Vođen pjesmama...

Da, škola. Jedna divna ustanova, kažu obrazovna. Ne slažem se s tom definicijom, ali neću o tone sad. Nije bilo koja. Srednja čak. I ujutro u 8:45, pošto nemam prvi sat, moram biti tamo. Mislim, ne moram, ali je red. Mora se samo umrijeti. Drugo je sve stvar izbora. Neće mi se baš, taman sam se počeo privikavati na silnu uskršnju klopu, na odlazak u krpe iza 2 svake večeri, igranje kompa, playstationa, lijenčarenje i pokoji odlazak na igralište na košarku. I to je ono lijepo, a sada će u svu tu idilu uletiti škola i sve idealno pokvariti. Ali kraj je pred vratima, a onda sve iznova. Malo se samo treba strpiti. Tješim se da će brzo doći. Najgore je što i bude, iako mi se to sada ne čini tako. To ću shvatiti tek kada me pritisnu predmeti i shvatim da više nemam baš vremena za zafrkavat se. A sada mi se teško odvojiti od ovog mojeg paklenog stroja, jer sam naučen na njemu bit do iza 2. Ne spava mi se, WoW me vuče da ga igram, a ja moram sve otkantat. Baš deprimira. Moram se utješit nekako. Idem lijepo na stranice s pregršt golih teta. Od toga će mi biti bolje. A iza toga u krpe. Laku noć svima.

Djevojke u ljetnim haljinama volim!

Napokon je došao mjesec peti.
Nadao sam se lijepi, ne ovako ukleti.
Kiša pada svaki dan,
moram nosit kišobran.

Vani je jebeno hladno,
a dobrih, razgolićenih komada
moje srce je gladno.

Ali gubi se svaka nada,
nema nigdje takvih komada.
Tangi, topića i hlačica nigdje nema.
Nova kiša opet se sprema.

Kada će oblaci napokon nestati?!
Kada će kiša konačno prestati?!
Kada će komadi izaći na ulicu?
Kada ću vidjeti koju jebezovnu curicu?

Ah, djevojke u ljetnim haljinama volim!
Za dugo i toplo ljeto, Bože, ja Te molim!
Molim Te za haljine i vruće dane ljeta,
jer sada su mi u glavi samo nostalgija i sjeta.

Ma molim Te za samo jedne bijele hlače,
ispod njih crne tange, ne gaće;
na dobroj guzi sve to,
da bude ljepše ljeto.

I neki topić dobar, lijepi,
i dekolte da me zaslijepi!

Evo opet tri pjesmice. Ne pišem postove jer WoW igram po cijele dane, jedem i spavam, a u pauzama igram Playstation. To je život... Laku noć i lijep pozdrav svima.

Dude i dekoltei

Dođoh, vidjeh dekolte,
rekoh tada: „Jebote!
Jebem ti školske satove,
profaće, gimnazijske katove!
Kocka je bačena,
ne može biti vraćena.
Mala bit će moja,
uz malo truda i znoja.
Jebem ti sve,
maknut ću ja taj dekolte!
Vidjet ćemo dvije lijepe dude,
pa nek veselo nam bude
kad se nagoni probude!“
A što drugo napravit kad te me gledaju dude
i kao da se same nude
i veselo mi pjevaju:
„Dođi da se maštanja i žudnje probude!“

Ljubav

Mnoge su pjesme o ljubavi pisane.
Riječi su u njima ponavljane, stare i izlizane.
U svima kažu: „Dok kraj mene prolaziš, motrim te,
sviđaš mi se, želim te, trebam te, volim te.“

Stalno se u njima iste ponavljaju stvari:
ljubav sve grije, žari i pali,
zaljubljeni u sedmom nebu lete,
ljubav oko njih svoje niti plete.

Katkada izgleda da je pojam ljubavi dosadan i ostario.
No tko tako zaista misli, jako bi se prevario.
Iako je ljubav možda stara i dosadna,
ona je za svakoga čarobna, lijepa i posebna.

