Komentari

marinjurjevic.blog.hr

Dodaj komentar (20)

Marketing


  • meroveus

    Točno je da postoje kontroverzni istupi vama neomiljenog ideološkog protivnika, točno je da su pojedine javne osobe problematične prošlosti, čak je točno da je time obilježena i cijela stranka, za koju, osobno, držim kako je iznevjerila svoja temeljna načela i odala se neprincipijelnom karijerizmu u čijoj pozadini je osobno bogaćenje i stjecanje moći. No, smeta me, ponovo, nedostatak potrebe za dobrobit svih, a ne samo svojih. A posebno me smeta diskurs čija je provenijencija citiranje isluženog sustava vrijednosti koji je ognjem i mačem žario po HR. Zar u vašoj erudiciji nema mjesta za, recimo, R.Marinkovića, AGM-a, ili bilo kojeg barda koji je bio naklonjen naciji kojoj sada pripadate, a nije joj pokazivao animozitet i odbojnost? Već davno netko je zabilježio: čuvaj se čovjeka jedne knjige!

    avatar

    02.02.2016. (10:27)    -   -   -   -  

  • magle dolaze

    Nema u ovoj priči Hrvata. Hrvati su pošten, hrabar, ponosan i vrijedan narod.

    Ovo su, čini se, neki drugi ljudi.

    avatar

    02.02.2016. (10:27)    -   -   -   -  

  • Vollmond

    Prokleta bi ona škola u Kumrovcu.
    Sića me na zločin u Bleiburgu i križnim putevima.
    Na Goli otok,na Domovinski rat...

    avatar

    02.02.2016. (10:52)    -   -   -   -  

  • annaboni

    @johannes........za Marina, inače sveučilišnog profesora i znalca, ne može se upotrijebiti zadnja floskula o jednoj knjizi. Toliko!

    Inače, ne znam što nas čeka dok još uvijek "vrije" ulocu Mosta i HDZ-a. Samo želim, da ne bude gore no što je bilo, jer najgora je opcija kad Hrvat ide protiv Hrvata

    avatar

    02.02.2016. (12:56)    -   -   -   -  

  • meroveus

    @Anaboni, ne dramaj i ne uplići se u nešto što ne razumiješ i što nije u tvom dosegu pučkoškolskog ćakulanja. Toliko.

