Stela je bila aposlutno drugačija.. jedno nevjerojatno toplo biće koje je preuzimalo na sebe sve tuđe brige i tuge i suze.. i znala je to prekorenuti u pozitivu i donijeti svakom olakšanje.. Jednostavno je bila posebna .
Draga Sandra na svoja leđa dobila si križ, težak križ ..nosi ga onako kako možeš i znaš , moraš.. imaj vjeru , znam da to sve zvuči isprazno, i lako je meni sad tu nešto pričati , ali nikad ne znaš što te čeka , svakog od nas u svakom trenu može zadesiti neka nevolja, vjeruj iako te ne poznajem a nažalost ni Stelu nisam, bila bih prva koja bi napravila sve što mogu da umanjim tvoju bol i patnju..žao mi je ...ne može se preko toga samo tako prijeći..ne smije jer ona je najmanje kriva u tome svemu .
Želim ti da pronađeš mir u svojoj duši i barem malenu mrvu olakšanja, da ideš dalje hrabro i živiš život zbog svoje kćeri koja te treba.
Puno lijepih pozdrava!
04.11.2014. (09:04)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Kažu, i ja kažem : umrla sam prije svoje smrti. Onoga dana. Da, život i smrt su nerazdvojni, no, ponekad ili za neke, nisu izbalansirani.Previše sreće je teško podnijeti, kao i previše boli. Čovjek je krhka tijela i krhke duše i ma koliko se trudio dostojanstveno nositi svoj teret ima trenutaka kad shvati da je nemoguće tako živjeti. Mislim na tebe Sandra, mislim na to kakav ti je dan osvanuo i kako se nosiš sa svojom čežnjom i boli.
04.11.2014. (18:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Uvijek je nevjerojatno teško opisati nekome tko to nije doživio što znači nemogućnost povratka onog što se zove - mir u duši. To je jednostavno nemoguće više vratiti i osjetiti. Svi mi nastavimo živjeti jer moramo.. i svi se mi nosimo s tim kako god znamo i umijemo.. ali mira u duši više nikad neće biti. Jer je to promijenjeno stanje.. to je sada drugi život i drugačije se osjeća. Ja se jako dobro sjećam svog prvog sna .. i kako mi je Stela u tom mom snu rekla da smo mi ostali svi zajedno a nju smo ostavili samu.. i onda se vama u životu događaju stvari.. neke nove situacije.. u obitelji ... gdje su svi veseli.. a ti to moraš prihvatiti .. jer naravno ne može niti treba nitko nositi tvoju bol.. a zapravo se ti raspadaš unutar sebe od te boli.. svi smo tu a nje nema..... i tako uglavnom iz dana u dan....
04.11.2014. (21:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
jedna majka
Majka sam dviju djevojčica i da one su moj smisao ,tako da se u jednom dijelu mogu poistovjetiti s vama dvjema, i svjesna sam svakog trenutka da nismo ni svjesni kako nam se život u trenutku može promjeniti. Iskreno sosjećam s vama Sandra i emocija, zaista mi je žao...
06.11.2014. (15:29)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Iva
Jao teta Sandra. Često Vas se sjetim. Doista.. I ne znam što da Vam kažem. Kakva utjeha bi trebala postojati da nadvlada ovo.. Što reći, kako pomoći. Šaljem Vam zagrljaj.
