Što više promatram negativnu dinamiku međuljudskih odnosa ( i poslovno i privatno i osobno) sve mi se više čini kako su pozitivne promjene rijetko moguće. Kada se stvori krug (obrazac na obrazac) i zavrti teško čovjek iz toga izađe. Pričam o ljudima koji su voljni mijenjati. Stvarnu promjenu je zaista teško postići u onim situacijama koje su izazovne (problematične je prava riječ) :)) .Najčešće se na kraju dogodi povratak u krug. Mlin koji melje, automatizam koji vrti bez kontrole. Jedna od karakteristika takvih odnosa/situacija je da su zatvori (bez prozora i vrata). Naravno kako se svaki odnos možemo napustiti, ali mene to ne zanima u ovom mom promišljanju. Zanima me funkcionalno rješenje. Rijetko, rijetko. Grozno rijetko. Izgleda mi kako se samo treba udaljavati od ljudi, napuštati ih... ???? Kaj veliš? E, ali to budu naša djeca, roditelji, supružnici. Hmm... Ljudi koji nas/mi njih/ trebaju voljeti, ali uz svu ljubav rijetki uspiju postići istinsku promjenu (negativnih i razornih ciklusa). Kaj ti veliš o tim ciklusima? Uz svu volju čovjek nije izgrađen za stepenicu više kojoj teži i koju treba. Prihvaćanje takvih stvari izaziva nezadovoljstvo i patnju. Udaljena perspektiva pomaže kao i shvaćanje kako su to kolektivni problemi, problemi kolektivne svijesti, ali mi dominantno živimo neposredno. Takvi smo stvoreni. Ne umanjuje ta spoznaja ni tugu ni teror ni patnju ni ništa.
Prokleti zatvori! :))) Hihi :)
03.03.2020. (19:06)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ti kažeš, @Y: Što više promatram negativnu dinamiku međuljudskih odnosa ( i poslovno i privatno i osobno) sve mi se više čini kako su pozitivne promjene rijetko moguće. Kada se stvori krug (obrazac na obrazac) i zavrti teško čovjek iz toga izađe. Pričam o ljudima koji su voljni mijenjati. Stvarnu promjenu je zaista teško postići u onim situacijama koje su izazovne (problematične je prava riječ) :)) .Najčešće se na kraju dogodi povratak u krug. Mlin koji melje, automatizam koji vrti bez kontrole. Jedna od karakteristika takvih odnosa/situacija je da su zatvori (bez prozora i vrata). Naravno kako se svaki odnos možemo napustiti, ali mene to ne zanima u ovom mom promišljanju. Zanima me funkcionalno rješenje. Rijetko, rijetko. Grozno rijetko.[/]
(prvo kaj mi je palo na pamet jest da se dogodilo nešto što je uopće potaknulo ovaj izljev promišljanja, nadam se da si okej.....)
Eto, složila bih se s tobom da je tako, i da je odnos uvijek, uvijek, uvijek kopmpromis, i uvijek jedna strana mora taj trenutak davati više od sebe, gubiti se više, zaobići sebe više, za potrebe onog slabijeg, kojem je energetska potpora potrebna u toj situaciji.
Mislim da je samo romantična ideja da to nije tako, i ta je održiva dok je život iza prvog ugla ne ospori.
Moramo biti u odnosima, većina nas. To je jedan od imperativa naše animalne prirode, i jedan od lajtmotiva ove duhovne ravni; To je naš zadatak, iskusiti tako limitiran život. Samonametnuta opcija. To je točno to po što smo došli. Shvaćanje da nema van, na način :' ja ti kažem što me smeta-ti razmisliš- uvidiš-promijeniš zauvijek'
Što god želim napisati, znam da već znaš, pa ne znam što da napišem. :D
Znaš i, naravno, da mi sami cijeli život fluktuiramo između, (ne znam kako se to točno zove, postoje i neki metafizički pojmovi, i astrološki, ništa od toga se sad ne mogu sjetiti) [I]višeg i nižeg izraza sebe. Možemo, gledajući na naš život unatrag, točno vidjeti da se on sastoji od dva-ri-četiri jasno ograđena segmenta, razvidno odvojena dijela, i ako smo fer, možemo vidjeti da smo u svakom od njih , u stvari, drugačiji. Naša osobnost se drugačije ispoljavala u jednom periodu, drugačije u drugom, i td., a svi ti djelovi jesu različiti jer su se osobe na kojima nam je primarni fokus za svako razdoblje drugačije.
