~ tko sam ja uopće? ~

četvrtak, 23.02.2006.

TSUNAMI

Ne mogu a da na blog ne dodam i "val svih valova". Iako fotografije nisu tako spektakularne, svejedno su za pogledat.












A navodno je sve ovako počelo:






  • Duhovito, nema što! :-) (sick of it all 23.02.2006. 19:56)

  • Molim te, treba mi informacija - ti si baš iz Makarske ili??? Znaš li možda još blogera s ovog područja? (sick of it all 25.02.2006. 11:15)

  • Vecina fotografija i sa ranijih postova su odista spektakularne! (Borut 25.02.2006. 17:48)

  • Dobro je, sada znam tko si i ti! Malo je čudno kada komuniciraš s nekim za koga neznaš tko je, a taj tebe poznaje... :-) Tipkamo se... (sick of it all 27.02.2006. 13:09)



  • - 15:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #

    srijeda, 22.02.2006.

    Mujo i reinkarnacija

    Da ne bi bile same "mudrosti" na blogu, moram i ovjekovječiti ovaj biser:


    Dođe Mujo kući navečer pijan ko letva, i zavuče se pored Fate koja je već spavala.
    Kad se probudio vidio je čudnog čovjeka kako stoji pored kreveta noseći dugu bijelu halju.
    - "Tko si ti?" - priupita Mujo.
    - "Ja sam Sveti Petar!".
    - "Jel' to znači da sam ja mrtav?"
    - "Da!"
    - "Ali, imam još tol'ko razloga za život, nisam se oprostio od obitelji... Moraš me poslati nazad i to odmah".
    - "Možeš se reinkarnirati, ali postoji kvaka. Mogu te poslati nazad ali samo kao psa, ili kao kokoš.
    - "Onda bolje kao kokoš pošto znam da ima farma, odmah blizu kuće".

    Petar zapljesne rukama, pojavi se svjetlost i Mujo se nađe prekriven perjem kako kljuca okolo po dvorištu.
    Dođe pijetao do njega i pita Muju:
    - "Šta, znači ti si nova kokoš, jel' uživaš prvi dan ovdje?"
    - "Je super je, ali imam čudan osjecaj iznutra kao da ću eksplodirati."
    - "Ma to ovuliraš, nije to nista. Nemoj mi reći da nikad nisi snijeo jaje? Ako nisi, samo se opusti i pusti da sve ide svojim tokom."

    I Mujo se opusti i nakon nekog trenutka izleti jaje. I obuzme Muju milina jer je po prvi puta osjetio majčinstvo. Kad je snijeo drugo jaje, obuzeo ga je jos veći val emocija i znao je da biti reinkarniran kao kokoš mu je nešto najbolje u životu što mu se moglo dogoditi... Ikada!!!

    Užitak je bio nezamisliv i taman kad je htio snijeti treće jaje osjeti udarac u potiljak i čuje Fatu kako viče
    - "Probudi se, p*čka ti materina pijana, sereš po krevetu..."



  • Vrlo dobro! (babl 22.02.2006. 12:45)

  • Razvalih se od smjehozee! :-))) Pa, dobro, a tko si pak sad ti, ako smijem pitati? (sick of it all 23.02.2006. 13:53)

  • odlican... :D (Blueville 26.02.2006. 19:14)


  • - 11:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

    ponedjeljak, 20.02.2006.

