Simplicity is the heart

nedjelja, 29.01.2006.

Dusko Trifunovic preminuo

Hmmm...šta reci?
Prvo sto mi je palo na pamet, dok sam citala ove tuzne vijesti, je ona emisija koju sam uvijek željno iscekivala na televiziji.

„Šta djeca znaju o zavicaju?”

Natjerase me ove rijeci dosta puta na razmišljanje.
Na svako njegovo pitanje, ja sam u svojoj glavi prebirala po tačnim odgovorima, kao da sam i sama bila ucesnik emisije.
A u stvari, pripremala sam se, čisto eto, „ako dodje”... :-)

Pa onda Bijelo Dugme i njegovi tekstovi koje su pjevali.
Pricao je, kada ih je prvi put upoznavao, bili su cupavi i prljavi...ali sa potencijalom.

„Ima neka tajna veza”
„Pristao sam biću sve sto hoće”
„Šta bi dao da si na mom mjestu”
Sve i jedna na vrhu.

Čini mi se, sve sto je kvalitetno umire, a ono sto preostaje ne izgleda ni za trunku slično. Opet, nadam se da grijesim...

* * * * * * * * * * * * * * *

PRISTAO SAM BIĆU SVE ŠTO HOĆE

Pristao sam biću sve što hoće,
Evo prodajem dušu vragu svome.
I ostaću samo crna tačka
Poslije ove igre kad me slome,
Kad me mirno slome.
Pristao sam biću sve što hoće.

Mislio sam da se zvijeri boje
Ove vatre koja trag mi prati.
I to sam mislio.
A sad nosim kako mi ga skroje,
Po meni se ništa neće zvati.

Zablude sam, evo, prestao da brojim
Nemam kome da se vratim kući.
Dokle pjevam dotle i postojim,
Prijatelji bivši, prijatelji budući,
Pamtite me po pjesmama mojim.

D. Trifunovic
1980.

subota, 28.01.2006.

Chicago me odusevljava jer me (opet) podsjeca na nase gradove.
Ne u potpunosti, ali u sustini vise lici nego ovaj rastrkani grad u kome se ja nalazim.

Ne volim njihov sistem.
Nigdje se ne uspjevas kretati bez auta. Poslije steknes naviku, pa ti i za najblizu prodavnicu sjedas za volan. Sjecam se, prije sam mogla satima pjesaciti pored rijeke...sama ili u drustvu, ne obracajuci paznju na vrijeme...
Mozda je to bio samo dio djetinjstva, ali opet...uporedjujem svoje i americko...mnogo smo vise slobode imali mi...
Ovdje se sve mjeri vremenom i novcem.
Ti si samo rob cvrstog sistema i slobodan si ako se uspijevas odvojiti od realnosti bar jednom dnevno i pobjeci u neki svoj svijet...
Ali tesko...

Kude komunizam...
Pricaju o demokratiji, slobodi...a sami ne shvataju u kakvom se zatvoru nalaze.
Kakva sloboda govora...to je samo iluzija...

Zalosno...
Ali bolje da prestanem.
Ovako samo padnem u bedak i uhvati me nostalgija.

četvrtak, 19.01.2006.

Pisem iz velike hladnoce...
One koju sam toliko zeljela da osjetim. A sada osjecam bol...
Mislim da bi smrt u ovakvim okolnostima bila uzasna.
Nigdje tople ruke da te utjesi...

Ne, nisam o tome htjela da pisem. Iskeno, nisam htjela uopste da pisem, nemajuci inspiraciju, medjutim, sticajem okolnosti, imam slobodnog vremena na pretek, pa umjesto da svrljam po Internetu ili gledam televiziju, odlucila sam da nasvrljam par recenica...ako nista drugo, da zagrijem mozak.

Nos mi se poceo smrzavati, cini mi se. Stavljam ga u saku, pokusavajuci da ga ugrijem. Smjeskam se, jer i pored svega, jos uvijek zelim snijeg...

Osjecam se zaboravljeno u ovom trenutku. Da se ne nalazim negdje duboko pod zemljom, okruzena hladnim zrakom, ne bih razmisljala ni sekunde o kojekakvim...
Ovako, povrijedjena sam.

Mozda sam pomenula ranije da sam otvorena, glasna osoba, da volim da se zezam...
Mogu da primim salu, ali zato mogu i da je napravim. Ponekad mi cini zadovoljstvo da provociram lagano pojedince koji dizu nos na iste, ali ne radim to zlonamjerno...
Sve, samo da izvucem osmijeh.
Medjutim, moje sale prestaju kada nekultura ispliva na povrsinu.
Smatram se poprilicno pristojnom osobom, ne volim da budem prosta, ako za to nije vrijeme, ni mjesto. Sve zavisi od drustva...
Ali povrijedi me kada neko tako postupa prema meni, upravo zbog toga sto znam da ja nisam takva. Ocekujem da se prema meni odnose onako kako se i ja odnosim prema njima. I kada se zadesim u takvim, nazovi neprijatnim, situacijama, pokusacu da sve okrenem na salu. Nazalost, ponekad dozvolim sebi da me sitnica povrijedi, tako da budem i gruba i drska. I onda, ma koliko pokusavala da sakrijem ljutnju/tugu/nezadovoljstvo, ne uspijeva mi.

Vazim za sebe da nisam zlopamtilo.
Ali me ujedaju gluposti...
Ponekad ih prebolim sama od sebe, ali ponekad mi je potrebno da sve to "sazvacem", da bih mogla da ponovo komuniciram na isti nacin sa tim odredjenim osobama.
I ma koliko malo da je, vjerovatno je to do mog dostojanstva...
Povrijedjen ego prouzrokuje svakojake, uglavnom nedopustive, emocije.

I naljutih se zbog gluposti. Iako citava situacija nije bila fer prema meni.
Naime, konacno dodjosmo na sjever. Ja uzbudjena, srecna, imacu malo odmora...
Mada, cijeli dan me je iz mene izvirala lagana nervoza i zakacila bih se par puta sa dragim, bez bilo kakvog razloga. Ipak, znala sam da ce biti drugacije kada stignemo kuci.
Mozda me je kasnije i umor stigao, pa se nisam osjecala raspolozenom ni za sto.
Ipak, vidjela sam da je 11 sati i da je jedna od "onih" serija vec pocela, te da bih mogla da iskoristim vrijeme dok sam ovdje, da se podsjetim sta propustam.
Odmah mi se osmijeh vratio na lice.
I taman sto sam se udubila u radnju, od dragog mi brat je uzeo daljinski i prebacio na utakmicu.
Navodno, da vidi rezultat.
Hmmmmmm.....

U redu, nema problema.
Pogledaj rezultat (iako nisi ni pitao).
Medjutim, kanal je ostao nepromijenjen, a daljinski na stolu.
I naravno, posto je kuca njegovih roditelja, sta sam mogla da ucinim?
Osjetih vatru u licu i vidim krajickom oka neodobravajuci pogled njegovog oca upravljen njemu.
I onda pitanje:
"Jesi se to naljutila?"

Mislim da je bespotrebno i pisati da me je to pitanje vise naljutilo nego citava situacija.
Osjecala sam se kao da ne postojim.
A nisam htjela da napravim frku, iako sam se poslije kajala sto mu nisam odgovorila.
Ali mozda je tako i bolje...