Podsjetila me sada tvoja majka na jednu priču iz bakine mladosti koju sam rado slušala ponovo i ponovo. I ponovo. Kako je kao nejaki djevojčurak posve sama prtila snijeg visok do pojasa preko tri sela, samo da bi donijela zavežljaj s toplim kruhom, nešto mesa, vina i sunca do bolesne starice koju je vidjela jednom u životu, nije joj bila ni rod ni prijateljica, tek nemoćna osoba za koju je od slučajnog prolaznika čula da se gladna smrzava u drvenoj kolibici bez ikakvog ogrjeva i zimske odjeće. Nahranila je tu baku, vratila se kući. Opet kroz snijeg. I među svim nezainteresiranim seljanima uspjela neke natjerati da upregnu konje u sanjke i vrate se po bakicu. Dovela je staricu doma u svoju sobu, utoplila je i dobro nahranila. Jest da je ova ipak umrla za nekoliko dana, ali barem je umrla sretna i među ljudima. Bilo je ljudi u selu koji su žalili njene roditelje zato što su eto platili sahranu za neku tamo ženu koju ime je mala dovukla u kuću. Zato jer jednostavno ne umiju vidjeti to sunce.
Ako ga nije jednostavo tek prepoznati, kako onda mora da je teško pronaći jedno u sebi. Možda zato jer mi običniji i manje snažni i hrabri od tvojega brata uglavnom nosimo u sebi osim sunaca i te neke mrakove u koje se katkad skrivamo. Što nije uvijek loše, jer ako pustiš mrak na miru i barem katkad ne otvoriš prozore da proluftaš te tamne sobice - mogli bi mrakovi i rasti, otežati.
Ponekad sjajim samo tako, do blještavila kojeg ima i za druge, a onda se opet bavim osvjetljavanjem mračnih kutaka i na neko vrijeme budem beskorisna za svijet. U takvim bi trenucima bilo dobro imati brata koji nosi sunce. Ti baš imaš sreće.
09.02.2017. (22:23)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Afro Dita
Ljudi koji tuku djecu nisu normalni. :o
16.01.2017. (09:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
voltaren
Podsjetila me sada tvoja majka na jednu priču iz bakine mladosti koju sam rado slušala ponovo i ponovo. I ponovo. Kako je kao nejaki djevojčurak posve sama prtila snijeg visok do pojasa preko tri sela, samo da bi donijela zavežljaj s toplim kruhom, nešto mesa, vina i sunca do bolesne starice koju je vidjela jednom u životu, nije joj bila ni rod ni prijateljica, tek nemoćna osoba za koju je od slučajnog prolaznika čula da se gladna smrzava u drvenoj kolibici bez ikakvog ogrjeva i zimske odjeće. Nahranila je tu baku, vratila se kući. Opet kroz snijeg. I među svim nezainteresiranim seljanima uspjela neke natjerati da upregnu konje u sanjke i vrate se po bakicu. Dovela je staricu doma u svoju sobu, utoplila je i dobro nahranila. Jest da je ova ipak umrla za nekoliko dana, ali barem je umrla sretna i među ljudima.
Bilo je ljudi u selu koji su žalili njene roditelje zato što su eto platili sahranu za neku tamo ženu koju ime je mala dovukla u kuću. Zato jer jednostavno ne umiju vidjeti to sunce.
Ako ga nije jednostavo tek prepoznati, kako onda mora da je teško pronaći jedno u sebi. Možda zato jer mi običniji i manje snažni i hrabri od tvojega brata uglavnom nosimo u sebi osim sunaca i te neke mrakove u koje se katkad skrivamo. Što nije uvijek loše, jer ako pustiš mrak na miru i barem katkad ne otvoriš prozore da proluftaš te tamne sobice - mogli bi mrakovi i rasti, otežati.
Ponekad sjajim samo tako, do blještavila kojeg ima i za druge, a onda se opet bavim osvjetljavanjem mračnih kutaka i na neko vrijeme budem beskorisna za svijet. U takvim bi trenucima bilo dobro imati brata koji nosi sunce. Ti baš imaš sreće.
09.02.2017. (22:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...