    avatar

    02.02.2016. (13:52)    -   -   -   -  

  • Marin Jurjević o svemu

    @Johannes
    Nedavno sam se penjao prema zagrebačkom Gornjem gradu kada me zaustavio simpatičan južmokorejski bračni par (kojih je Zagreb prepun nakon emitiranja jedne TV erije u Južnoj Koreji) ljubazno me pitajući da li znam gdje je na Gornjem gradu Matošev spomenik.
    Iznenadilo me da dva srednjovjećna korejca, muž i supruga - traže Matošev spomenik...jer sam zaista pretpostavljao kako za njega , osim nas, zasigurno znaji neki europljani...ali. korejci ?!
    Naravno, to je bilo ugodno iznenađenje.
    Pošto sam i ja išao na Gornji grad otpratio sam ih do Strossmayerovog šetališta raspitujući se radoznalo - kako su čuli za Matoša.
    Ispostavilo se kako su za njega čuli na proputovanju kroz Francusku u Parizu.
    Ispričao sam im kako to nije slučajno - jer je i Pariz bio Matošeb grad.
    Kazao sam im kako je jedan drugi veliki hrvatski pjesnik, Dobriša Cesarić, napisao pjesmu "Trubač sa Seine" - upravo posvećene Matošu (podnaslov "Matoš u Parizu") iz koje smo mi, kao studentarija, zamišljali siromašnog Matoša čije je "ručak bio čaj" !
    Pokušao sam im na brzinu nešto usput kazati o tom velikanu...onoliko koliko sam mogao...kao i o njegovoj neizmjernoj ljubavi prema Hrvatskoj ("koju su objesili")...a oni su pozorno slušali i ljubazno i zahvalno klimali glavama sretni što s nekim "domaćim" mogu pričati o Matošu.
    Nisam im pričao o onom Matošu koji je iz pozicije neupitne ljubavi prema Hrvatskoj kritički govorio o nama hrvatima ( i nije zaboravljao napomenuti kako mu je "Hrvatska puno draža od hrvata" - koji nisu uvijek bili na razini potrebne ljubavi prema njoj....a ta ljubav kod Matoša ama baš nikad nije pretpostavljala bilo kakvu mržnju,
    ("ni u peti"!)
    Zašto Matoša nisam spominjao do sada ?
    Pa zato što jednostavno nisam pisao o njemu do sada (ni sada ne pišem "o njemu")
    A što kazati o Marinkoviću.
    Svaki moj studentski dan, bolje rečeno noć, obilježio je Melkior.
    Mitski lit osamnaestogodišnjaka s početka sedamdesetih godina prošlig stoljeća kada smo mi iz Splita dolazili "na studije u Zagreb" učeći i po tada još uvijek "živim" kavanama zagrebačkim poput Corsa, poput nešto drugačije Gradske kavane, Medulića...dakako Blata i Palića.
    Pa svi smo mi bili "imitacija Melkiora" a Marinković je bio naš Bog.
    Ali i neki drugi....da ih sad ne nabrajam, i ne nužno hrvati.
    U to vrijeme od pjesnika u mjoj je klapi rado citiran bio Đuro Sudeta i vječni A.B.Šimić (meni najdraži) ali i Kamov....i sve te tućne smrti od Zagreba do Barcelone.
    A Tina Ujevića nismo smatrali, onako "po spliitsku", ni vrgorčaninom ni imočaninom nego spličaninom.
    Pa bio je splitski đak...a to je nama bilo sasvim dovoljno jer su naši ljudi iz dalmatinske zagore bili neki od najvećih "spličana", poput Gotovca, Tijardovića, Marka i Andjela Uvodića.....
    Negje 1971 - 1972. godine odlazio sam redovito u Gradsku biblioteku na svaki "Književni četvrtak " ili "petak" i s guštom slušao Krkleca kako nam prepričava svoje zgode i nezgode s A,B,Šimićem.
    Krklec je 1915.g. došao iz Varaždina u Zagreb a negdje 1918.g, bio je cimer s A,B.Šimićem "po zagrebačkim mansardama" gdje su drugovali, raspravljali i čitale iste knjige a onda se žestoko svađali, ako se ne varam u "Glasniku SHS" i zarađene pare zajedno propijali po zagrebačkim birtijama dok ih jednom prilikom nije u toj ispičuturskoj raboti zajedno uhvatio urednik časopisa koji im je uredno plačao za njihove "ljute polemike"
    Otkazao je i jednom i drugom.
    A Krklec je bio nenadmašan pričać.
    Poslije bi smo odlazili u "Blato" na bocun crnoga i friganu skušu.
    U to vrijeme upoznajem i Juru Franičebića Pločara, izvanrednog, predivnog čovjeka i velikog pjesnika, hvaranina i šefa kabineta velikog hrvatskog književnika i predsjednika prve poslijeratne Hrvatske vlade Vladimira Nazora.
    Koje je priče tek on pričao !?
    O I,G.Kovačiću i Nazoru....o svačemu.
    "Barba Jure" je bio čovjek koji je napisao onu" kako je čovjeku potrebno puno više da bi puzao nego da bi stajao uspravno.
    Da bi Čovjek stajao uspravno dovoljne su samo dvije stope zemlje i ništa više.
    Da bi puzao - puno više !
    Zato su u mojoj kancelariji visjele samo dvije slike: Miljenka Smoje i Jure Franičevića Pločara.
    I jednom i drugom govorio sam na komemoracijama...jer 2smrt je uvijek nepravedna" !
    Što da kažem.
    Možda ću jednom pisati i o tome bez obzira na ono što drugi misle o meni i o njima.
    Umjetnost je možda jedino područje ljudske slobode....a ponekad je dovoljna i sama "misao"....ali živi smo, pa nam je potrebna i AKCIJA na promjeni stvarnosti.
    Nemate pojma koliko bi. baš zato, volio da Matoš danas može vidjeti Hrvatsku i pisati o njoj.
    Vjerujte mi - bio bi puno žešći u kritici od bilo koga i ne bih se uopće iznenadio kada bi i njegovo hravtstvo postalo upitno "siromašnim duhom" - upravo zbog toga !

    avatar

    02.02.2016. (14:24)    -   -   -   -  

  • Marin Jurjević o svemu

    @Magle dolaze
    Slažem se s Vama : "Magle dolaze" !

    avatar

    02.02.2016. (14:32)    -   -   -   -  

  • Marin Jurjević o svemu

    @Vollmonda
    I meni je draži
    "COLEGIO DE MEJICO"
    u CIUDAD DE MEXICU
    Tamo sam proveo prekrasne dane kojih se uvijek sječam s nostalgijom.
    Ma koji Kumrovec ?!
    MEXICO LINDO I QUERIDO !

    avatar

    02.02.2016. (14:34)    -   -   -   -  

  • Marin Jurjević o svemu

    @Annaboni

    Ka prvo, "jedna pročitana njiga" i nije tako loše - pošto u Hrvatskoj po jednom građaninu godišnje dođe oko "pola pročitane knjige"( pa i jedna pročitana knjiga ispada "prebacivanje norme") a gotovo 50% stanovništva je na razini obrazovanja koja ne doseže završenu srednju školu.
    A što se drugog tiče
    Politika OKO ZA OKO - ZUB ZA ZUB
    samo će nas dovest do toga da če Hrvatska
    postat I SLIJEPA I KREZUBA !!!

    avatar

    02.02.2016. (14:40)    -   -   -   -  

  • Marin Jurjević o svemu

    @Johannes
    A čemu "teške riječi".
    To nas sigurno ne liječi !

    avatar

    02.02.2016. (14:43)    -   -   -   -  

  • annaboni

    @johannes.........vrijedjaš?