    Gledali smo neki ženski film. Klasika - njih dvoje se zaljube, zatim slijede peripetije koje oni pred kraj filma riješe, i sve završava happy endom. Konkretno, tip je živio za bejzbol. Bio je totalni fan lokalnog tima, imao je svoju ekipu istih takvih zaljubljenika i bio sretan u tome. No kad je došla Ona, nakon prvobitne zaljubljenosti pokazalo se da baš i nije kompatibilna s bejzbolom. Jedno vrijeme ona pokušava zavoljeti bejzbol, ide na utakmice, itd. ali joj baš i ne ide. Tad počinju prvi problemi i on, da spasi vezu, racionalizira kako je veza bitnija od jedne utakmice te umjesto na utakmicu koju čeka čitavu godinu ode s njom na nekakav party. Ok, dobro im je, zabavljaju se, plešu, itd. Kad dođu doma, naravno, predstoji im duga vatrena noć a on, dok je čeka da se "presvuče u nešto komotnije", upali televizor. Kad tamo - reporter u ekstazi, raspomamljene mase navijača slave po ulicama, njegov tim je pobijedio 8:0 i prvi put nakon 90-ak godina osvojio prvenstvo, bla, bla,bla, ... kako to obično biva u američkim filmovima. Zove ga prijatelj na telefon i vrišti da "gdje si ti, čovječe, propustio si najbolju utakmicu stoljeća..." Naravno, to je prva utakmica u životu koju je propustio. Jadnik leži na krevetu i svijet mu se ruši... Tu sam prestao gledati film. Nije mi se dalo gledati dalje jer sam znao da slijedi neka finta kojom on ipak shvati kako je ljubav bitnija, itd. Drugim riječima, navlakuša koja bi nas, gledaoce, izvukla iz odvratnog osjećaja da se tip zajebo do kraja. E upravo to nisam htio da mi se servira pa sam otišao u drugu sobu. Radije sam ostao u raspoloženju tog trenutka, kad tip shvati koliko je masno platio svoju vezu, kad počne vagati je li ovo što je imao u zamjenu vrijedilo onoga što nije imao. Nije sad bitno što je posrijedi bejzbol, to je ionako samo filmska priča. Poanta je u tome da je tip nasjeo na jedan od temeljnih nagona u svakom stvorenju i da ga je to veoma koštalo.
    Koliko god da je riječ o filmskoj priči i izmišljenim situacijama, toliko sama priča ilustrira niz sličnih životnih situacija u kojima se svi prije ili kasnije nađemo. Ne mogu se ne upitati koliko skupo mi plaćamo zadovoljstvo imanja partnera, bivanja u vezi, suživota? Zašto uopće tražimo partnera i zašto ulazimo u veze? Šta dobivamo kroz tu cjeloživotnu trku za partnerom? Šta nas uopće tjera na to? Osoba ima svoj život, svoje rutine i načine, svoje poglede, i sa njima je sretna. Onda u njen unutarnji prostor uđe druga osoba i prisili je da se mijenja. Malo po malo, život te osobe nije više onaj isti. I konačno, zbog gledanja na istu situaciju iz dva različita gledišta dolazi do problema. I osoba više nije sretna. Pita se kako se uopće našla u toj situaciji? Ostavila je staro radi novog,misleći da tako treba, da je ljubav najbitnija, i onda je ispalo da ovo novo baš i nije bolje od starog. Gdje je greška?
    Definitivno, da nema seksualnog nagona bilo bi mnogo jednostavnije živjeti. A činjenica da se čovjek kroz seks vezuje za partnera i da htio - ne htio nastoji ostvariti trajnu vezu i "skrasiti se", čini stvar još težom. Ponekad mislim da smo mi ljudi obične marionete - potpuno kontrolirane i upravljane polugama majke prirode. Gdje je tu slobodna volja? Evo, primjera radi, zaključio sam da je seks samo smetnja mojoj sreći i da ću biti sretniji ako se ne uvlačim u to. I šta sad? Proći će 7 dana i meni će se opet prijebati. I džabe tad svi moji zaključci i rezoniranje. Mogu se ja i dalje držati za njih ali sve u meni govori "Ja bi jebao!!!" I znam da opet neću biti sretan. Pa pobogu, zar mi ljudi nismo u stanju kontrolirati ni jednu svoju potrebu?! Kad nam se jede, jedemo. Kad nam se sere, seremo. Kad nam se jebe, jebemo (a ako nemamo šta onda učinimo sve da nađemo nešto - štaviše, život posvetimo tome!). To je poput svraba. Moraš se počešati jer ćeš popizdit što više odgađaš. S druge strane, češanje oslobađa od svraba i donosi ugodu. Dakle moraš se počešati. Užas! Pa to je čista podvala Prirode! Zašto ja ne mogu odbiti "počešati se"! A ne - priroda me napravila takvog da ako ne ševim imam problem. Prirodu ne zanima jedinka ni njena sreća. Sve što prirodu zanima je produžetak vrste! I zato sva bića u svojim temeljima nose nagon za produženjem vrste koji ih prisiljava na izvjesno ponašanje. Hoće li meni život biti upropašten zbog zadovoljavanja tog nagona,to prirodu ne zanima. Što se prirode tiče ja mogu slobodno crknuti, ali tek nakon što oplodim ženku i produžim vrstu. Prirodu ne zanima što ću zbog posljedica seksa kad-tad morati napustiti svoj način života i stvari koje volim, trpiti nesuglasice i praviti kompromis za kompromisom "radi mira u kući". A u svemu tome ja ništa nisam kriv. Ne seksam se zato što sam tu zabavu smislio sam već zato što me iznutra prisiljava nagon. I koliko god vidio čitavu sliku i shvatio gdje me vodi upražnjavanje seksa, toliko sve te racionalizacije, razumijevanje problema i shvaćanje situacije padaju u vodu kad nagon proradi. Mi ljudi da smo misaona bića? Ma hajde! Razum i svijest služe samo da prikratimo vrijeme između zadovoljavanja prirodnih nagona za jedenjem,spavanjem i razmnožavanjem. Mi ljudi nismo ništa drukčiji od životinja. Uistinu,čovjekom se može nazvati samo i jedino onaj tko je ovladao prirodnim nagonima i više nije rob Prirodi. Jedino takvo stanje može se stvarno nazvati slobodom.
    - 11:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