I ako pogledamo sebe, na početku nekog perioda, pa na kraju istog perioda,i osobu na koju smo najviše fokusirani kroz taj period (ili osobe) i na nas, ipak moramo priznati da smo se promijenili, na način da smo 'zarazili' jedni druge svim svojim........karakteristikama. Izgubili smo djelove osobnosti, i nadomjestili ih djelovima tuđe osobnosti. Zato je razlaz (u bilo kojem obliku...smrt, odlazak, rastava, promjena nekog drugog karaktera) baš uvijek kao da si penjačica kojoj su iznenada, u zreloj fazi kad više ne razvija 'grane hvatalice', oduzeli potporanj. Životna ugroza.
Ali, ti ne ciljaš uopće na to, (iako bi trebalo sve uzeti u obzir) nego na neslaganja, koja se, kako god im pristupali da se razriješe, u srži nikada ne razriješe i ne promijene. I onda se repetiraju s vremena na vrijeme, i uviđaš da su dio osobnosti koja se isto 'pali' pod određenim istim okolnostima.
Tu nema nego ili prihvaćanje i suživot, ili razlaz.
Jedina stvarna promjena jest ona koju smo učinili , ili nastojimo doseći, izazvana unutarnjim impulsom. Podsjetnik može biti vanjski, ali je nužno unutarnje prepoznavanje bliskosti tematike, i tada je promjena moguća.
Rekli bi ovi moji svevrsni duhovnjaci koje neprestance gledam, da je to jasan znak da smo u nekoj drugoj dimenziji već u tom 'drugom stanju', pa sada možemo i u ovom nižefrekvencijskom stanju sanjati naše novo uznapredovalo stanje, i doseći ga. Naime, izvan ovog vremena, sve opcije već jesu, ali ne idemo sad u te vode. Ostat ćemo čvrsto na nogama.
04.03.2020. (18:37)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Još kažeš, @Y: Prihvaćanje takvih stvari izaziva nezadovoljstvo i patnju. Udaljena perspektiva pomaže kao i shvaćanje kako su to kolektivni problemi, problemi kolektivne svijesti, ali mi dominantno živimo neposredno. Takvi smo stvoreni. Ne umanjuje ta spoznaja ni tugu ni teror ni patnju ni ništa.
To je jedan zaista mračan i točan opis. Ali, kao i sve ovosvjetske istine, postoji paralelno uz druge istine. naime, ono što je nama istina, pa se manifestira u svijetu oko nas, ovisi o 'postulatima', paradigmama, po kojima živimo.
Prvo treba uvažiti činjenicu da smo uronjeni u energetsko more općeprihvaćenog konsenzusa 'kakvo što jest'. Taj konsenzus je na vlasti ne zato što je jedino moguć, ili jedino točan, nego jer je općeprihvaćen. Svi smo, treningom u život, položili svu svoju energiju na njegov oltar. Zato on živi. ne zato što je jedinstven i ispravan. Mi se , tabule raze (u smislu materijalne ravni), rodimo u svijet koji nas isforsira u smjer kako treba gledati, svakog pojedinca ponaosob, vjerno i do temelja. (to je ono što jako, jako ispravno tvrdi @TAOBY).
Izvući se iz opće maje, iz općeg sna, skupiti osobnu energiju i početi opipljivo sanjati nešto svoje.................MOGUĆE JE!!! Nije čak ni toliko zeznuto, koliko se bojimo da je. Jako je važno s kim se družimo. Bitno je da su to osobe koje ako i ne nadodaju istim shvaćanjima (i postupcima) na našu energetsku hrpu, barem ne mute vodu i ne odmažu, očekujući od nas pokoravanje općem statusu.
I sad, onaj zajeb, kaj ako mi želimo promjenu, gradimo ju i nužno će utjecati i na živote naših bližnjih, a oni , recimo za potrebe ovog komentara, NE žele nikakvu, pa ni tu, promjenu?
Ili će se povinuti, ili će otpasti.