    Ok, ako te veseli. Na takve poput tebe i patera Franje navikla sam
    ; vi ste moje naličje, jer lice je samo moje. I provjerno dobro!

    avatar

    02.02.2016. (15:10)    -   -   -   -  

  • meroveus

    Eto! Ovakav komentar-tekst zaslužuje M. Jurjevića. Tekst koji je lišen dnevnog bagatelnog pripadanja, a bogat mislima i sjećanjima koje bi se mogle slijediti bez pitanja o tome s čijih usta su metnute u stvarnost sada. Nisu li predrasude uvjetovane gnjevom pripadanja? Pa tada ljude grubo gledamo kroz dioptriju uskog kruga istomišljenika.
    Osjeti se ponos i ushićenost kretanja kroz ovaj siže neupitnih velikana, a posebice prema onima kojima su kamen i more postelja. Ne zaboraviste ni Viteza crne psovke, onoga koji je pseudonim preuzeo iz biblijskog mita o svjedočenju očevoj golotinji.
    No, svakako je AGM najaktualniji. Dandanas. Koliko god njegovo oštro pravaško pero sipalo gorčinu i obračunavalo se s drugima, ipak je očinski popustljivo samo prekorijevalo, znajući kako burnost osjećaja ne mjeri riječi koje nikad ne bi trebale biti izrečene. Antologijska je polemika s discipulusom. Sva međusobna zamjeranja ostala su na distanci poštovanja. Rijetkost je tako nešto danas doživjeti. Ljudi se napadaju ad hominem kako bi bili što manji pred drugima. Opća dobrobit zamijenjena je beskrupuloznim JA. Nije važno kojoj političkoj opciji pripadaju, lažov i lopov isti su i ovamo i onamo. O tome se ne govori, već se dogmatski štite domaći. Kuda to vodi? Unedogled se opredjeljivati zapjenjenim krajnostima? A divna, prekrasna prošlost se zaboravlja. Sve stečevine na kojima bi se trebale graditi plemenite nove, na marginama su žutih medija kao otužni privjesci svakodnevnih blaćenja i predbacivanja. Dajmo nešto ljepše ostavimo pamćenju onih koji dolaze.

    avatar

    02.02.2016. (15:36)    -   -   -   -  

  • Marin Jurjević o svemu

    @johannes
    "...divna, pekrasna prošlost se zaboravlja."

    Jako lijepo zborite o prošlosti...
    Problem je u tome što je "prošlost" jednom i sama bila "sadašnjost" !
    Nije nikakva novost kazati da "tko puca u prošlost pogađa budućnost"...niti da je sve još uvijek "krasno" dok "oplakujemo samo prošlost" jer problem nastaje onda kada počmemo "oplakivati budućnost"
    Prošlost, sadašnjost, budućnost,
    Vjecna tema...
    To su naizgled "VELIKE TEME"
    A sto je s nama i našom odgovornošču pred samim sobom i pred drugima ?
    Ludwig Wittgenstein, veliki filozof, napisao je kako "Zgradu svog ponosa treba isprazniti. A to je strašno težak posao."
    ("The edifice of your pride has to be dismantled. And that is terribly hard work.")
    tako je ovaj filozof za božićne praznike 1936. godine stavio sebi u zadatak da će otici i izviniti se svima onima koje je uvrijedio i da će svoju ispovjest, koju je prethodno ispisao na papir, izreći svima koji su mu u životu važni.
    Za njega je filozofija bila (ništa drugo nego) izraz primjenjenog ljudskog iskustva.
    Ovaj zaista veliki filozof ( i logičar )je o odnosu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti imao zaista zanimljiv stav koji jje sažet u njegovoj misli - da ukoliko se "pod vječnošću ne misli beskonačno trajanje vremena, nego nevremenost, tada vječno živi onaj koji živi u sadašnjosti."
    Iz ovoga proizlazi i mogućnost da naš život shvatimo kao beskonačnost a "naše vidno polje je bezgranično"
    "Divna, prekrasna prošlost.." može biti i "divna, prekrasna sadašnjost" ili "budućnost" - sasvim svejedno. Za to nam nije potrebam "optimizam pamćenja" - nego optimizam lociran u trenutak kojeg živimo, bez odgađanja - pod pretpostavkom da ga želimo i da u pravcu ostvarenja "optimističkog stanja" aktivno sudjelujemo.
    "Zavičajnost" se tako ne ostvaruje kroz idilu prošlosti nego kroz sučeljavanje sa sadašnjošću i njenim izazovima.
    A ona, barem se meni čini, nije niti malo lijepa....već je dramatično upozoravajuća.
    Ali ma kakva bila da bila možemo se temeljiti samo u njoj (gdje jesmo) a ne tamo gdje nismo (bilo "optimističkoj prošlosti"...bilo u "neizvjesnoj budućnosti".
    Jer nije najopasnije zaboravit prošlost (mada nas sve upučuje na to ) nego je još opasnije "zaboravit sadašnjost"