-Da ne bude baš sve perverzno, pa ljudi, znam ja i normalne stvari pisati!

TI

Ti si glavna tema mojih maštanja.
Ti si glavni lik u mojim snovima.
Ti si najljepša cura u mojim očima.
Ti me griješ u hladnim noćima.
Ti si glavna sila koja me pokreće.
Ti si moj vječni izvor sreće.
Ti si ta zbog koje živim,
tebe volim i beskrajno ti se divim.
Ti si moja najveća želja,
razlog svih mojih radosti i veselja.
O tebi razmišljam svakog dana i noći.
Bez tebe živjet neću moći.
Ako ikad odeš, znaj,
mom životu bit će kraj.
Jer volim samo tebe, tebe, tebe…
Kad te nema, srce čezne i zebe.

Evo tri pjesme, ne dam više, ne želim prepisane u Wordu odmah istrošit, da imam materijala za slat na blog dok prepisujem ostale. Danas neću jer mi se ne da baš. Ili hoću, ne znam. Vidjet ćemo. Dvoumim se između WoW-a i prepisivanja uz Nightwish i Iron Maidene koji sviraju :). Eh, slatke muke... Lijep pozdrav!

TO SAM JA, KOZA!

Pjesma su mi možda strašno glupe,
pišem ih izvaljen u školske klupe
kad dosadno mi je i nemam posla
i slušat predavanja mi je preko glave dosta.

Možda su djetinjaste, perverzna, jadne i glupe,
u njima spominju se kurac i masno dupe
i „moja slatka i jebezovna mala
koja nikad mi nije dala“.

No totalno mi se jebe,
pišem ih za sebe.
Iz vlastite zajebancije,
iz vlastite zafrkancije.

Ne pišem to za njih, nju ili tebe,
pišem to isključivo za sebe.
Trudim se u rimi napisat,
npr. Kako ću joj macu lizat.

I totalno mi se jebe,
pišem to za sebe.
Iz vlastite zajebancije,
iz vlastite zafrkancije.

I svi misle vjerojatno:
„Kako takvo jedno tiho, povučeno biće,
piše takve perverzne priče?
Pa to je nevjerojatno!“

No živo mi se jebe,
jer pišem za sebe.
Iz vlastite zajebancije,
iz vlastite zafrkancije!

MOJA MALA NIJE DALA

Moja mala dobro dupe imade.
Fantastično jebati se znade.
To me čini ponosnim
i mog kompića radosnim.

No jebati se nije dala,
ta moja mala.
Ševiti se neće ona,
a ja žalostan gledam
Ta prekrasna njena dva balona.
A ona kaže: „Ne dam!“
Ne da mi ta dva bombona.

Ona je centar mojih maštanja i želja,
izvor moje radosti i veselja,
ne samo za mene, nego i za kompića moga,
a sada bih u njoj mogao ubiti Boga!!!

Razbio bih ju svjesno,
jer sami mi jesmo,
a u gaćama mi tijesno,
ah sviraj pjesmo,
aj fil blu,
neću probati pičku tu…

BOLESNA MAŠTANJA

U tvojim snovima su bake od sto godina,
ni više, ni manje, a to je, dragi moj prijatelju,
JEDNO VELKO SRANJE!

Na moju staru baku diže ti se kita,
bolestan si ti
i sva tvoja svita!

Okani se, molim te, toga.
Postani pop
i nađi vjeru u Boga!

Ili, još bolje, ti se ubi,
idiote nastrani,
s ovog svijeta ti se gubi!