Koliko znam, to su ti testovi ljubavi, u kojima se kali i duša onih koji provode život s nama. Kad se sjetim koliko sam govana pojela akonto koječega vezanog uz svoga muža i nisam otišla, i koliko, sad kad ga nema , shvaćam, osjećam da TO NIJE BILO NIŠTA, ništa!!!! :)))), Da to nije nimalo štetilo ljubavi, jer ta ljubav je na koncu konca još uvijek tu, i nedostajanje je sve opipljivije svakog dana, svakog spomena.................. ispada da to nisu bili nikakvi 'zatvori,' da završim sa tvojim riječima, nego su se samo tada činili takvi.
I u tom je naš jedini odmak, jedini istinski 'spas', sagledati sve iz jedne udaljenosti Zemlja.Mjesec. Jedne udaljenosti Život-Smrt.
Ne umanjuje ta spoznaja ni tugu ni teror ni patnju ni ništa. Istina. Emocije su tu da nas protresu do kraja. Spoznaja da je to privremeno i svrhovito trenutno je na mentalnom nivou, sve dok se ne povučemo iz života i ne prepustimo se duhovnom životu skroz. Dok nam je fokus na materijalnoj ravni, imat ćemo sreću i tugu, lice i naličje življenja ovdje. Ili se možemo (privremeno, i ultimativno nepotrebno) baviti manifestiranjem povoljnijih univerzuma za nas trenutno, ili se možemo useliti u svoje Duhovno Srce, iznad ovosveckih zajebancija.
:-*********
04.03.2020. (19:02)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
i još kažeš, (uh, alaj ovo čerečim) @Ypsilonče: Uz svu volju čovjek nije izgrađen za stepenicu više kojoj teži i koju treba.
Je, naravno da je. :))))))))
Da nije, ne bi ju mogao ni napipati (tu stepenicu...zamisliti, osjetiti njezino postojanje, razumjeti da su se već neki pojedinci istaknuli kao 'drugačiji', 'bolji'....povijest ih spominje, možda ne laže skroz...). To je kao da zaključuješ da novorođeni čovjek nije, u stvari, stvoren za hodanje. Jebiga, razvidno je da zna samo ležati. Hodanje mu nije ni u peti. A kad tamo...... :))))
Imamo mi brojne mogućnosti, problem je da je svaki napredak skopčan sa naporom i neprilikama raznih vrsta, čim se krene neutabanom stazom...........i tu se vraćamo na sanjanje vlastitog sna, i problem okoline koja se ne mijenja u skladu s našom osobnom mijenom..............aaaaHHH!!!!! :))))
04.03.2020. (19:21)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
y
Dobri su ti komentari, a ja sam smlavljena! :) Osvrnut ću samo na zadnji jer za one gore trenutno nemam kapaciteta iako postoji jedno mjesto koje ne mogu razumjeti ( u gornjim komentarima). Suzdržim se u nekim škakljivim temama povremeno reći do kraja jer nije za svakoga da čita ( moglo bi štetiti onome koji čita, a i ja ne bih voljela da sve što kažem svatko čita.) :) Mala je mogućnost naslovnice jer je kratki video pa ću rizikovati :)
Uz svu volju čovjek nije izgrađen za stepenicu više kojoj teži i koju treba.
Svjedočila sam groznu patnju. Glad, zlostavljanje, nemar. U sjećanju mi žive lice iako imena sva redom zaboravim i (potisnem- bez voljne kontrole). Djevojčica sedmi razred, hodamo uz cestu, kukuruze oko nas i ja joj objašnjavam kako će od sad prema gore. Ona plače, ne želi me pustiti da odem, a ne mogu s njima (svima) spavati. Iz te obitelji je izdvojeno ukupno petoro djece. To prema gore i bolje je upitno ustvari bilo. Može li što popraviti takvu jednu stvar zaista? Ne može. Može samo osigurati preživljavanje. Takve strašne boli takve strašne patnje. Slušala sam jednu psihijatricu iz Kukuljevićeve. Žena je vrsni znalac i praktičar, ali nakon deset minuta jasno ti je kako je pomaknuta. :))( Od onoga što živi. ) Iz ljudskih dubokih govana sam se maknula, ostala su manja :), a upravo zato jer čovjek nije izgrađen za stepenicu više koju (nužno)treba. Ranjena djeca koja su u dobi od 13 oštećena, a rođena zdrava. Svašta, svašta. Horor. Rijetka je istinska promjena. Dugo i unatoč svemu sam voljela čovjeka. Imala vjeru i nadu za njega, ali on me je demantirao.:) Naravno da uvijek negdje postoji mali pojedinac koji učini junački podvig, ali on je statistički zanemariv. Pogledaj broj razvoda u Hrvatskoj, pogledaj školski sustav....
