Nadam se da sam te oraspoložio barem malo. :)) Razmišljam: kad bismo mogli poništiti razmak između čina percepcije i našeg unutarnjeg odgovora, svi bi naši problemi nestali, ne bi bilo vremena za samorefleksiju. Hm.
23.05.2018. (12:36)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@Mariano; Hvala na lijepim komentarima, jesu bili razvedravajući :)) Moralo je doći do brisanja !!! (da sam znala kako, obrisala bih samo pola prvoga:-P) Jer bio je tu i link i pjesmica :))
Iako je sada Svaka stvar baš kriva Kad popije se piva Budućnost nije siva (Nek i ja probam)
.......poništiti razmak između čina percepcije i našeg unutarnjeg odgovora....... Kako to praktično provesti u djelo? I ponavljati u svakom sljedećem činu percepcije. To bi bila neviđena prisebnost. Trebalo bi poništiti unutarnji odgovor. Al što u praksi to znači Kad gledaš u tuđu patnju I ne možeš je ostaviti jer je naravno i tvoja?
23.05.2018. (23:06)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Kako poništiti razmak između čina percepcije i našeg unutarnjeg odgovora, ili točnije: kako poništiti unutarnji odgovor tj. reakciju, a u konačnici: kako poništiti samorefleksiju? Naše unutarnje psihičko biće mora biti u struji, mora se dovesti u stanje strujanja, a trikova ima više. Dobro je kad čovjek ima Sadgurua (npr. Sai Babu) za kojeg ne samo da vjeruje, nego pouzdano zna da je sveprisutan, svemoćan i sveznajuć. Tada Mu se neprestano možemo obraćati, razgovarati s Njim, moliti Mu se, a da to nije na bazi tradicionalnog kršćanskog vjerovanja u Isusa koji možda čuje, a možda ne čuje što Mu se govori. :)) Ako se pouzdaš u Sadgurua/Boga na jedan stvarno operativni način, onda Mu možeš neprestano predavati svu svoju muku, sav teret i pritisak, i kroz tu molitvu i komunikaciju i razmjenu psihičkog fluida dolazi do unutarnjeg pročišćavanja i olakšavanja, do postizanja lakoće i vedrine usred životnih problema. Sadguru će sasvim sigurno odgovoriti na naše molitve, ali ne na način koji mi očekujemo, nego na način koji On odabere. I za koji ćemo naknadno uvijek otkriti da je mnogo bolji od onoga kako smo mi zamišljali rješenje. Sadguru s nama igra jednu igru: on nas napne kao luk na jednu stranu, nerijetko do granica izdržljivosti, a onda nas kao strijelu odapne na drugu stranu, u radost i ispunjenje, u razrješenje i olakšanje, koje pritom silovito podigne razinu naše vjere i našeg pouzdanja u Njega. Pouzdanje u Njega jest struja na kojoj letimo brže od naše samorefleksije. Drugi načini oslobađanja od samorefleksije u pravilu su mnogo teži, jer zahtijevaju nakupljanje energije, psihičku moć, koja se ne može postići bez besprijekornosti. A znamo koliko smo nesposobni biti besprijekorni. :)) Biti besprijekoran ujedno je i start i cilj, jer besprijekornošću postižemo da budemo besprijekorni, obzirom da besprijekornost nije ništa drugo nego odsustvo samosažaljenja, samorefleksije, unutarnjeg dijaloga, reagiranja, prepuštanja. Kod ljubavi prema bližnjemu koji pati prirodno je da patimo i mi, međutim ta patnja mora biti protočna, ne smije se nakupljati u psihi i destruirati nas. Puno sam razmišljao o tome, kako to postići. Došao sam do jednog jedinog zaključka: moramo svaku sekundu s partnerom/partnericom proživjeti kao da je cijela vječnost (ili kao da nam je to zadnja sekunda s njim/njom, što se - paradoksalno - svodi na isto), dakle maksimalno kvalitetno i svjesno, i tada neće biti bitno je li to bio odnos koji je trajao deset minuta, deset mjeseci, deset godina ili 50 godina. Ionako će sve proći. Dakle, više vrijedi jedan mjesec istinski kvalitetnog odnosa nego 20 godina površnog i traljavog. Ono što u nama stvara tako veliki bol koji nas destruira zapravo je naša grižnja savjesti zbog toga što sa svojim partnerom ne uspijevamo biti potpuno svjesni i predani trenutku koji je Kvaliteta. Najviše nakon smrti partnera/partnerice pate oni koji za odnosa s njim/njom nisu imali zaista kvalitetan odnos - tada ostaju repovi savjesti koji bole, peku, žare kao sam vrag. Oni koji su ostvarili potpuni odnos s partnerom/partnericom nakon njezine/njegove smrti imaju period žalovanja koji nije morbidan i težak, koji je prirodan i ne traje predugo. Uopće ne kažem da sam ja sposoban za takvo što, ali to je jedino smisleno otkriće na tu temu do kojeg sam došao.
24.05.2018. (09:32)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@Mariano, HVALA na prelijepom komentaru. Više je točaka koje su važne i, osjećam, istinite! Evo, pravi komentari stižu u pravo vrijeme točno tempirani :))) Nije slučajno kaj je pao Blog :)) trebala sam odmor!!!! :))
25.05.2018. (14:30)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
Nadam se da sam te oraspoložio barem malo. :)) Razmišljam: kad bismo mogli poništiti razmak između čina percepcije i našeg unutarnjeg odgovora, svi bi naši problemi nestali, ne bi bilo vremena za samorefleksiju. Hm.