    petak, 17.02.2006.

    Drugi pokušaj

    Evo čitam šta sam napisao i pitam se šta sam ja uopće htio kad sam započeo pisati blog. Reći nekome nešto? Pišem li ovo za sebe ili za druge? Za druge sigurno ne. Ne smatram se tako važnim da bih pisao za javnost. Ali opet, negdje postoji nada da će neki sličnomišljenik pročitati. Ok, i šta onda? Hoćemo li se uzajamno tapšati po ramenu? Ne znam. Sad kad razmislim, šta sam ja to uopće napisao da bi netko čitao? Do sad - ništa. Onaj prvi dan, kad sam i započeo sa blogom, imao sam sat i po dugačku šetnju u kojoj sam samom sebi ispričao sve ono što sam htio reći. I time sam se ispraznio. Zato od svega toga na blog nije došlo ništa. Sad da se pokušam sjetiti šta sam ja to tad razmišljao, da se pokušam ufurati u isto stanje... nekako mi nije napeto. Očito će morati čekati neko bolje vrijeme.
    Do tad, upotrijebitću blog za neke druge stvari. S obzirom da sam na naki način "opsjednut" prizorima gigantskih valova i podivljalog mora (što u životu nikad ne bih želio doživiti) već duže vrijeme tu i tamo pretražujem inernet potrazi za slikama. Već imam malu kolekciju takvih slika koju planiram nekako staviti na internet, na jedno mjesto. Još ne znam kakve su mogućnosti trpanja slika na blog, ali pokušat ću staviti par. Inače, često i sanjam takve prizore i ponekad se pitam nisam li u kakvom prošlom životu bio pomorac...
    Jedna od stvari koja me je stvarno prestravila kad sam saznao za nju su - "freak waves" ili "rogue waves" (hrvatskog naziva nema). Iz još potpuno nerazjašnjenog razloga na moru se može odjednom stvoriti val nekoliko puta veći od ostalih, često se krećući iz drukčijeg smjera od ostalih. O tome su mornari stolječima raspredali legende, ali znanost (ili "znanost") je to bacala u koš kao praznovjerice i "lovačke priče". Naravno, kako su tokom zadnjih desetljeća brodovi misteriozno nestajali, pa kad su supertankeri i ostali mega-brodovi počeli nestajati, polako su se počele ispitivati te priče. I utvrdilo se da su istinite. Znanstvenici su satelitom uspjeli unutar samo jednog sata detektirati nekoliko takvih giganata (većih od 25 metara), i to na relativno malom području oceana. Očevici freak wave opisuju kao "vodeni zid visok poput deseterokatnice", kojem prethodi - ambis! Ono što potapa brodove je upravo ta kombinacija. Brod doslovno propadne u dol vala a onda ga poklopi brdo koje slijedi. Pritisak vode je oko stotinjak puta veći od onog na koji su brodovi dizajnirani, i brod se jednostavno prelomi. Na internetu postoji svega nekoliko slika koje se ponavljaju na raznim stranicama. Pokušat ću ih staviti ovdje.