    avatar

    02.02.2016. (17:19)    -   -   -   -  

  • meroveus

    Točno je kako progresija vremena ima svoj završetak u jediničnoj smrtnosti, a to je zaista hendikep smisla koji joj pripada. No, ako uzmemo sadašnjost, uzimamo prošlosti koje su dovele do nje, a isto tako uzimamo i moguće budućnosti iz nje. Nietzschea je rekao, parafraziram, kako su ljudi bez prošlosti ovce na livadi. No, prošlost je kvalitativna, pamti se zajednički prema genetskom ključu gravitacijske privlačnosti.
    Kažete "zavičajnost". U utopiji kozmopolitizma grubo zvuči. U supremaciji moći i novca zvuči pogrdno.
    Koliko je velikih sila pohodilo ove krajeve. Rimljani, Franci, Mleci, Bizant, Austrijanci, Mađari, Talijani, Nijemci, Jugoslaveni. Svi su slomili kičmu. I onda, gle čuda, kao nekad 1102. ponovo se predasmo vazalstvu - EU. No, svaka sila za vijeka.
    Kažete "zavičajnost". Ja kažem rodnost. Nitko ne može prebrisati iz kolektivnog sjećanja osjećaj pripadnosti moru i kamenu. Moru i kamenu ovdje. Ne negdje drugdje. Pripadnost jeziku. Ne negdje drugdje, gdje će biti asimiliran. Ovdje.
    I divna, prekrasna prošlost je ovdje. U zemlji, pod kamenom. Do '90-tih je bilo zabranjeno otkrivati ju. Ubijali su zbog otkrivanja. Sjetite se Milana Šufflaya i svih onih koji su maknuti zbog nepripadanja "slavenskoj teoriji o podrijetlu". Ive Pilara. Goli otok.
    I vi i ja učili smo dogmatsku prošlost. Ćirila i Metoda, i ofenzive, TIPSS. Strogo usmjerenu prošlost smo učili. Prošlost koja je neminovno vodila k budućnosti u ovu sadašnjost. Uskraćeni smo za činjenice svoje prošlosti. Uskraćeni smo za poznavanje prošlosti. Ali, osjećamo ju po rodnosti, po "zavičajnosti", na način kao što osjećamo što je laž, a što istina.
    I još nešto, prošlost ne može biti iscrpljena, ona raste čuvajući svoju rodnost, svoju samobitnost, svoj identitet. Što su njezini temelji čvršći, to će zgrada budućnosti biti viša.
    Kao dokaz ovome jest Matoš u sadašnjosti Južnokorejanaca koje ste sreli. Što kada bi čuli još više. O Boškoviću, Mohorovičiću, Vlačiću Iliriku, Milankoviću, Tesli, Vučetiću, Meštroviću ...

