Kako početi? Svira mi Nightwish, ja preskačem s bloga na blog, čitam tuđe misli i istovremeno se zabavljam sa svojima i primjećujem kako mi se roje u glavi, da ih je sve više i više, da su sve ozbiljnije i ozbiljnije. I počinju me plašiti. A ne mogu ih se riješiti. Ne plaše me misli kao misli, nego to što me one tjeraju na neka djela koja bi mogla imati gadne posljedice, ili lijepe posljedice, ali to ne ovisi o meni isključivo. A ne moram se u to upuštati i ne bih htio, da se ne razočaram i srozam si ovo trenutno labavo raspoloženje. Nalazim se na rubu i treba odlučiti. Zato sada lupam sumanuto po tipkovnici pišući post, da se zapravo opustim, smirim, staložim uskovitlale misli. I ono najvažnije, da ih probam zaboraviti. Ili barem privremeno nabiti, potopiti na dno među ostale misli, da ne isplivaju tako skoro opet van, da ih se ne prisjetim tako skoro. A koje su to misli, ne želim reći, i meni su čudne, ali istovremeno lijepe, zbog čega su mi i mrske, jer ne mogu lijepim smatrati nešto čega se bojim i želim se riješiti, jelda? To je malo paradoksalno, a paradoksi vode do kraha uhodanih sistema, do totalnog nesklada i raspada. A to želim u sebi spriječiti. No najgore je to što ne možeš silom potisnuti misao. Bio je jedan lijepi primjer iz Mickey Mousea (divan stripić usput) baš za to. Radilo se o tome da se ne može na silu zaboraviti nešto, da se na to tada uporno bespomoćno vraćaš. Bila je slika polarnog medvjeda i pisalo je: “Probaj sada jednu minutu ne misliti na medvjeda.” Probavao sam uporno, ali zaista nije išlo. A isto se događa i sada. S jednom razlikom: ne želim silom ne misliti na to, nego mijenjam sam sebi temu da prestanem spontano misliti na to. Ali uzalud. A ne spava mi se, a pogotovo zbog mojih misli. Ne mogu si pomoći tako da to prespavam. Mogu ovdje sjediti za kompjuterom, ali čim prestanem pisati, vratit ću se na te proklete misli i pokušat ću ih realizirati. A ne smijem! Ne usudim se, strah me posljedica, odbijanja, svega lošeg što iz toga može proizaći.I počinjem se znojiti i grčiti, postaje mi mučno. Sada zvučim kao neki luđak opsjednut nečim čega se, koprcajući se i rukama i nogama, boreći se, želi riješiti. Ali uistinu i jest tako. Čitate trenutno riječi i rečenice luđaka. Hahahahaha, baš tako. A kako se drugačije okarakterizirati? I kako će me drugačije drugi okarakterizirati dok ovo čitaju, nego kao luđaka? Ali to je ono najgore, što to meni sada užasno god ii zabavlja me. Hranim se sada tom misli. AH!!!! Evo, čim sam misli spomenuo, vratio sam se onima s početka, tom demonu zbog kojega i pišem, da ga se riješim i spasim dušu, bar malo. POMOĆ!!! Ima li koga? Ali to je ono najgore. U sobi u mraku, brat spava, roditelji vjerojatno također. Nigdje nikoga da mi pomogne, da me smiri, privine sebi i kaže da će sve biti u redu, Nigdje nikoga da mi pomogne! Ali briga me, ne treba mi nitko! Izgorit ću večeras u muci, sam sa sobom, pržit ću se u mukama demonskim, baziranima isključivo na psihi. Molim se samo, dok sam koliko-toliko pri sebi da to ne krene na fizičko... Gonite se svi kvragu!!!! GONITE!!!! SAM SAM U OVOME!!!! I UŽIVAM!!!!!!!!!!!! AAAAAAAAAAAAAAA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! POZLATILE SE RIJEČI LUĐAKA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! KRAJ!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Post je objavljen 16.04.2006. u 01:44 sati.