~ tko sam ja uopće? ~

Zbog pritiska čitatelja a i zbog unutarnjeg osjećaja odgovornosti prema tim istim čitateljima (tko je rekao da sam neodgovoran...?) odlučio sam napisati nešto pod svaku cijenu. Za kvalitetu donjeg teksta ne garantiram.

Ponekad se pitam koliko je istina ono što žene prije ili poslije, manje ili više, svjesno ili podsvjesno pomisle - da su zapostavljene u ovom "muškom svijetu". Svako malo naletim na situaciju koja dokazuje upravo suprotno. Možda je najbolje početi od sebe. Živim s prijateljicom u stanu već par godina i ljudi nas doživljavaju maltene kao bračni par. Možda je to i zbog toga što stvarno živimo skupa, ne na onaj cimerski način gdje svak ima svoj svemir, nego više nekako obiteljski. U toj našoj maloj zajednici stvari su potpuno obrnute od uvriježenih. Obično toga postanem svjestan tek kad nam dođu gosti. Kako neki od njih ne svraćaju često uvijek netko postavi pitanje kako nas dvoje funkcioniramo. I u takvom trenutku, kad trebam u par riječi opisati kako živimo, ne mogu se ne šegačiti. Jest da je smiješno, ali iznutra se pitam je li tu sve OK. Naime, čini mi se da sam ja preuzeo ulogu žene a ona ulogu muškarca. Ja sam nezaposlen, još studiram i više ili manje uglavnom sam kući. Ona radi, ponekad po čitav dan. Samim tim logično je da ja obavljam kućanske poslove. Nije baš da sam se pretvorio u kućanicu s maramom oko glave, gumenim rukavicama i krpom u ruci, ali skuham ručak, operem suđe, usisam kad treba, pospremim krevete, itd. Zbog činjenice da ona radi, njeni prihodi su veći od mojih. Nije baš da me uzdržava, ali često sa ekstra lovom pripomogne u kućnom budžetu. Nadalje, ja sam se doselio k njoj, tj. ona je vlasnica stana u kojem živimo. Ako hoće, uvijek me može izbaciti, tako da sam potpuno prepušten njenoj milosti i nemilosti. Da slika bude potpunija, automobil kojim se koristimo je njen i uglavnom ga ona vozi. Ja sam gotovo uvijek suvozač. Sasvim obrnuto od situacije kakve se sjećam iz djetinjstva - auto je praktički bio tatin, a mama je uvijek bila putnik u autu.
I sad, samo hipotetski, zamislite da nas dvoje imamo djecu? (Vjerojatno bi se opet ja brinuo o njima...) Šta bi oni mislili o svojim roditeljima? Tata je šonjo koji stoji doma, kuha, čisti, itd. i pokušava završiti školu (nisam htio napisati "bezuspješno pokušava" da se ne ureknem, ali činjenica je da te mame koje "uče" gotovo nikad ne završe školu). A mama je "Džek" - ujutro ide autom na posao (koje uglavnom ona i vozi), ima više para, kad dođe doma čeka je ručak nakon čega se samo izvali i odspava. Srećom, nismo u braku i nemamo djecu (ne d'o Booog...).
Što je najgore, sličnih takvih slučajeva znam još. Čak i drastičnijih od našeg, u kojima je takva situacija stvarna. Mi se barem sa svojom situacijom sprdamo, ali neki su stvarno zapeli u takvom braku.
Da podebljam priču, nedavno sam radio u jednoj firmi nekakav honorarni posao. Istovarili smo kontejner s robom i zatim par dana robu deklarirali i slagali na police. U jednom momentu sam shvatio da su najniži radnici - muškarci, a svi šefovi - žene. Čak i regularni zaposlenici firme su podijeljeni na taj način, ne samo mi honorarci. Žene su ostale u klimatiziranom uredu, uz kavicu zapovijedajući gdje, šta, i kako; a muškarci su u prašini i zagušljivoj atmosferi ("... joj dečki, zaboravile smo vam upaliti ventilaciju!" ) slušali i obavljali zapovijedi.
Pa ljudi, gdje ovo vodi!!! Ne da su se žene izborile za jednakost - one su odvukle vodu na svoj mlin! Bježmoooo!!!