Osobno imam krugove koji nisu tako ekstremni, ali su ponavljajući i postojeći. @Artu bih rado dala praksu. On je rođen za to. Treba mu bezbroj kritičnih situacija koje bi umijećem i znanjem trebao riješiti. O obrascima i promjenama je lako u teoriji, ali koliko god pametno i dobro bilo u teoriji često bez rezultata u praksi. Nema šire praktične primjene. Nešto poput poezije. Godi duši, ali samo to. Osobno mi je žao što sam se izložila svakavim stvarima jer mogao se život proživjeti i bez nekih spoznaja. Ali što sam tražila to sam dobila. Gadna karma :))))
04.03.2020. (20:39)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Može li što popraviti takvu jednu stvar zaista? ne može popraviti TU stvar, ali život može donjeti cijeli novi sklop, u nekom sljedećem vremenu. Za mladu osobu, to je jedina utjeha.
Jezivo je što neki ljudi u mladosti/starosti prolaze...................lako je reći da su odabrali to proživjeti (i jesu), ali je užasno za proživjeti i gledati druge kako pate. Zvući bešćutno tako govoriti (iako je istina), jer je jasno da su neka stanja, gledano sa ove ravni kao da ništa drugo ne postoji, nepopravljiva.
Osjećam da si UMORNA. Nastoj stati, nastoj se odmoriti.
Očito radiš na mjestu koncentrirane nevolje, jer nije sve toliko loše , koliko si ti ekstremno izložena ekstremno lošem.
Istina jest da si i ti to odabrala :)))) i ta karma nije gadna, nego je poučna. Izdržati nositi nadu među beznadežne, stalno i iznova; to je vrlo, vrlo hrabro.
Bila sam bijesna na Vedranovog doktora. Tih miran dalek hladan.................................................................... ......a kaj je on u stvari mogao? da bi doživio penziju u struci moraš razviti nesenzibilnost na živote svojih pacijenata; educiran kako je educiran, poredstavnik bezbožnog beznadežnog sustava koji te lječenjem otruje jer ne zna bolje....kako ljudi uopće mogu izdržati biti doktori!? :-O Onkolozi?? Kirurzi??? meni je to strano kao da su svemirci iz Konjske Glave (maglica u ne znam kojem dijelu svemira)
Osobno mi je žao što sam se izložila svakavim stvarima jer mogao se život proživjeti i bez nekih spoznaja. LJUBICAAA :)))))))) ma mogao se, ali , da se ponovim, majka bi se bila uzalud mučila na porodu...............morala si se izložiti tim spoznajama, kao što sam se ja morala izložiti svojima, morala si se :)))))))
žao mi, je, žao, žao, žao,žao, za sve što pišeš, mi moramo preokrenuti ovaj svijet patnje, moramo ga evoluirati, mi to i činimo, mi smo tu da to učinimo.
Tvoj životni izbor (poslanje tvoje duše), je hrabrost, hrabrost donjeti nadu onima koji je taj čas nemaju kao niti jednu , niti daleku, maglovitu opciju.
Budi hrabra. Nema nam spasa, sve moramo proživjeti.
Grlim te, odmori se....... nek te mužić potetoši malo. :-********* Čovjek bi točno ponekad htio da ga pukne neka trenutna amnezija, da malo PREDAHNE, da može sustav resetirati........
04.03.2020. (21:13)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
y
"moramo ga evoluirati, mi to i činimo, mi smo tu da to učinimo."
Volim ovu pozitivu i smije mi se brk na nju :))) Znam sve. Oprosti što sam ti tu težinu isula, al kako osjetiš danas sam slomljena i s******. Zbog toga i pričam što ne trebam jer koristiti od te moje priče nema. Idem se onesvijestiti. Bit ću pametnija i manje naporna. :))) Lipo spavaj.
04.03.2020. (21:23)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
y
Što više promatram negativnu dinamiku međuljudskih odnosa ( i poslovno i privatno i osobno) sve mi se više čini kako su pozitivne promjene rijetko moguće. Kada se stvori krug (obrazac na obrazac) i zavrti teško čovjek iz toga izađe.