Kako početi? Svira mi Nightwish, ja preskačem s bloga na blog, čitam tuđe misli i istovremeno se zabavljam sa svojima i primjećujem kako mi se roje u glavi, da ih je sve više i više, da su sve ozbiljnije i ozbiljnije. I počinju me plašiti. A ne mogu ih se riješiti. Ne plaše me misli kao misli, nego to što me one tjeraju na neka djela koja bi mogla imati gadne posljedice, ili lijepe posljedice, ali to ne ovisi o meni isključivo. A ne moram se u to upuštati i ne bih htio, da se ne razočaram i srozam si ovo trenutno labavo raspoloženje. Nalazim se na rubu i treba odlučiti. Zato sada lupam sumanuto po tipkovnici pišući post, da se zapravo opustim, smirim, staložim uskovitlale misli. I ono najvažnije, da ih probam zaboraviti. Ili barem privremeno nabiti, potopiti na dno među ostale misli, da ne isplivaju tako skoro opet van, da ih se ne prisjetim tako skoro. A koje su to misli, ne želim reći, i meni su čudne, ali istovremeno lijepe, zbog čega su mi i mrske, jer ne mogu lijepim smatrati nešto čega se bojim i želim se riješiti, jelda? To je malo paradoksalno, a paradoksi vode do kraha uhodanih sistema, do totalnog nesklada i raspada. A to želim u sebi spriječiti. No najgore je to što ne možeš silom potisnuti misao. Bio je jedan lijepi primjer iz Mickey Mousea (divan stripić usput) baš za to. Radilo se o tome da se ne može na silu zaboraviti nešto, da se na to tada uporno bespomoćno vraćaš. Bila je slika polarnog medvjeda i pisalo je: “Probaj sada jednu minutu ne misliti na medvjeda.” Probavao sam uporno, ali zaista nije išlo. A isto se događa i sada. S jednom razlikom: ne želim silom ne misliti na to, nego mijenjam sam sebi temu da prestanem spontano misliti na to. Ali uzalud. A ne spava mi se, a pogotovo zbog mojih misli. Ne mogu si pomoći tako da to prespavam. Mogu ovdje sjediti za kompjuterom, ali čim prestanem pisati, vratit ću se na te proklete misli i pokušat ću ih realizirati. A ne smijem! Ne usudim se, strah me posljedica, odbijanja, svega lošeg što iz toga može proizaći.I počinjem se znojiti i grčiti, postaje mi mučno. Sada zvučim kao neki luđak opsjednut nečim čega se, koprcajući se i rukama i nogama, boreći se, želi riješiti. Ali uistinu i jest tako. Čitate trenutno riječi i rečenice luđaka. Hahahahaha, baš tako. A kako se drugačije okarakterizirati? I kako će me drugačije drugi okarakterizirati dok ovo čitaju, nego kao luđaka? Ali to je ono najgore, što to meni sada užasno god ii zabavlja me. Hranim se sada tom misli. AH!!!! Evo, čim sam misli spomenuo, vratio sam se onima s početka, tom demonu zbog kojega i pišem, da ga se riješim i spasim dušu, bar malo. POMOĆ!!! Ima li koga? Ali to je ono najgore. U sobi u mraku, brat spava, roditelji vjerojatno također. Nigdje nikoga da mi pomogne, da me smiri, privine sebi i kaže da će sve biti u redu, Nigdje nikoga da mi pomogne! Ali briga me, ne treba mi nitko! Izgorit ću večeras u muci, sam sa sobom, pržit ću se u mukama demonskim, baziranima isključivo na psihi. Molim se samo, dok sam koliko-toliko pri sebi da to ne krene na fizičko... Gonite se svi kvragu!!!! GONITE!!!! SAM SAM U OVOME!!!! I UŽIVAM!!!!!!!!!!!! AAAAAAAAAAAAAAA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! POZLATILE SE RIJEČI LUĐAKA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! KRAJ!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Evo vam jedna, nije po redu iz teke, nego je uranjena. Ali zbog toga što je prikladna. Ovo vam je moj poklon za Uskrs.


SRETAN USKRS
(by Joža & Jan; melodija: „Merry Christmas everyone“)

Farbam jaja, baš su guba
al sva su jaja mutirana
u obliku male piramide.
Sretan Uskrs, Jezuse!