    avatar

    02.02.2016. (20:05)    -   -   -   -  

  • Marin Jurjević o svemu

    @johannes
    Ja se slažem s onima koji su skloni isticanju važnosti onog što se može podvesti pod pojam "genius loci" (recimo uprošteno : "duh mjesta").
    Tako i moj Split zasigurno ima svoj "genius loci" kao i svaka druga uža (a možda i šira ) "zajednica".
    Sigurno se može razmišljati i o "psihička konstitucija" pripadnika nekog naroda, grada - "prostora"....ali te teorije uvijek pate od opasnosti da se pojedinac ne utopi u nekakvom kolektivitetu (to može bit i rasa, nacija, klasa, vjerska grupa...politička grupa itd)
    Sam prostor (kamen ili ravnica...šuma ili livada, brdovitost ili nizina, more ili planine...) mogu odredjivati pojedinca ali i tu uvijek prijeti opasnost upadanja u zamke "geografske škole" u sociologiji koje prostorom odredjuje i "duh" pojedinca ili "kolektiviteta".
    "Zavičajnost" i "rodnost" nisu ista stvar, naravno.
    Rodnost je odredjena pojmom ROD i ona određuje Čovjeka u generičko, smislu.
    Pravi razliku između njega i svih drugih živih bića
    Pojam RODA je "nadređen" pojedinačnoj egzistenciji.
    Zavičajnost može bit i odrednica pojedinca ali jednako tako i cijelog RODA - pa osim što svaki pojedinac ima svoj "zavičaj" u smislu kojeg karakterizira "genius loci" /"duh mjesta" odakle potječe) - isto tako Čovjek kao "rodno biće" ima zavičaj, recimo u civilizacijskim univerzalnim odrednicama, u kulturi kao dosegu cjelokupnog ljudskog roda...itd.
    Danas živimo u Svijetu koji je velikim dijelom izbrisao mnoge granice pa nam je i sudbina postala nedjeljiva, univerzalna, globalna itd - i to već odavna.
    To ne negira niti povjesne posebnosti niti različite prošlosti počev od individualnih pa do kolektivnih....
    Zato se ljudi u svojim pojedinačnim egzistencijama i imaju gdje vratititi . u oaze svoje prošlosti, svog zavičaja, svog podrijetla itd a bez da bitno uznemira univerzalni, globalni karakter i suštinu suvremenog života koji to nerijetko doživljava samo kao usputni dekor jer su sve "robinzonijade" postale samo vrsta eskapizma iz "okrutne" zbilje koja sve poravnava i uprosjećuje.
    Vidio sam dosta svijeta. Živio u dalekim zemljama i na drugim kontinentima i nikada nije nestao sentiment i osjecaj za "svoj kraj" kao nostalgični pokušaj povratka ka iskonu ili svom "malom" prapočelu.
    Ta prošlost ili zavičajnost nije samo u prostoru nego i u mirisu i u zvuku i u šuškanju bora ili uranjanju u sječanja i dubinu "baš mog" mora, glasova pokojnih očeva, matera, "ujaca" i teta...svih dragih i "nestalih"...odzvanjanja nekih davno otpjevanih pjesama ....
    Sve to stoji.
    I tu je prostor za poeziju, za Josipa Pupačića (" I gledam more gdje se k meni penje/ i slušam more dobro jutro veli " ili Tonča Petrasova Marovića, Joška Božanića, Fiamenga i slične....I to nikada nikakva surovastvarnost "neće pojesti" . Ostat će zauvijek.
    Ali ja sam stekao i prekrasne prijatelje i upoznao "prave ljude" u Iranu, Mexicu , Americi i svugdje...i odavno sam upoznao, isto tako, na hrpetine budala, kako "doma" tako i "po svijetu".
    Tu nema razlike.
    ILI si Čovjek ili nisi.
    Mikakav "genius loci" niti nečija "zavičajnost" to ne odredjuju.
    To je određeno onim RODNIM pojmom Čovjeka, njegovim "generičkikm bićem".
    I miljun sam puta sanjao Split i u Ifahanu i u Puebli ili Cuernavaci ("Ta divna splitska noć..") Bezbroj noći u dalekom svijetu sam čuo i slušao glogotanje mora ispod mog kaića i ispod "pajola" na kojima sam miljun puta, još ka dite, osluškiva more...čuja vonj lažine i miris friških mušula i gledao sjene tamarisa kojih nije bilo kraj mene.....I to je bila nostalgija za onim "što je moje" (djetinjstvo, mladost, prostor, ljudi) - ali isto tako sam s veseljem išao i prema drugim ljudima i prema drugim prostorima bez ikakvih ograničenja ili predrasuda.
    Bilo kuda Čovjek svuda !
    I zaista je tako, bar za mene.
    To me uvelike odredilo i duboko sam uvjeren kako je ignorancija (neznanje) temelj svih nesreća - od duhovnih do onih itekako materijalnih.
    Manipulacije i nepravde su strašne.
    Svjetski panduri glume "nositelje sreće i blagostanja" a nikada nismo upali do sada u ovolika "globalna sranja" !
    Ljudi su svedenu na razinu koja je ispod razine obične robe na tržištu a kod nas je procvala "znanost privatne pljačke javne sfere" - pa imamo za tajkune najobičnije duhovne proletere.
    Kvazielite se bahate i kite.
    A domoljublje je postalo izlizana fraza, MRŽNJA put do stjecanja političkog miraza,
    Prevara na sve strane a u ime najrazličitijih ideala.
    Nova publika a "pisma stara" !
    Zato mi smetaju misnitri kulture koji veličaju imame (časnike) SS "Handžar divizije" - koji su tobožnja obrana "hrvatstva" na linijama koje ne treba braniti jer se u mnogim stvarima Hrvatske ne treba sramiti.......
    A nastave li takvi bit naša "elita" - ja ču naglas vikat protiv njih, pa makar ovako priko bloga iz mog Splita !