Pričam o ljudima koji su voljni mijenjati. Stvarnu promjenu je zaista teško postići u onim situacijama koje su izazovne (problematične je prava riječ) :))
.Najčešće se na kraju dogodi povratak u krug. Mlin koji melje, automatizam koji vrti bez kontrole.
Jedna od karakteristika takvih odnosa/situacija je da su zatvori (bez prozora i vrata).
Naravno kako se svaki odnos možemo napustiti, ali mene to ne zanima u ovom mom promišljanju. Zanima me funkcionalno rješenje. Rijetko, rijetko. Grozno rijetko.
Izgleda mi kako se samo treba udaljavati od ljudi, napuštati ih...
???? Kaj veliš?
E, ali to budu naša djeca, roditelji, supružnici. Hmm...
Ljudi koji nas/mi njih/ trebaju voljeti, ali uz svu ljubav rijetki uspiju postići istinsku promjenu (negativnih i razornih ciklusa).
Kaj ti veliš o tim ciklusima?
Uz svu volju čovjek nije izgrađen za stepenicu više kojoj teži i koju treba.
Prihvaćanje takvih stvari izaziva nezadovoljstvo i patnju. Udaljena perspektiva pomaže kao i shvaćanje kako su to kolektivni problemi, problemi kolektivne svijesti, ali mi dominantno živimo
neposredno. Takvi smo stvoreni. Ne umanjuje ta spoznaja ni tugu ni teror ni patnju ni ništa.
Prokleti zatvori! :)))
Hihi :)
03.03.2020. (19:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
Hej darling! Vidim komentar, ali ne stižem odgovoriti, možda noćas il ujutro. :)) puno je pitanja :)
03.03.2020. (23:00) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
y
Kad stigneš i nije bed ako ne stigneš. Znam takve dane :), mnogo ih je. :(
Odoh trčati prije kiše ( a kak zgleda možda i u vrijeme kiše).
04.03.2020. (07:09) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
Ti kažeš, @Y:
Što više promatram negativnu dinamiku međuljudskih odnosa ( i poslovno i privatno i osobno) sve mi se više čini kako su pozitivne promjene rijetko moguće. Kada se stvori krug (obrazac na obrazac) i zavrti teško čovjek iz toga izađe.
Pričam o ljudima koji su voljni mijenjati. Stvarnu promjenu je zaista teško postići u onim situacijama koje su izazovne (problematične je prava riječ) :))
.Najčešće se na kraju dogodi povratak u krug. Mlin koji melje, automatizam koji vrti bez kontrole.
Jedna od karakteristika takvih odnosa/situacija je da su zatvori (bez prozora i vrata).
Naravno kako se svaki odnos možemo napustiti, ali mene to ne zanima u ovom mom promišljanju. Zanima me funkcionalno rješenje. Rijetko, rijetko. Grozno rijetko.[/]
(prvo kaj mi je palo na pamet jest da se dogodilo nešto što je uopće potaknulo ovaj izljev promišljanja, nadam se da si okej.....)
Eto, složila bih se s tobom da je tako, i da je odnos uvijek, uvijek, uvijek kopmpromis, i uvijek jedna strana mora taj trenutak davati više od sebe, gubiti se više, zaobići sebe više, za potrebe onog slabijeg, kojem je energetska potpora potrebna u toj situaciji.
Mislim da je samo romantična ideja da to nije tako, i ta je održiva dok je život iza prvog ugla ne ospori.
Moramo biti u odnosima, većina nas. To je jedan od imperativa naše animalne prirode, i jedan od lajtmotiva ove duhovne ravni;
To je naš zadatak, iskusiti tako limitiran život. Samonametnuta opcija.
To je točno to po što smo došli.
Shvaćanje da nema van, na način :' ja ti kažem što me smeta-ti razmisliš- uvidiš-promijeniš zauvijek'
Što god želim napisati, znam da već znaš, pa ne znam što da napišem. :D
Znaš i, naravno, da mi sami cijeli život fluktuiramo između, (ne znam kako se to točno zove, postoje i neki metafizički pojmovi, i astrološki, ništa od toga se sad ne mogu sjetiti)
[I]višeg i nižeg izraza sebe.
Možemo, gledajući na naš život unatrag, točno vidjeti da se on sastoji od dva-ri-četiri jasno ograđena segmenta, razvidno odvojena dijela, i ako smo fer, možemo vidjeti da smo u svakom od njih , u stvari, drugačiji.