    Na donjoj slici je val koji je došao odostaga, snimljen 1980. na sa supertankera Esso Languedoc. Paluba broda je nekih 25m iznad razine mora, a prosječna visina valova je bila 5-10m.





    Ovo je snimljeno u Biskajskom zaljevu.





    Ovu malu jezivu sličicu (nažalost ne mogu pronaći veću sliku na netu) treba malo bolje gledati da se uoče detalji. Na slici je brod sa tri jarbola, iza kojeg se nazire gigantski "zid od vode".




    Ovo je najveći val ikad zajahan! Visine je negdje oko 20m a čovjek je pobijedio na natjecanju Billabong Odiseye (svake godine se natječu u surfanju na što većim valovima, a ovog pajdu je zadesio najveći val koji se pojavio tijekom svih godina natjecanja). Inače, ovakvi valovi ne dolaze do obale, već se formiraju nekih stotinjak milja od obale na mjestima gdje se dubina mora naglo smanjuje, npr. na podvodnim grebenima. Ekipa tu dolazi brodovima i helikopterima, a surferi se zakvače za jet-ski koji ih ubrza i ubaci na val.





    I još par slika surfanja po brdima:











    Donji video je naknadno dodan (17.3.2006.). Thnx to babl







    Ovo je vjerojatno jedina slika >30m vala na oceanu. Također se smatralo da toga nema...





    I još malo ljepota sa istog putovanja:








    Let3 bi rekli "Neću,ja ne želim! Neću,ja ne želim biti mornar!":














    ...a ni svjetioničar.












    - 16:30 - Komentari (5) - Isprintaj - #

    petak, 10.02.2006.

    Početak

    Danas sam očito popio previše kava na prazan stomak, jer mi je evidentno udarilo na mozak - čim sam se odlučio početi pisati blog. Do sad sam tu i tamo znao pročitati nečiji tekstić na blogu,ali nije me privlačilo da i sam tako nešto pišem. Zapravo, možda više od svega - nisam znao šta bi ja to pisao. Eto, srećom ili nesrećom,jutarnja kava viška u kombinaciji sa buđenjem par sati ranije nego što to običavam, praznim želucem, sjebanom situacijom koja me prati kao sjena,itd. rezultirala je bujicom egzistencijalnih misli koje sam poželio nekome reći. Zapravo,koliko kod da sam loše volje i deprimiran toliko mi je i drago jer konačno osjećam da mi mozak radi. Nekad sam imao živ unutarnji monolog. Sam sam sebi bio dobro društvo. A kad pogledam sad, sve stvari koje tad nisam imao (a priželjkivao sam ih) očito su me koštale unutarnjeg života. Kao što je netko lijepo rekao, mediji služe samo zato da nas zabave, da nam odvrate misli od samih sebe, da se ne pitamo previše već da skrenemo pažnju na "pitkije" i lakše stvari od gole realnosti i vlastite situacije. A ja sam se lijepo okružio svim medijima kojima sam se mogao okružiti. Samo stvar je u tome da egzistencijalna pitanja na koja sebi nisam odgovorio ne odlaze u neku arhivu, gdje se nakon nekog vremena gube. Naprotiv, ona čekaju na svoj red i nigdje ne odlaze. Jest da ja prioritet dajem svemu ostalom (kao u bolnici kad dođem rano ujutro i dobijem broj npr. 5, a onda čekam četiri sata i gledam kako sestra proziva dvoznamenkaste brojeve koji se, čim uđu, srdačno tapšaju s doktorom) samo da bitna pitanja ne dođu na tapet. No jednom kad zabave nestane, kad kombinacija okonosti učini da bitna pitanja dođu na red, tada bih se najradije ugasio. Eto, šugavog li života, ni blog ne mogu dovršiti u miru i već moram ići. Dobro, za prvi put je dosta. Ovo je kao nekakav uvod, da se ja naviknem na blog, i on na mene.
    - 11:42 - Komentari (1) - Isprintaj - #

    Sljedeći mjesec >>