Umjetnici i glumci

Uvijek sam voljela društvo umjetnika. Onih otkačenih likova koji su u školi buntovnici, puše travu i slušaju rock. Jako rano sam počela izlaziti i tulumariti po klubovima. To je bilo moje društvo sve dok nisam otkrila poduzetnike. I tada me kod umjetnika počelo smetati upravo ono što me u početku privlačilo. Neodgovornost, lijenost, nedostatak novca, klošarenje, filozofiranje bez pokrića. I dosada, jer većina njih su jako dosadni ljudi. Depresivni alkosi puni emocionalnih sranja. Danas volim ozbiljne dečke. One koji rade, studiraju, bave se sportom. Koji nisu pretjerano maštoviti, ali su pouzdani. Koji nemaju poroke i koji ne trpe emocionalne manipulacije. Na fejsu sam nedavno vidjela otvorenje izložbe jednog mog poznanika, poznatog umjetnika. Okupilo se tridesetak ljudi, svi zgužvani, cure sjede na pločniku u indijskim dimijama i piju pivo, gledaju s divljenjem u umjetnika. Starci koji su još u tom điru, u bijelim košuljama ili u crnim kombinacijama s otkačenim naočalama za vid. Svi puše i piju i face su im s oproštenjem kao da su pojeli govno. Umjetnik ,sav važan stoji kisele face, oko njega neki nerazumljivi eksponati, nešto totalno bezveze, ali kad on tome da značenje, onda raja klima glavom i kao kuži stvari... I ja se pitam, pa gdje je nestala strast? Gdje su nestale boje? Zašto se umjetnici nikada ne smiju i uvijek djeluju nedojebano i kao da spavaju u autu? Gdje je ludost, cirkus, slavljenje života, sex? Samo tužna ekipa na ulici koja je nebitna svakom osim sebi i ljudi koji se grebu za nekakve poticaje u kulturi samo zato da ne bi morali imati stvaran posao. Svi jedni druge kao vole, a zapravo se tračaju. I najviše me smeta ta vječna crna boja. Ili bijela, ili Hreljić stil ili indian shop. Haljine koje prekrivaju žensko tijelo da ne kužiš šta je ispod, frizure u stilu: šišam se sama
i totalni nedostatak smisla za humor. Ponekad uleti neka wannabe mačka sa crvenim ružem i to je onda kao vrh i svi ti strakelje se zalijepe za nju. I ta dosadna umjetnost, kao da se netko napušio i u tri ujutro mu je palo na pamet nešto totalno glupo i eto izložbe!
Dosadni ljudi rade nebitne dosadne stvari.

Kako izgledati luksuzno, a ne potrošiti puno novaca?

Volim biti odjevena po posljednjoj modi. Odjeću uvijek kupujem u Zari i Mangu, a ponekad i na drugim sajtovima koji prodaju luksuzne brendove. Kad kupujem online u Zari ili Mangu uvijek naručujem veće količine da izbjegnem plaćanje dostave, a u dućanu samo snimim kod i naručim, jer mi se kod kupovine nikad ne da čekati na kasi ,a vrijeme je novac. Nakon toga jako pažljivo skinem etikete i odjeću nosim do određenog roka, a onda vratim etikete pažljivo, da se ništa ne vidi i vratim odjeću u dućan. Odjeću će u Zari primiti i bez etiketa, malo se ponekad treba natezati sa prodavačicama, ali ako ste uporni, nema problema. Kod stylinga mi je najvažnija torba. Njih kupujem isključivo na sajtovima sa nošenom luksuznom odjećom. Kupujem samo Louis Vuitton i imam ih jako puno. Platim ih puno manje nego što bi ih platila u dućanu, a mogu ih preprodati po istoj cijeni. Novce trošim jedino na cipele i naočale. Kupim ih dok su hit i svi ih žele, a trik je u tome da ih se riješim prije nego što postanu out. Dosta vremena provodim slagajući kombinacije i fotkajući se za instagram .Sve moje prijateljce misle da na krpice trošim pravo bogatstvo, a ja zapravo jako malo trošim na garderobu, samo dosta vremena kupujem i prodajem. To je moja strast i na taj način izražavam svoju kreativnu stranu. I sama imam profile na sajtovima sa rabljenom odjećom i zapravo obožavam tu filozofiju recikliranja. Što se tiče vraćanja nošene odjeće, ne osjećam krivnju, jer ta odjeća je ionako precijenjena i materijali su jako loši. Osjećala bih se loše da mi zauzima mjesto u ormaru.

Oznake: moda, novac