku leti visoko…
Pazi na mine!


Dok guska nosi
jaja za pogreb govna
pauk svira sir…


Lokomotiva
kroz prazan tunel huče.
Čuvaj se vuče!

Lijep izraz, doduše nisam bitch, al kaj se može. Evo me nazad prije koji sat. Maturalac je gotov, bio je izvrstan. Vidio sam svijeta, doživio svašta, nasmijao se do suza, preplašio do besvjesti, proveo kao nikada do sada... I ispunio sam sve svoje želje. Dupe mi je vidlo puta, najelo se (živio kebab!) i okupalo te bijah jedini koji nije ni kapljicu alkohola licnuo. I ništa mi nije falilo. Mislim da će ova pjesma biti dovoljna da sve objasni:


Green Day

Time Of Your Life

Another turning point;
a fork stuck in the road.

Time grabs you by the wrist;
directs you where to go.

So make the best of this test
and don't ask why.

It's not a question
but a lesson learned in time.

It's something unpredictable
but in the end it's right.
I hope you had the time of your life.

So take the photographs
and still frames in your mind.

Hang it on a shelf
In good health and good time.

Tattoos of memories
and dead skin on trial.

For what it's worth,
it was worth all the while.

It's something unpredictable
but in the end it's right.
I hope you had the time of your life.

(music break)

It's something unpredictable
but in the end it's right.
I hope you had the time of your life.

It's something unpredictable
but in the end it's right.
I hope you had the time of your life.


Za sada je bilo dosta, idem pročitati novine, pogledati televiziju, fotke s fotića, možda odspavati, premda mi se uopće ne spava. Lijep pozdrav svima i do čitanja!