Naša osobnost se drugačije ispoljavala u jednom periodu, drugačije u drugom, i td., a svi ti djelovi jesu različiti jer su se osobe na kojima nam je primarni fokus za svako razdoblje drugačije.
I ako pogledamo sebe, na početku nekog perioda, pa na kraju istog perioda,i osobu na koju smo najviše fokusirani kroz taj period (ili osobe) i na nas, ipak moramo priznati da smo se promijenili, na način da smo 'zarazili' jedni druge svim svojim........karakteristikama.
Izgubili smo djelove osobnosti, i nadomjestili ih djelovima tuđe osobnosti.
Zato je razlaz (u bilo kojem obliku...smrt, odlazak, rastava, promjena nekog drugog karaktera) baš uvijek kao da si penjačica kojoj su iznenada, u zreloj fazi kad više ne razvija 'grane hvatalice', oduzeli potporanj. Životna ugroza.
Ali, ti ne ciljaš uopće na to, (iako bi trebalo sve uzeti u obzir)
nego na neslaganja, koja se, kako god im pristupali da se razriješe, u srži nikada ne razriješe i ne promijene.
I onda se repetiraju s vremena na vrijeme,
i uviđaš da su dio osobnosti koja se isto 'pali' pod određenim istim okolnostima.
Tu nema nego ili prihvaćanje i suživot, ili razlaz.
Jedina stvarna promjena jest ona koju smo učinili , ili nastojimo doseći, izazvana unutarnjim impulsom.
Podsjetnik može biti vanjski, ali je nužno unutarnje prepoznavanje bliskosti tematike, i tada je promjena moguća.
Rekli bi ovi moji svevrsni duhovnjaci koje neprestance gledam, da je to jasan znak da smo u nekoj drugoj dimenziji već u tom 'drugom stanju', pa sada možemo i u ovom nižefrekvencijskom stanju sanjati naše novo uznapredovalo stanje, i doseći ga.
Naime, izvan ovog vremena, sve opcije već jesu, ali ne idemo sad u te vode.
Ostat ćemo čvrsto na nogama.
04.03.2020. (18:37) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
Još kažeš, @Y:
Prihvaćanje takvih stvari izaziva nezadovoljstvo i patnju. Udaljena perspektiva pomaže kao i shvaćanje kako su to kolektivni problemi, problemi kolektivne svijesti, ali mi dominantno živimo
neposredno. Takvi smo stvoreni. Ne umanjuje ta spoznaja ni tugu ni teror ni patnju ni ništa.
To je jedan zaista mračan i točan opis.
Ali, kao i sve ovosvjetske istine, postoji paralelno uz druge istine.
naime, ono što je nama istina, pa se manifestira u svijetu oko nas,
ovisi o 'postulatima', paradigmama, po kojima živimo.
Prvo treba uvažiti činjenicu da smo uronjeni u energetsko more općeprihvaćenog konsenzusa 'kakvo što jest'.
Taj konsenzus je na vlasti ne zato što je jedino moguć, ili jedino točan, nego jer je općeprihvaćen.
Svi smo, treningom u život, položili svu svoju energiju na njegov oltar.
Zato on živi. ne zato što je jedinstven i ispravan.
Mi se , tabule raze (u smislu materijalne ravni), rodimo u svijet koji nas isforsira u smjer kako treba gledati, svakog pojedinca ponaosob, vjerno i do temelja.
(to je ono što jako, jako ispravno tvrdi @TAOBY).
Izvući se iz opće maje, iz općeg sna, skupiti osobnu energiju i početi opipljivo sanjati nešto svoje.................MOGUĆE JE!!!
Nije čak ni toliko zeznuto, koliko se bojimo da je.
Jako je važno s kim se družimo.
Bitno je da su to osobe koje ako i ne nadodaju istim shvaćanjima (i postupcima) na našu energetsku hrpu, barem ne mute vodu i ne odmažu, očekujući od nas pokoravanje općem statusu.
I sad, onaj zajeb, kaj ako mi želimo promjenu, gradimo ju i nužno će utjecati i na živote naših bližnjih, a oni , recimo za potrebe ovog komentara, NE žele nikakvu, pa ni tu, promjenu?
Ili će se povinuti, ili će otpasti.
