~ tko sam ja uopće? ~

I eto, noćas sam vidio Zagora, oko 3 sata. Probudilo nas je nekakvo pucketanje. Tj. probudilo je cimericu, a ona je mene. Upala je u sred noći u moju sobu i rekla - požar! Izletismo na balkon, kad ono vatrogasci - obasjani narančastim svjetlom plamena, šmrkovima gase hrpetinu zapaljenog krupnog otpada. Taj se otpad gomilao tjednima. Jedini koji su ga sustavno odvozili bili su cigani, ali i oni su to radili selektivno. "Čistoća" valjda ima pametnijeg posla. I evo, prije ili poslije netko je skužio ogrijevni potencijal tog otpada i odlučio ga "osloboditi" materijalnih okova. Tako da su se vatrogasci sinoć lijepo ogrijali. Ja sam se, vidjevši da je vatrena stihija u dobrim rukama, vratio u topli krevet. Nije mi palo na pamet da slikam, ionako sam noću bez leća ćorav. Ali ujutro sam obišao i poslikao ostatke. Dok sam pokušavao naći najbolju poziciju za što bolju fotku prekinula me neka starija gospođa. Vidio sam kako me je promatrala zadnjih minut-dva i činilo se da joj nije drago što to slikam.
Prvo što mi je rekla bilo je - Mladi gospon, odakle ste vi? Iz Makarske - rekoh.
Na to će ona - A za koje novine to slikate? Ni za jedne. Za internet. - odgovorim ja.
Tad mi je stala objašnjavati kako ne bih smio koristiti te slike da pokažem kako je Zagreb loš, da se to inače u Zagrebu ne događa, da je Zagreb čist, itd. Pokušao sam joj objasniti da je to samo privatno, tek toliko da se stavi na blog (začudo, baka zna šta je blog!) ali nisam je uspio razuvjeriti. I dalje mi je sugerirala da Zagreb nije takav te da ne smijem time reklamirati Zagreb. Eto, ljudi, vjerujte mi - ovo na slikama se NIJE dogodilo! Ako mi ne vjerujete, onda barem vjerujte da to nije u Zagrebu i da se u Zagrebu takvo šta ne dešava. Časna pionirska!

Evo toplo je majsko (da ne kažem svibanjsko) popodne. Pomislih kako bih mogao nešto napisati na blog, ali kao i obično - vlada mi suša s temama, tako da dotična ideja više nekako pluta mojim moždanim plovnim putevima nego što se njom aktivno bavim. Ta situacija je vladala sve do trenutka kad sam otvorio izvjesnu stranicu stanovitog Sikofitola (ne, to nije nekakav lijek) i pogledao one lijepe slike zadnjeg, turizmom koliko-toliko neupropaštenog, kutka makarske okolice. Vratio mi se neki ljetni film (pogotovo obzirom da prilikom nedavnog posjeta Makarskoj nisam stigao otvoriti vlastitu kupaću sezonu), i odjednom u tanjuru rašćike (prave domaće, nepatvorene, onakve kakvu mater pravi - samo s dva-tri kumpirića i dvi-tri kapi maslinovog ulja, op.a.) ugledam temu za novi post. Smjesta uslikam prizor, prije nego pojedem sve, i evo - već ga trpam na blog. Briga me šta će ko reć. Nisam nikad vlastiti pijat s trenutnim ručkom stavio na internet. I nisam ga još ni pojeo cijelog, niti se stigao ohladit, a već je bio na internetu. Baš sam ponosan na sebe. Sad, dok ručam, mogu umjesto u Sikofitolovljev blog buljiti u vlastiti ručak na ekranu! Pa tko se još može time pohvaliti? A mogao bih ga i slikati ga dok pijem kavu poslije ručka...




... a vani lipo sunce i toplo, ptičice cvrkuću.... Milina! Popit kavu i prileć...

KAKO ODREDITI SPOL PTICA

Vrlo je jednostavno! Za to ne treba imati nikakvog ornitološkog znanja. I laik može sa 100%-tnom uspješnošću zaključiti sam. Pogledaj donju sliku i odredi KOJA OD OVE DVIJE PTICE JE ŽENKA?