    avatar

    02.02.2016. (22:56)    -   -   -   -  

  • meroveus

    U posljednjim pasusima napravili ste presjek otužnosti tzv. elita mišljenja, na isti način kao što je to činio Ivan Supek u polemici s Tuđmanom. Znamo kako su završili Vjesnik i Feral koji su se, svako na svoj način, suprotstavljali jednoumlju. Rigidan vrh koplja ubo je simbole intelektualne neovisnosti i satiričke slobode. Što bi na to rekao Tenžera? A što Smoje?
    Točno je da "domoljublje" glasno viču oni koji zagovaraju džepoljublje, koriste ga kao plakat na čijoj poleđini su prizemni interesi i sinekure. Svi oni koji slijede iza plakata ne poznaju mu lice.
    No, s druge strane barikade su oni s puzajućim namjerama povratka na stare sustave vrijednosti, gdje podobnost mišljenja instruira ideologija parazitiranja i "netalasanja". Mora li običan građanin nužno opredijeliti se jednoj od dvije mračne krajnosti kako bi funkcionirao i uopće egzistirao? Zar ne postoji treća opcija u kojoj bi se krvave aveti prošlosti objektivno i argumentirano zaustavile u svojim imanentnim nastojanjima podjela i polarizacija?
    Mladi nam odlaze. Protive se pripadanju baruštini u kojoj bi morali slomiti si kičmu opredjeljujući se nečemu što je retrogradno i nespojivo s vremenom u kojem bi mogli dostojanstveno uspjeti. Oni ne znaju i ne razumiju opravdanost takvog izbora. Opravdanosti u izboru nema ako se ostaje rob prošlosti koju ne poznaješ, ne razumiješ i to više - ne pripadaš. Nije li to prirodna selekcija? Nije li tužno ako se roditeljski grobovi ne će posjećivati? Što je s onim: Gdje ja stadoh, ti produži! Zar stalno držeći mač u ruci? Zar baš uvijek birati ruku pogibelji?
    Sve to čine nam bukači s obje strane, najglasniji. A zapravo oni koji ne razmišljaju o tome da predajući u ruke nasljedniku mač, predaju mu pogibelj koja je vjerojatnija od života. Sebično i bez budućnosti. Mladi ne žele biti plaćenici iskrivljenih ideologija. Ja ih u tome podržavam. Oni su budućnost. A mi im ju usložnjavamo i onemogućujemo.