Koliko znam, to su ti testovi ljubavi, u kojima se kali i duša onih koji provode život s nama. Kad se sjetim koliko sam govana pojela akonto koječega vezanog uz svoga muža i nisam otišla,
i koliko, sad kad ga nema , shvaćam, osjećam da TO NIJE BILO NIŠTA, ništa!!!! :)))),
Da to nije nimalo štetilo ljubavi, jer ta ljubav je na koncu konca još uvijek tu, i nedostajanje je sve opipljivije svakog dana, svakog spomena..................
ispada da to nisu bili nikakvi 'zatvori,' da završim sa tvojim riječima, nego su se samo tada činili takvi.
I u tom je naš jedini odmak, jedini istinski 'spas', sagledati sve iz jedne udaljenosti Zemlja.Mjesec. Jedne udaljenosti Život-Smrt.
Ne umanjuje ta spoznaja ni tugu ni teror ni patnju ni ništa.
Istina. Emocije su tu da nas protresu do kraja.
Spoznaja da je to privremeno i svrhovito trenutno je na mentalnom nivou,
sve dok se ne povučemo iz života i ne prepustimo se duhovnom životu skroz.
Dok nam je fokus na materijalnoj ravni, imat ćemo sreću i tugu, lice i naličje življenja ovdje.
Ili se možemo (privremeno, i ultimativno nepotrebno) baviti manifestiranjem povoljnijih univerzuma za nas trenutno,
ili se možemo useliti u svoje Duhovno Srce, iznad ovosveckih zajebancija.
:-*********
04.03.2020. (19:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
i još kažeš, (uh, alaj ovo čerečim) @Ypsilonče:
Uz svu volju čovjek nije izgrađen za stepenicu više kojoj teži i koju treba.
Je, naravno da je. :))))))))
Da nije, ne bi ju mogao ni napipati (tu stepenicu...zamisliti, osjetiti njezino postojanje, razumjeti da su se već neki pojedinci istaknuli kao 'drugačiji', 'bolji'....povijest ih spominje, možda ne laže skroz...).
To je kao da zaključuješ da novorođeni čovjek nije, u stvari, stvoren za hodanje. Jebiga, razvidno je da zna samo ležati. Hodanje mu nije ni u peti. A kad tamo......
:))))
Imamo mi brojne mogućnosti, problem je da je svaki napredak skopčan sa naporom i neprilikama raznih vrsta, čim se krene neutabanom stazom...........i tu se vraćamo na sanjanje vlastitog sna, i problem okoline koja se ne mijenja u skladu s našom osobnom mijenom..............aaaaHHH!!!!! :))))
04.03.2020. (19:21) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
y
Dobri su ti komentari, a ja sam smlavljena! :)
Osvrnut ću samo na zadnji jer za one gore trenutno nemam kapaciteta iako postoji jedno mjesto koje ne mogu razumjeti ( u gornjim komentarima).
Suzdržim se u nekim škakljivim temama povremeno reći do kraja jer nije za svakoga da čita ( moglo bi štetiti onome koji čita, a i ja ne bih voljela da sve što kažem svatko čita.) :)
Mala je mogućnost naslovnice jer je kratki video pa ću rizikovati :)
Uz svu volju čovjek nije izgrađen za stepenicu više kojoj teži i koju treba.
Svjedočila sam groznu patnju. Glad, zlostavljanje, nemar. U sjećanju mi žive lice iako imena sva redom zaboravim i (potisnem- bez voljne kontrole). Djevojčica sedmi razred, hodamo uz cestu, kukuruze oko nas i ja joj objašnjavam kako će od sad prema gore. Ona plače, ne želi me pustiti da odem, a ne mogu s njima (svima) spavati. Iz te obitelji je izdvojeno ukupno petoro djece. To prema gore i bolje je upitno ustvari bilo. Može li što popraviti takvu jednu stvar zaista? Ne može. Može samo osigurati preživljavanje.
Takve strašne boli takve strašne patnje. Slušala sam jednu psihijatricu iz Kukuljevićeve. Žena je vrsni znalac i praktičar, ali nakon deset minuta jasno ti je kako je pomaknuta. :))( Od onoga što živi. )
Iz ljudskih dubokih govana sam se maknula, ostala su manja :), a upravo zato jer čovjek nije izgrađen za stepenicu više koju (nužno)treba.
Ranjena djeca koja su u dobi od 13 oštećena, a rođena zdrava.
Svašta, svašta. Horor.
Rijetka je istinska promjena.