Nebu mene niko jebal,
baš su jaja spaljena.
Al to nisu ona međunožna.
Sretan Uskrs, Židove (Saša)!

---TIKI TIKI TIKI---
(melodija: iz Normalnofobije – „Božićna“)

Ja imam jedno malo
za farbat jajčeko, na njega
nacrto sam malenu kiticu.
Ja odnijet ću ga Štangi u
crkvicu. Poklonit će mi jednu mrkvicu.

---TIKI TIKI TIKI---
(melodija: „Merry Christmas everyone“)

Za stol sjednem,
vadim kistić,
turnem ga u farbicu.
Onda farbam moje piramide.
Sretan Uskrs, Jezuse!

Sad je ponoć, imam pušku,
čekam glupu zečinu.
Neće peder u stan mi ući.
Strefit ću ga dvocijevkom!

365
(By SAJOKO > Saša, Joža i Koza; melodija od 365)

3-6-5 je prošlo dana,
Bez pičke jadan sam.
Uzalud te molim,
Ali mi ne daš.

3-6-5 je prošlo dana,
Na tebe bijesan sam.
Jebaćuti majku,
Toliko da znaš!

Drk-drk-drk, drkam bezveze,
(jebem ti Playboye!)
Ne, ne, ne mogu više.
Pa što čeka se?!
Ne želiš ševit se ti
Pa ću te silovati, silovati!

3-6-5 je prošlo dana
Od kad zaražen sam:
Sifilis ja imam,
Svrbi ko sam vrag.

Svrb-svrb-svrb, kita me peče
(Ma zašto jebah te?!).
Ne, ne, ja ti, od sada,
Više ne vjerujem.
Sve tvoje spolne bolesti
Ja ne želim imati, imati!

3-6-5 je prošlo dana,
Još uvijek svrbi me.
Jebem li ti bolest!
Odstupi od mene!

3-6-5 je prošlo dana,
Sifilis ošo je,
Sada opet jebem,
Puno bolje je.

3-6-5 ja jebem pički,
Sve po redu, sam.
Uzalud me zoveš!
Tvoja mi NE TREBA!!!

U Word sam prepisal sve pjesmice iz prve tekice. Malo ih je pa je bilo relativno brzo gotovo.
Eto, sad ih mogu lijepo Copy - Paste u blog, a u međuvremenu ću marljivo prepisivat ostale. Svaki dan, ili rjeđe, ovisi kak me pukne, ću bacit novu pjesmu na blog. Komentari su poželjni, a i nisu, ovisno o trenutnom raspoloženju, rasporedu planeta, analogno tome i horoskopu, i lijepom ili ružnom vremenu vani ili u meni. A sad idem surfat po netu tražeć gole tete, pa kad se umorim spavat. Ajd bok.

Poštovane dame i gospodo. Molim vas usrdno da obratite pozornost na moj prvi link DESNO. Onaj o tome čemu služi internet. Odgovor ni sam ne bih bolje sročio. Jedna od rijetkih pjesmica koja parira ili čak možda i nadvisuje moje. Stvarno se isplati pogledati i poslušati što ekipa ima za reći. Pronašao sam se u svakoj riječi te pjesmice. Opisuje moju velepoštovanu personu do najsitnijeg detalja i otkriva sam smisao mojeg postojanja.

Obećah da ću objaviti pjesmicu prije dan-dva (neznam kad točno). Ali nisam. Jebiga... Sorry... Al uostalom, šta me boli kurac! Ja sam gazda ovog bloga, ja odlučujem! Ja radim i preuređujem i dajem postove kad hoću! A vi se možete JEBAT. Dobro sad, kako ko...
Uglavnom, odlučih se smilovat na vas jadne male. Evo moje prve pjesmice:

ODA SEXU

Zora rudi,
uz mene djevojka se budi
i ne može k sebi doći
od sinoćnje vruće noći.
Tiho uzdiše,
nježno se uz mene stišće.

