@gogamario; (obrisala sam prvi komentar, nekaj sam bezveze nadrobila)
A život prije smrti, taj nije zastrašujuć!? Najozbiljnije?
Bojim se da likovi u igrici nisu pozvani da odlučuju o osnovnim postavkama iste.
To što je nama ideja 'vječnoga' jeziva, ili strana, ili pretjerana, vi zaključujete (ne znam kome od vas dvoje se obraćam, ili oboje tako mislite) iz ovog prostor-vremena, iz polovične percepcije koju imate samo sa svojih pet osjetila. Zamišljate si ovo tijelo i dosadu i otegotnost nikad-prestajućeg-života. Mi u tjelu osjećamo protok vremena. To ne znači da ga imamo istog takvog jednom kad se tijela riješimo. To tek ima da (ponovo) iskusimo. Tako da ja ne želim nikakvu 'vječnost' glede življenja, ali da se razgovaram sa suprugom na onoj strani, komuniciramo stalno, to da.
Sretna vam Nova godina, svako dobro! :)
30.12.2018. (17:02)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
...komuniciraš s Mariom... ispričavam se ako te je moj prijašnji komentar povrijedio, nisam znao da ti je suprug preminuo, primi moju iskrenu sućut...
...komentar nisam ostavio s namjerom da omalovažavam bilo čije vrijednosti ili uvjerenja, a reagirao sam instiktivno na nešto što u svojoj polovičnoj 5-osjetilnoj percepciji ne vjerujem...
...da, ovaj jedini život koji živimo jest u mnogim situacijama zastrašujuć, a onaj drugi ne može biti zastrašujuć kad ga nema, eventualno ideja o istom može biti zastrašujuća ili oslobađajuća, ovisno o našoj percepciji, odnosno o tome kakvu utjehu tražimo...
...gubitak naših bližnjih stvara veliku bol jer ostajemo bez njih, bez njihove ljubavi koju su nam pružali, i svatko od nas se s tom boli nosi na svoj način, svatko traži utjehu na svoj način prema vlastitoj percepciji, koliko god da ta percepcija ima osjetila (ne mora ih biti niti 5), i sve su utjehe i nade jednako vrijedne, bile polovične ili ne...
...no, eventualni život poslije smrti po meni može biti samo izmaštan našim zastrašujućim iskustvom u ovom životu, našim strahom od patnje i željom za oslobođenjem od patnje, za nekog je to oslobođenje smrt kao definitivan kraj, a za nekog vječni život bez patnje izvan vremena koji moj (5-osjetilni) um ne može shvatiti jer nema što shvatiti...
...nisam sreo nikoga tko se vratio iz mrtvih da mi priča o tom životu, a onima među nama koji o tome pričaju ne vjerujem... kada bi netko znao kakav bi bio eventualni život poslije smrti uvjerenja sam kako o tome ne bi mogao pričati jer se neizrecivo ne može izreći, odnosno takav bi život izvan prostora i vremena za naš um bio neizreciv...
...patiti u ovom životu da bi živjeli bez patnje u nekom drugom životu je za mene besmisleno, smisleno je umanjivati patnju u vremenu u kojem živimo sada, iako priznajem da je vjerovanje i nada u život bez patnje poslije smrti također način umanjivanja patnje u sadašnjem životu...
...nedavno mi je umrla majka, alzheimer... u toj bolesti odumire svijest... čovjek je živ, a mrtav... godinama sam se brinuo za nju od 0-24, hranjenje, kupanje, oblačenje, mijenjanje pelena... i gledao kako živa nestaje, kako svijest dio po dio nestaje kao da nikada nije ni postojala... kuda je otišla?... i zašto na takav način, u dijelovima?... jesu li se ti dijelovi svijesti koji su polako nestajali nakon potpune smrti organizma negdje opet spojili i sada je ta svijest ponovo čitava i živi?... mom ograničenom umu je ipak logičnije vjerovati u odumiranje neurona koji su nositelji naše svijesti i kad oni umiru umire i naša svijest...
...kada bih i vjerovao da postoji nekakav život poslije smrti ne bih u svojoj polovičnoj percepciji prihvaćao da preživljava i naša svijest kakva je bila dok smo bili živi pa da se s njom može komunicirati... ali, to je, kao što rekoh, samo moje ograničeno uvjerenje na kojem se još jednom ispričavam, kao i na podužem komentaru...
31.12.2018. (13:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@mario; primi i ti moju sućut, gubitak majke je sasvim sigurno nešto posebno teško, a gubitak malo-po-malo......ah :(((, poznato mi je. ne na ovaj vaš način, ali ipak.
Dakle, hvala ti na komentaru. Nema razloga za ispričavanje. Drugačije vidimo svijet. (Vjerojatno zato što je svaki svijet drugačiji :) )
Želim ti svako dobro još jednom :)
31.12.2018. (15:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Goga i Mario
...život poslije smrti?... zastrašujuća misao... zašto bi pobogu netko želio živjeti vječno?... sve najbolje u novoj :)... pozdrav :)...