Dugo i unatoč svemu sam voljela čovjeka. Imala vjeru i nadu za njega, ali on me je demantirao.:) Naravno da uvijek negdje postoji mali pojedinac koji učini junački podvig, ali on je statistički zanemariv.
Pogledaj broj razvoda u Hrvatskoj, pogledaj školski sustav....
Osobno imam krugove koji nisu tako ekstremni, ali su ponavljajući i postojeći.
@Artu bih rado dala praksu. On je rođen za to. Treba mu bezbroj kritičnih situacija koje bi umijećem i znanjem trebao riješiti. O obrascima i promjenama je lako u teoriji, ali koliko god pametno i dobro bilo u teoriji često bez rezultata u praksi. Nema šire praktične primjene. Nešto poput poezije. Godi duši, ali samo to.
Osobno mi je žao što sam se izložila svakavim stvarima jer mogao se život proživjeti i bez nekih spoznaja. Ali što sam tražila to sam dobila.
Gadna karma :))))
04.03.2020. (20:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
Može li što popraviti takvu jednu stvar zaista?
ne može popraviti TU stvar, ali život može donjeti cijeli novi sklop, u nekom sljedećem vremenu. Za mladu osobu, to je jedina utjeha.
Jezivo je što neki ljudi u mladosti/starosti prolaze...................lako je reći da su odabrali to proživjeti (i jesu), ali je užasno za proživjeti i gledati druge kako pate. Zvući bešćutno tako govoriti (iako je istina), jer je jasno da su neka stanja, gledano sa ove ravni kao da ništa drugo ne postoji, nepopravljiva.
Osjećam da si UMORNA. Nastoj stati, nastoj se odmoriti.
Očito radiš na mjestu koncentrirane nevolje, jer nije sve toliko loše , koliko si ti ekstremno izložena ekstremno lošem.
Istina jest da si i ti to odabrala :)))) i ta karma nije gadna, nego je poučna. Izdržati nositi nadu među beznadežne, stalno i iznova; to je vrlo, vrlo hrabro.
Bila sam bijesna na Vedranovog doktora. Tih miran dalek hladan.................................................................... ......a kaj je on u stvari mogao? da bi doživio penziju u struci moraš razviti nesenzibilnost na živote svojih pacijenata; educiran kako je educiran, poredstavnik bezbožnog beznadežnog sustava koji te lječenjem otruje jer ne zna bolje....kako ljudi uopće mogu izdržati biti doktori!?
:-O Onkolozi?? Kirurzi???
meni je to strano kao da su svemirci iz Konjske Glave (maglica u ne znam kojem dijelu svemira)
Osobno mi je žao što sam se izložila svakavim stvarima jer mogao se život proživjeti i bez nekih spoznaja.
LJUBICAAA :)))))))) ma mogao se, ali , da se ponovim, majka bi se bila uzalud mučila na porodu...............morala si se izložiti tim spoznajama, kao što sam se ja morala izložiti svojima, morala si se :)))))))
žao mi, je, žao, žao, žao,žao, za sve što pišeš, mi moramo preokrenuti ovaj svijet patnje, moramo ga evoluirati, mi to i činimo, mi smo tu da to učinimo.
Tvoj životni izbor (poslanje tvoje duše), je hrabrost, hrabrost donjeti nadu onima koji je taj čas nemaju kao niti jednu , niti daleku, maglovitu opciju.
Budi hrabra.
Nema nam spasa, sve moramo proživjeti.
Grlim te, odmori se.......
nek te mužić potetoši malo. :-*********
Čovjek bi točno ponekad htio da ga pukne neka trenutna amnezija, da malo PREDAHNE, da može sustav resetirati........
04.03.2020. (21:13) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
y
"moramo ga evoluirati, mi to i činimo, mi smo tu da to učinimo."
Volim ovu pozitivu i smije mi se brk na nju :)))
Znam sve.
Oprosti što sam ti tu težinu isula, al kako osjetiš danas sam slomljena i s******. Zbog toga i pričam što ne trebam jer koristiti od te moje priče nema.
Idem se onesvijestiti. Bit ću pametnija i manje naporna. :)))
Lipo spavaj.
04.03.2020. (21:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
@y; hvala ti! hvala ti da si se došla olakšati k meni. :-***
odmori se lijepo! A ja idem jesti čokolino plusminus :))
04.03.2020. (21:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...