I dok se tako uz mene stišće,
dok joj je pička mome karu sve bliže
dok uzbuđena ubrzano diše,
moj kar raste sve više, više, više…

Dok se ona glavom polako spušta dole,
moja puna jaja sve više me bole
i njene meke usne žele, traže, mole.
Kar moj poput ahejskog koplja stoji
i sekunde do eksplozije broji.

Dok je eksplozija sve bliže,
ona moje koplje požudno liže,
no iznenada stane pred sam vrhunac.
Sav ljut viknuo sam: „Koji ti je kurac?!
Moja mala,
što si sada stala?“

Tada popizdih,
malu okrenuh
i rekoh:
„Zajebi,
sada ću biti u tebi!“

Kada sam unutra ušao,
u dubinu sam pošao,
sve skrivene kutke joj istražio,
temeljito dražio
i dobro ju navlažio.
Ubrzano je disala, uzbuđeno stenjala,
prema vrhuncu se penjala.
I ja sam ubrzano disao,
k vrhuncu polako stizao,
malo ubadao, malo lizao.

Gledao sam malu moju,
drhtala je sva u uzbuđenju i znoju.
Naposljetku došao joj je vrhunac,
a u sobu upao je punac.
Šokiran gledao je svoju kćer
i rekao: „To stvarno nije fer!“

„Odi u kurac!“ – sam odvratio,
on je našu žudnju shvatio,
iz sobe izašao
i kurvu si našao.
Ponovno smo tada bili u miru;
vratismo se našem veselom piru.

Maloj se napokon mjera prevršila,
u vrisku napokon je svršila.
I mene prožmu trnci ekstaze
i dođoh do bez povratka faze:

iskrcah svoje bijele trupe
na njeno slatko, malo, zaobljeno dupe.
Zadovoljna i sretna mala moja je bila.
Na krevet iscrpljena se izvalila
dok bijela krema s nje se cijedila.

Ah, ti moja mala, jebezovna, jedina!

Sve mi se vrti oko tih brojeva. Pa ih smatram sretnima. Bolje nego da su nesretni, kad je već tak. Oni koji gledaju detaljnije, mogu primijetiti da mi je prvi post objavljen u 18h, dakle u šest. Ove postove sam počeo pisat iza ponoći, dakle iza dvanaest. Neki osobni datumi koji se tiču mene i osoba drugog spola, mahom su se zbivali u šestom ili dvanaestom mjesecu, šestog ili dvanaestog u mjesecu. Na mojem prvom gradskom natjecanju - natjecanju iz informatike, dobio sam dvanaest bodova (od 200 ). I to na dva zadatka po šest bodova. Da se opravdam, bio sam četvrti razred, a išao sam na natjecanje za sedme i osme razrede. Zašto, ni danas neću shvatit. Al bar sam se sendviča najel poslije ne pauzi . U danu ima 24 sata, dva puta po dvanaest, u podne i ponoć. Pola od dvanaest je šest. Dve šestice daju dvanaest. Pa onda 666 za Boga miloga . Šest stranica na kocki, šest kuteva i vrhova... ima još masu primjera, no ko će ih se svih sjetit, a i ne da mi se nabrajat ih sve. Slobodno dodajte koji originalan. Tek tolko. Pozdrav. Jel to već treći večeras? A tri je pola od šest. Ah dosta je. Ajd laku noć svima

Hahahahahahaha
Onaj peder gore na nebu, o kojem sam vam malo prije pričao, htio mi je sjebati post. Opet. No očekivah to. Ovaj puta sam sve označio i rekao COPY. Pošto me opet sjebao i sve maknuo, a da nije objavio, ušao sam ponovno u blog i samo rekao PASTE! IN YOUR FACE, MOTHERFUCKER!!!!!!!
NEBU MENE NIKO JEBAL! Ni ja nikog, al to je drugi par rukava... Laku noć, kemija se neće sama ponovit. Navečer napišem svoju prvu pjesmicu, obećajem. Ako ne zaboravim, auto me ne pogazi, neko ne ubije... ukratko, ako mi ovaj gore ne vrati opet nekim sranjem. Koje je ovo taktičko nadmudrivanje. Eto toliko. Pozdrav