30.12.2018. (16:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
@gogamario;
(obrisala sam prvi komentar, nekaj sam bezveze nadrobila)
A život prije smrti, taj nije zastrašujuć!? Najozbiljnije?
Bojim se da likovi u igrici nisu pozvani da odlučuju o osnovnim postavkama iste.
To što je nama ideja 'vječnoga' jeziva, ili strana, ili pretjerana, vi zaključujete (ne znam kome od vas dvoje se obraćam, ili oboje tako mislite) iz ovog prostor-vremena, iz polovične percepcije koju imate samo sa svojih pet osjetila. Zamišljate si ovo tijelo i dosadu i otegotnost nikad-prestajućeg-života.
Mi u tjelu osjećamo protok vremena. To ne znači da ga imamo istog takvog jednom kad se tijela riješimo. To tek ima da (ponovo) iskusimo.
Tako da ja ne želim nikakvu 'vječnost' glede življenja, ali da se razgovaram sa suprugom na onoj strani, komuniciramo stalno, to da.
Sretna vam Nova godina, svako dobro! :)
30.12.2018. (17:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Goga i Mario
...komuniciraš s Mariom... ispričavam se ako te je moj prijašnji komentar povrijedio, nisam znao da ti je suprug preminuo, primi moju iskrenu sućut...
...komentar nisam ostavio s namjerom da omalovažavam bilo čije vrijednosti ili uvjerenja, a reagirao sam instiktivno na nešto što u svojoj polovičnoj 5-osjetilnoj percepciji ne vjerujem...
...da, ovaj jedini život koji živimo jest u mnogim situacijama zastrašujuć, a onaj drugi ne može biti zastrašujuć kad ga nema, eventualno ideja o istom može biti zastrašujuća ili oslobađajuća, ovisno o našoj percepciji, odnosno o tome kakvu utjehu tražimo...
...gubitak naših bližnjih stvara veliku bol jer ostajemo bez njih, bez njihove ljubavi koju su nam pružali, i svatko od nas se s tom boli nosi na svoj način, svatko traži utjehu na svoj način prema vlastitoj percepciji, koliko god da ta percepcija ima osjetila (ne mora ih biti niti 5), i sve su utjehe i nade jednako vrijedne, bile polovične ili ne...
...no, eventualni život poslije smrti po meni može biti samo izmaštan našim zastrašujućim iskustvom u ovom životu, našim strahom od patnje i željom za oslobođenjem od patnje, za nekog je to oslobođenje smrt kao definitivan kraj, a za nekog vječni život bez patnje izvan vremena koji moj (5-osjetilni) um ne može shvatiti jer nema što shvatiti...
...nisam sreo nikoga tko se vratio iz mrtvih da mi priča o tom životu, a onima među nama koji o tome pričaju ne vjerujem... kada bi netko znao kakav bi bio eventualni život poslije smrti uvjerenja sam kako o tome ne bi mogao pričati jer se neizrecivo ne može izreći, odnosno takav bi život izvan prostora i vremena za naš um bio neizreciv...
...patiti u ovom životu da bi živjeli bez patnje u nekom drugom životu je za mene besmisleno, smisleno je umanjivati patnju u vremenu u kojem živimo sada, iako priznajem da je vjerovanje i nada u život bez patnje poslije smrti također način umanjivanja patnje u sadašnjem životu...
...nedavno mi je umrla majka, alzheimer... u toj bolesti odumire svijest... čovjek je živ, a mrtav... godinama sam se brinuo za nju od 0-24, hranjenje, kupanje, oblačenje, mijenjanje pelena... i gledao kako živa nestaje, kako svijest dio po dio nestaje kao da nikada nije ni postojala... kuda je otišla?... i zašto na takav način, u dijelovima?... jesu li se ti dijelovi svijesti koji su polako nestajali nakon potpune smrti organizma negdje opet spojili i sada je ta svijest ponovo čitava i živi?... mom ograničenom umu je ipak logičnije vjerovati u odumiranje neurona koji su nositelji naše svijesti i kad oni umiru umire i naša svijest...
...kada bih i vjerovao da postoji nekakav život poslije smrti ne bih u svojoj polovičnoj percepciji prihvaćao da preživljava i naša svijest kakva je bila dok smo bili živi pa da se s njom može komunicirati... ali, to je, kao što rekoh, samo moje ograničeno uvjerenje na kojem se još jednom ispričavam, kao i na podužem komentaru...
31.12.2018. (13:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
@mario;
primi i ti moju sućut, gubitak majke je sasvim sigurno nešto posebno teško, a gubitak malo-po-malo......ah :(((, poznato mi je.
ne na ovaj vaš način, ali ipak.
Dakle, hvala ti na komentaru. Nema razloga za ispričavanje.
Drugačije vidimo svijet.
(Vjerojatno zato što je svaki svijet drugačiji :) )
Želim ti svako dobro još jednom :)
31.12.2018. (15:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Goga i Mario
...hvala, i tebi svako dobro :)...
31.12.2018. (16:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...