    avatar

    03.02.2016. (10:53)    -   -   -   -  

  • Marin Jurjević o svemu

    @johannes
    Ideologija je po definiciji "iskrivljena svijest"
    U tome smislu - nužna je i poželjna svaka vrsta dezideologizacije jer ćemo inače "promašiti zbilju"
    S druge strane ljudi imaju potrebu za nekim "uporištem" u "idejama"
    Naravno, to je otvoreno polje u kojem su zablude sasvim uoičajena pojave.
    Kada je F, Bacon .davno, pisao o "idolima"
    ( ili "idolama") potegao je pitanja koja su i danas itekako aktualna.
    Poziciju "slobodnolebdeće inteligencije" (Karl Mannheim) teško je u praksi ostvariti ali čini mi se kako ne postoji jedino izbor između samo dvije krajnosti.
    Mnoštvco je krajnosti pa je zato svaki put na obzorju neki novi "treči pu".
    Pa se "trečeputaši" stalno pojavljuju na političkom polju iz "iz nekog novog pravca", iz nekog novootkrivenog, najrecentmnijeg - "trečeg puta".
    U stvari puteva je bezbroj.
    Grobovi "naših starih" imaju višeznačni smisao ali. po meni, ne trebaju biti naša "sidra" jer nam inače prijeti opasnost da živi poćmu robovati mrtvima (Abdulah Sidran).
    Pa se ratovi živih vode radi mrtvih.
    Pa samo mrtvi mogu biti istinski "uzori" pa čak (makar mrtvi) sasvim djelotvorni lideri.
    Zato ne treba robovati ni spomenicima. Baš je Nietzsche pisao o opasnosti kada se "spomenici počmu rušiti" jer i tada pogibaju živi.
    Mladi odlaze i to je istina.
    Ružno je kada je to iz nužde i protivu volje mladih.
    Inače bih svakom preporučio da se "proskita malo" Svijetom - ako može. Pa nek i živi gdje se osjeća najbolje - i da se vrati...ukoliko smatra da povratak ima smisla.
    Svijet je i strašan i čaroban, Istovremeno ! Kao i ljudi, uostalom.
    Jedan veliki šiitski mistik i derviš kojem je grob danas u Turskoj u Konji iako je on Perzijanac - je definirao Čovjeka kao "otvorenu kuću" - odnosno kuću "uvijek spremnu da primi drugog u nju".
    Ta "otvorenost" i ljubav Čovjekova - njegova je bit, po njemu.
    Njegov grob danas hodočaste i muslimani i kršćani i židovi i ini...
    S razlogom..
    Zvao se Djelaludin Rumi Mevlana i knjiga njegove poezije je zadnjih godina najprodabaanija knjiga u Izraelu.
    A on je islamski mistik (vrteći derviš )
    To nam nešto govori.
    Bio sam u najstarijim armenskim crkvama (prvi kršćani ) i medju armenima u Iranu (koji ih je prihvatio nakon Turskog genocida nad njima) u gradu Isfahanu i slušao što govore svećenici tih kršćanskih bogomolja usred islamskog svijeta.
    Bio sam na grobu najvećeg islamskog pjesnika Hafeza (Hafiz)u Širazu (Iran) na koji dolaze bračni parovi nakon vjenčanja da se zakunu na ljubav nad njegovom knjigom poezije "DIVAN" - koja je jednako vvažna kao i njihova najsvetija knjiga Kuran.
    On je lirski pjesnik a Širaz je "grad pjesnika", grad cviječa. slavuja i vina (kojeg danas pripadnici islama ne piju jer im je zabranjeno)
    Ko i u Isfahanu ("najljepšem gradu na svijetu") u Širazu je velika zajednica kršćana i židova.
    I svako mjesto na ovom svijetu ima i svoju "drugu stranu".
    Tako sam u Teheranu saznao da kršćani (i oni koji ne pripadaju islamu) mogu pit vino u restoranima (uglavnom armenskim ) - pa smo tamo i bili.
    Najduže sam živio izvan Hrvatske u Meksiku i zaista je vrijedilo.
    To su nejpomljivo velike i značajne civilizacije bez kojih teško možemo shvatiti i naš "europski duh"
    Ja sam se uvijek vraćao i odavno sam shvatio da je svaka isključivost najveće ograničenje kojem se ljudskom biću može desiti.
    Zato mi ona smeta a posebno kada je u mojoj blizini.
    Kada je u Hrvatskoj i BiH bio rat, okrutan i nejudski - ovdje u Splitu sam sreo mudre ljude koji su morali napustit bosansku posavinu i svoje domove. Njima je bilo najteže što su morali napustiti grobove "svojih starih" - i ja ih potpuno razumijem.
    Neću sada o tome koga su oni krivili za svoju nesreću...Koga su najviše krivili..Jednom će oni o tome sami progovoriti..Ko je dijeleći grobove njihovih predaka dijelio BiH - ostavljajući njihov "zavičaj" drugom. Nagodbenjački. I tko im je zakucao na vrata da im kaže da moraju otići.
    A zločin je kapao svaki dan na njih, njihove drage, matere, očeve, braću, sestre, prijatelje...
    To se teško zaboravlja. Znam.
    Ali čitava povijest ljudskog roda je povijest nasilja.
    S druge strane neki veliki filozofi su kazali kako je povijest "stalno napredovanje u osvajanju prostora slobode".
    Koliko su ideologije tome kumovale nije teško zaključiti. Ponajviše...Pa bile vezane za politiku, opći svjetonazor, vjeru ili ne znam kakvu idolatriju. služenja ovim i onim Vođama, pokretima i tko zna čemu.
    Zato je ljudska MRŽNJA prokletstvo ako se vodima s njom u svom svakodnevnom životu.
    A podjela na "stare" i "mlade" također može bit upitna - po pitanju da li mladi nućno nose progres a stari regres !
    Meni je recimo "stari Tolstoj" puno draži i radije bih njega slijedio nego neke mlade šupljoglavce koji danas na "političkom tržištu" visoko kotiraju jer bespogovorno služe svojim stranačkim Vođama i jedino na taj način, a ne zahvaljujući svojim kvalitetama, "napreduju".
    I to u svim strankama, bez izuzetka.
    Zato mladi DA, ali pametni i sposobni mladi.
    A takvi će bit dobri i kad ostare !

    avatar

    03.02.2016. (13:30)    -   -   -   -  

  • Bule

    @johannes. Vjesnik je bio sve samo ne nezavisan. Feral je priča za sebe. Taj je tjednik (ili mjesečnik, ne znam više) bio loša savjest hrvatske, naše vlastito lice u ogledalu. Lice krivca. Najlakše je bilo tada razbiti ogledalo. Puno lakše nego sebe mijenjati.