Zbog pritiska čitatelja a i zbog unutarnjeg osjećaja odgovornosti prema tim istim čitateljima (tko je rekao da sam neodgovoran...?) odlučio sam napisati nešto pod svaku cijenu. Za kvalitetu donjeg teksta ne garantiram.

Ponekad se pitam koliko je istina ono što žene prije ili poslije, manje ili više, svjesno ili podsvjesno pomisle - da su zapostavljene u ovom "muškom svijetu". Svako malo naletim na situaciju koja dokazuje upravo suprotno. Možda je najbolje početi od sebe. Živim s prijateljicom u stanu već par godina i ljudi nas doživljavaju maltene kao bračni par. Možda je to i zbog toga što stvarno živimo skupa, ne na onaj cimerski način gdje svak ima svoj svemir, nego više nekako obiteljski. U toj našoj maloj zajednici stvari su potpuno obrnute od uvriježenih. Obično toga postanem svjestan tek kad nam dođu gosti. Kako neki od njih ne svraćaju često uvijek netko postavi pitanje kako nas dvoje funkcioniramo. I u takvom trenutku, kad trebam u par riječi opisati kako živimo, ne mogu se ne šegačiti. Jest da je smiješno, ali iznutra se pitam je li tu sve OK. Naime, čini mi se da sam ja preuzeo ulogu žene a ona ulogu muškarca. Ja sam nezaposlen, još studiram i više ili manje uglavnom sam kući. Ona radi, ponekad po čitav dan. Samim tim logično je da ja obavljam kućanske poslove. Nije baš da sam se pretvorio u kućanicu s maramom oko glave, gumenim rukavicama i krpom u ruci, ali skuham ručak, operem suđe, usisam kad treba, pospremim krevete, itd. Zbog činjenice da ona radi, njeni prihodi su veći od mojih. Nije baš da me uzdržava, ali često sa ekstra lovom pripomogne u kućnom budžetu. Nadalje, ja sam se doselio k njoj, tj. ona je vlasnica stana u kojem živimo. Ako hoće, uvijek me može izbaciti, tako da sam potpuno prepušten njenoj milosti i nemilosti. Da slika bude potpunija, automobil kojim se koristimo je njen i uglavnom ga ona vozi. Ja sam gotovo uvijek suvozač. Sasvim obrnuto od situacije kakve se sjećam iz djetinjstva - auto je praktički bio tatin, a mama je uvijek bila putnik u autu.
I sad, samo hipotetski, zamislite da nas dvoje imamo djecu? (Vjerojatno bi se opet ja brinuo o njima...) Šta bi oni mislili o svojim roditeljima? Tata je šonjo koji stoji doma, kuha, čisti, itd. i pokušava završiti školu (nisam htio napisati "bezuspješno pokušava" da se ne ureknem, ali činjenica je da te mame koje "uče" gotovo nikad ne završe školu). A mama je "Džek" - ujutro ide autom na posao (koje uglavnom ona i vozi), ima više para, kad dođe doma čeka je ručak nakon čega se samo izvali i odspava. Srećom, nismo u braku i nemamo djecu (ne d'o Booog...).
Što je najgore, sličnih takvih slučajeva znam još. Čak i drastičnijih od našeg, u kojima je takva situacija stvarna. Mi se barem sa svojom situacijom sprdamo, ali neki su stvarno zapeli u takvom braku.
Da podebljam priču, nedavno sam radio u jednoj firmi nekakav honorarni posao. Istovarili smo kontejner s robom i zatim par dana robu deklarirali i slagali na police. U jednom momentu sam shvatio da su najniži radnici - muškarci, a svi šefovi - žene. Čak i regularni zaposlenici firme su podijeljeni na taj način, ne samo mi honorarci. Žene su ostale u klimatiziranom uredu, uz kavicu zapovijedajući gdje, šta, i kako; a muškarci su u prašini i zagušljivoj atmosferi ("... joj dečki, zaboravile smo vam upaliti ventilaciju!" ) slušali i obavljali zapovijedi.
Pa ljudi, gdje ovo vodi!!! Ne da su se žene izborile za jednakost - one su odvukle vodu na svoj mlin! Bježmoooo!!!