RAD JE OPIUM ZA ŽENE

Zašto bi žena radila? Pravo glasa, bla bla i sve ostale priče o emancipaciji me ne zanimaju. Je, izborile smo se za sve to i šta sad? Žene rade jednako kao i muškarci, u većini slučajeva dođu doma krepane i onda ih čekaju kućanski poslovi i briga o djeci. Dakle, ja sad govorim o većini,a ne o onim rijetkim sretnicama koje imaju doma muževe koji čiste, kuhaju i slično. Budimo realne, takvih je malo. I pitanje je da li su baš takve sretnice. Osobno ne radim. To je moj izbor. Radila sam par godina i shvatila da sam stalno umorna, da ne volim raditi i rano se ustajati i odlučila sam da je bilo dosta. Odglumila sam dijagnozu, napadaji tjeskobe, nesanica i uskoro izvukla bolovanje. I preporodila se. Napokon imam dovoljno vremena za sve što želim. Čitam, spavam do podne, njegujem se, lakiram nokte, slikam, radim yogu, bicikliram, kuham zdravu hranu i općenito sam bolja osoba, žena i majka. Ne pada mi na pamet opet se vratiti na posao. Moja misija je trenutno zadržati ovakav status i muža i dalje usmjeravati na to da radi što više, da je doma što manje i da je sva kontrola nad financijama u mojim rukama. To je zapravo jako lako, ali trebale su mi godine da steknem mudrost i iskustvo kako usmjeriti Svemir da radi za mene. Moj muž je samo kanal kroz koji mi Svemir šalje novce i brine se za mene. Moj posao je da što više uživam u životu, budem fokusirana na sebe i svoju emocionalnu i duševnu ravnotežu i obogaćujem svoj život kvalitetnim sadržajima. I naravno, da muža uvjerim u to da je njegova dužnost da puno radi i financira me. U našem Balkanskom društvu takve se žene naziva sponzorušama i obično su izložene napadima od strane raznih samoprozvanih feministkinja i boraca za ženska prava, ali ja mislim da su takve žene potpuno pogubljene. Vrhunski feminizam je zapravo obožavanje žene kao božice. Mi smo majke, ljubavnice, prijateljice, iscjeliteljice, a od nas se traži da se borimo s muškarcima na tržištu rada i gubimo vrijeme i živce na neke karijere. Ne isključujem POTREBU neke žene da radi i ostvari neke svoje ciljeve, ali to treba biti isključivo njen izbor, a ne nužnost. I treba joj omogućiti da to radi pod svojim uvjetima. Da to bude rezultat njene INSPIRACIJE, a ne očaja. U Japanu, naprimjer, je normalno da su muževi cijeli dan na poslu i da cijelu svoju plaću daju ženama. To je pitanje časti. Njihove žene su stalno na ručkovima s prijateljicama i u shoppingu. I nitko ih ne naziva sponzorušama. Eto toliko.