    avatar

    09.02.2016. (20:57)    -   -   -   -  

  • Bule

    @Marine. S dužnim štovanjem držim kako je povijest na koju se mnogi pozivaju, a bila je protkana ideologijom (nebitno radi li se o lijevoj ili desnoj) i ljudima kojima su takve ideologije bile glavne vodilje u životu, najobičnije sranje. Povijest ne smije biti ideološka. Treba je očistiti tog balasta i gledati je kroz prizmu pozitivnog utjecaja na našu sadašnjost ali i budućnost.
    Komunizam kao dio naše povijesti bio je sranje, kao i ustaški nacizam. Antifašizam lišen ideologije je najveličanstveniji pokret u povijesti ljudskog roda. Medjutim činjenica jest da je u slučaju hrvatskog naroda antifašizam bio u najvećoj mjeri vezan za internacionalni komunistički pokret. Htio sam kazati kako su ga hrvatski komunisti slučajno uključili u vlastiti program diktature proleterijata jedino iz razloga šta je Hitler napao SSSR. Da toga rata nije bilo onda ni hrvatski komunisti nikada nebi stali na stranu antifašizma. Jer njima je bio jedini cilj komunizam i nisu birali sredstva da ga ostvare.

    avatar

    09.02.2016. (21:19)    -   -   -   -  

  • Marin Jurjević o svemu

    @Bule
    Nije moguće povijest "očistiti" od ideologije jer se radi o prošlom vremenu u kojem se nešto desilo i što je nemoguće promjeniti.
    To je naročito istina kada govorimo o "političkim ideologijama".
    Sama ideološka svijest ne svodi se samo na političke orijentacije nekih skupina (stranaka) ljudi.
    Ideološka svijest kao oblik "iskrivljene svijesti" puno je šira sintagma kojoj su se teoretičari i analitičari ljudskog društva i zajednice bavili daleko prije pojave ikakve ideologije fašizma ili komunizma.
    Radi se, između ostalog, o robovanju predrasudama i ograničenjima najrazličitijih ( a ne samo političkih ) vrsta.
    Fašizam je izvorno jedino "talijanski proizvod" koji nije istoznačan s nacizmom ali se u svakodnevnom govoru ( i poimanju) izjednačio s njima . Kasnije je pojam fašizma postao istoznačan s mnogo širim shvaćanjem netolerantnog itd ponašanja ili djelovanja a nakon Drugog svjetskog rata se vezao uz pojmove i razumijevanje dva različita vojna bloka (vrlo različitih zemalja i sustava) od kojih su jedni na čelu s Njemačkom vezane uz fašizam a drugi blok (na čelu sa zapadnim i istočnim saveznicima) s antifašizmom jer su se (u relaciji SAD . GB - SSSR) zaista vojno suprostavili i objedinili kontra fašističkih zemalja (s izuzetkom fašističke Španjolske koja je ostala "neutralna")
    Nepobitna je činjenica da se na našim prostorima organizirao najsnažniji antifašistički evropski pokret otpora na okupiranom teritoriju. Nije upitno niti to da su ga organizaciono predvodili i oblikovali komunisti a da je sam pokret bio puno širi. Eto naš Split se smatra najantifašističkijim europskim gradom jer je bukvalno pola njegovih stanovnika direktno bilo vezano za taj pokret,
    Naravno da su ideologije i te kako određivale puno toga a naročito tada. Tek puno kasnije (nedavno) počinje priča o tobožnjem kraju ideologija (ili barem velikih ideoloških sustava) što se nažalost pokazalo pukom željom ali ne i stvarnošću.
    Odnos suvremenih monoteističkih religija i ideologija posebna je priča. Terorizam kao globalni problem također. Zajednica Kapitala - pokazala se kao moguća nadideološka tvorevina određena Božanstvom koje se zove Novac. O njeovom fetiškom karakteru napisani su traktati.
    Kada u jednom filmu jedan kriminalac kaže "Amerika nije novac, ona je biznis" onda se iskazuje taj novi "nadideološki duh" ali samo u pukom političkom smislu jer "zajednica novca" i interesa Kapitala (koji su univerzalni ) nadilaze pojedinačne Države i političke sustave.
    "Proizvodnja ideologije" također je unosan biznis kao što su to i ratovi kao njihova posljedica.
    Ali i sasvim izolirana individua ima neku svoju ideju o Svijetu, Životu i Vrijednostima koji ne padaju s neba nefo su posljedica života u Zajednici ljudi - što je već predvorje "ppodručja ideologije"
    Dakle, teško da on nje možemo pobjeći u bilo kakvu robinzonijadu jer je ona postala jednostavno šira od naše pojedinačne egzistencije tako da smo mi, htjeli to ili ne htjeli, samom pojavom na pozornici Života...u nju uronjeni.

    avatar

    13.02.2016. (00:28)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...