23.05.2018. (12:36) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
@Mariano;
Hvala na lijepim komentarima,
jesu bili razvedravajući :))
Moralo je doći do brisanja !!!
(da sam znala kako, obrisala bih samo pola prvoga:-P)
Jer bio je tu i link i pjesmica :))
Iako je sada
Svaka stvar baš kriva
Kad popije se piva
Budućnost nije siva
(Nek i ja probam)
.......poništiti razmak između čina percepcije i našeg unutarnjeg odgovora.......
Kako to praktično provesti u djelo?
I ponavljati u svakom sljedećem činu percepcije.
To bi bila neviđena prisebnost.
Trebalo bi poništiti unutarnji odgovor.
Al što u praksi to znači
Kad gledaš u tuđu patnju
I ne možeš je ostaviti jer je naravno i tvoja?
23.05.2018. (23:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
Kako poništiti razmak između čina percepcije i našeg unutarnjeg odgovora, ili točnije: kako poništiti unutarnji odgovor tj. reakciju, a u konačnici: kako poništiti samorefleksiju? Naše unutarnje psihičko biće mora biti u struji, mora se dovesti u stanje strujanja, a trikova ima više. Dobro je kad čovjek ima Sadgurua (npr. Sai Babu) za kojeg ne samo da vjeruje, nego pouzdano zna da je sveprisutan, svemoćan i sveznajuć. Tada Mu se neprestano možemo obraćati, razgovarati s Njim, moliti Mu se, a da to nije na bazi tradicionalnog kršćanskog vjerovanja u Isusa koji možda čuje, a možda ne čuje što Mu se govori. :)) Ako se pouzdaš u Sadgurua/Boga na jedan stvarno operativni način, onda Mu možeš neprestano predavati svu svoju muku, sav teret i pritisak, i kroz tu molitvu i komunikaciju i razmjenu psihičkog fluida dolazi do unutarnjeg pročišćavanja i olakšavanja, do postizanja lakoće i vedrine usred životnih problema. Sadguru će sasvim sigurno odgovoriti na naše molitve, ali ne na način koji mi očekujemo, nego na način koji On odabere. I za koji ćemo naknadno uvijek otkriti da je mnogo bolji od onoga kako smo mi zamišljali rješenje. Sadguru s nama igra jednu igru: on nas napne kao luk na jednu stranu, nerijetko do granica izdržljivosti, a onda nas kao strijelu odapne na drugu stranu, u radost i ispunjenje, u razrješenje i olakšanje, koje pritom silovito podigne razinu naše vjere i našeg pouzdanja u Njega. Pouzdanje u Njega jest struja na kojoj letimo brže od naše samorefleksije. Drugi načini oslobađanja od samorefleksije u pravilu su mnogo teži, jer zahtijevaju nakupljanje energije, psihičku moć, koja se ne može postići bez besprijekornosti. A znamo koliko smo nesposobni biti besprijekorni. :)) Biti besprijekoran ujedno je i start i cilj, jer besprijekornošću postižemo da budemo besprijekorni, obzirom da besprijekornost nije ništa drugo nego odsustvo samosažaljenja, samorefleksije, unutarnjeg dijaloga, reagiranja, prepuštanja. Kod ljubavi prema bližnjemu koji pati prirodno je da patimo i mi, međutim ta patnja mora biti protočna, ne smije se nakupljati u psihi i destruirati nas. Puno sam razmišljao o tome, kako to postići. Došao sam do jednog jedinog zaključka: moramo svaku sekundu s partnerom/partnericom proživjeti kao da je cijela vječnost (ili kao da nam je to zadnja sekunda s njim/njom, što se - paradoksalno - svodi na isto), dakle maksimalno kvalitetno i svjesno, i tada neće biti bitno je li to bio odnos koji je trajao deset minuta, deset mjeseci, deset godina ili 50 godina. Ionako će sve proći. Dakle, više vrijedi jedan mjesec istinski kvalitetnog odnosa nego 20 godina površnog i traljavog. Ono što u nama stvara tako veliki bol koji nas destruira zapravo je naša grižnja savjesti zbog toga što sa svojim partnerom ne uspijevamo biti potpuno svjesni i predani trenutku koji je Kvaliteta. Najviše nakon smrti partnera/partnerice pate oni koji za odnosa s njim/njom nisu imali zaista kvalitetan odnos - tada ostaju repovi savjesti koji bole, peku, žare kao sam vrag. Oni koji su ostvarili potpuni odnos s partnerom/partnericom nakon njezine/njegove smrti imaju period žalovanja koji nije morbidan i težak, koji je prirodan i ne traje predugo. Uopće ne kažem da sam ja sposoban za takvo što, ali to je jedino smisleno otkriće na tu temu do kojeg sam došao.
24.05.2018. (09:32) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
@Mariano, HVALA na prelijepom komentaru. Više je točaka koje su važne i, osjećam, istinite!
Evo, pravi komentari stižu u pravo vrijeme točno tempirani :)))
Nije slučajno kaj je pao Blog :)) trebala sam odmor!!!! :))
25.05.2018. (14:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...