...PERVERZIJA. Rođena u mojem malenom bolesnom umu još u osnovnoj školi u osmom razredu. Imadoh malu teku koji koristih kao informativku. Sjećate se valjda što je to? Uglavnom, jednog dosadnog dana, pod jednim dosadnim satom fizike, iz čista mira počeh pisati stihove u tu istu teku. Bolesne stihove malog nadrkanog adolescenta. O ševi, normalno. Napisah par stihova, zatvorih tekicu i s vremenom zaboravih na njih da uopće postoje. Sve do jednog sudbonosnog dana u srednjoj, kada sam otvorih tu istu pohabanu tekicu i počeh pisati svoj prvi raspored sati u nju. Par stranica dalje bje je ona moja nedovršena pjesmica. I odlučih dovršiti ju, što i učinih kroz par narednih dana. Dadoh stihove drugima da pročitaju. Svi se zgražaše, rekoše mi da je to bolesno i bezveze. I tada je shvatih: ta to je moja sudbina! Pisati pjesmice pod nastavom kada mi je dosadno za vlastiti gušt i zgražanje drugih. I BI TAKO.
No kao što rekoh, sve poče vrlo nezrelo i nadrkano, adolescentski. Mišljenja sam da su sadašnje pjesme nešto ozbiljnije (ili ozbiljnije bolesne). No to ćete Vi, dragi moj čitatelju prosuditi u Vašim komentarima, koje ja, naravno, neću uopće uvažiti. I JEST TAKO.
Od danas, pošto ponoć već je prošla, počinjem zapisivati pjesme. Ako sada ne počnem, nikad neću. Jer konačno dolazi malo praznika kada se mogu baviti onime što volim, za svoj gušt. Spavanjem, prežderavanjem sa šunkom i francuskom za Uskrs, igranjem igrica na kompu, surfanjem internetom u potrazi za pornografskim sadržajima, psovanjem majke kompu jer me zajebava i pisanjem ovog bloga na kraju svega. I BIT ĆE TAKO.
Pa, poštovani moj čitatelju (čitateljice bolje), laka Vam noć i ugodni mokri snovi. Do čitanja.

Ja ga inače jako volim i poštujem. Onako, s distance. Smatram da je ok tip čim je stvoril mene i pornografiju u isto vrijeme. Ali... (da, da, uvijek je ali) da kreten dopusti da mi propadne post koji sam malo prije napisal od kojih pol strane, to nije fer. Pizda mu materina (ak ju ima)! Inače on mene obožava zajebavat. Gušt mu je sjebat me na svakom koraku. I kad to i napravi, samo ga zamišljam kak se tam negdje gore lomi od smijeha. No srest ćemo se mi... Kao što rekoh, napisah pola strane, no sve je propalo, a ne sjećam se više što sam točno pisal da to popravim. Jebaj ga sad. Eto, kad god se s guštom primim nečeg, ovaj gore me sjebe. Ko još ima sličnih problema nek mi se javi, pa da se tješimo skupa (ak je žensko, k tome zgodna, pogotovo). Idem sad probat ponovno napisat ono što sam i napisal prije pol sata. Vidimo se. Ak čitate ovaj post, slanje istog je uspjelo. Pozdrav

Eto. Nebo će se smračiti, prekrit će ga oblaci, sve živo će se zgrčiti u strahu. Otvorit će se vrata pakla. Legije demona će poharati ovaj svijet. U obranu Zemlje stat će nekolicina anđela koje će oni prije spomenuti rasturiti ko beba zvečku. Jer došao je i taj dan... APOKALIPSA. JA PIŠEM SVOJ DRUGI POST!!!!!!! MUAHAHAHAHAHAHAHAHA