08.11.2014. (22:39)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Latica
Draga Stelina mama,
U današnjem svijetu ljudi nameću pravila za sve, pa tako i za tugovanje. Neka mi netko pokuša objasniti koji je to vremenski period normalan za tugovanje kada izgubiš dijete, ili nekoga voljenog, najvažnije biće na svijetu. Ne znam, je li to mjesec, godina, dvije, pet??? Okolina tugovanje prihvaća određeno razdoblje, nakon čega prišiva tugujućoj osobi etikete, od toga da je poludjela od boli, da se ne ponaša normalno, da treba pomoć..... U sjećanje mi se urezala slika tugujuće majke koja je nesretnim slučajem izgubila petogodišnjeg sina u mojem rodnom gradu prije više od dvadeset godina. Mala sredina, svi je znaju, na početku svi suosjećaju, tragedija velika. Prolazile su godine, ona ne da se nije ponašala u skladu s očekivanjima sredine, već je sve dublje i dublje tonula u svoju tugu, odjevena u crno, svakodnevno pješačeći istom rutom u isto vrijeme na grob sinu. Naravno kako to biva u malim sredinama uskoro je proglašena ludom. Nije ona svoja. Pa nakon toliko godina svaki dan ide na groblje. Pa što ne nastavi dalje..... I tako čovjek navuče masku. Pretvara se, igra razne uloge koje drugi od njega očekuju. Ali samo da bi izbjegao suvišna pitanja i sažaljive poglede. A bol je tako jaka, sveprisutna, svijet je stao i ne kreće se. Svi žive, ja ne, vi ne. Ja preživljavam. Mogu samo zamisliti kako je izgubiti dijete. Prestrašno. Poput vas suočavam se s istim komentarima o tome kako je ona sada na nekom boljem mjestu, kako život mora ići dalje, kako je ustvari tu, samo ne fizički.....Čak su i moji najbliži prestali razgovarati o njoj, bolje je ne spominjati, manje ćemo patiti. Iskreno to nije normalno. Nema recepta za tugovanje. To je tako individualno. Nema vremenskog roka za tugu. Ona nikada ne prestaje. Često je toliko jaka da fizički boli. Ali je uvijek prisutna. U svakom trenutku. Primjerice ja više ne mogu slušati glazbu, nikakvu, prebolno mi je. I tisuću stvari svaki dan, svaki tren podsjetnik je na nju. Ako je netko pronašao recept kako to prevladati, osim lažnim potiskivanjem i pretvaranjem, voljela bih to čuti. A da ne govorim o onima koji stalno kontempliraju o susretu u vječnosti. Lako je to reći, koliko dana treba još do tada izdržati? Draga Stelina mama, držite mi se koliko možete, svaki dan novi je izazov i oblik patnje. Treba to preživjeti. Puno pozdrava Latica
20.12.2014. (21:33)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hvala Latica. ovo o vječnosti se jako trudim uopće i ne komentirati.. jer me to izluđuje. Onda ako je tome tako znači potrebno se samo roditi i možemo odmah umrijeti i mi smo u vječnosti.. u kojem obliku? - to je više nevažno zar ne? Kao da si netko uopće može predočiti što to znači VJEČNO ... VJEČNO ŽIVJETI. I svi ćemo se sastati tamo negdje.. s kim? Samo s onima s kojima smo se poznavali ili ćemo susresti sve one koji su kroz povijest umrli?
To je po meni zapravo pocjenjivanje ovog našeg života kojeg živimo i kojeg jedino znamo.. sve drugo je samo magla.. i kad bi ljudi biti svjesni toga da imaju samo jednu šansu za život.. da on tako kratko traje i da je neprocjenjiv.. onda ne bi bilo ni ratova ni međusobne mržnje ni ubijanja.. već bi se svi trudili da ga prožive lijepo i u miru.. A kad već ne možemo spriječiti proklete bolesti da kose ljude.. onda bi mogli bar čuvati jedni druge ne uzimajući drugima pravo na život.. Kakva je to pravda da je moje dijete na pragu svog života jednostavno ubijeno.. jer je netko taj dan bio nemaran.. i nije imao potrebu paziti što radi.. već je bio u svom samoživom svijetu.. gdje postoji samo on.. Moja je Stela pod zemljom.. a mi roditelji i sestra joj patimo.. i naši životi idu dalje.. unakaženi.. jer tu je trebala biti i Stela.. a on živi tamo negdje najnormalnije svoj život sa svojom obitelji.. i nikom ništa. Toliko koliko vrijede ovom silno pobožnom narodu svaki ljudski život..
28.12.2014. (20:19)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ana
Pratim Vaš blog već jako dugo vremena..iako gotovo nikad ne ostavim komentar, jer zaista ne znam što bih rekla a da nije već rečeno, pa umjesto da upotrebljavam rečenice koje ljudi koriste kad se nema što reći, želim samo da znate da ste često u mojim mislima... Šaljem zagrljaj...
28.12.2014. (23:33)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
jedna majka
Stela je bila aposlutno drugačija.. jedno nevjerojatno toplo biće koje je preuzimalo na sebe sve tuđe brige i tuge i suze.. i znala je to prekorenuti u pozitivu i donijeti svakom olakšanje.. Jednostavno je bila posebna .
Draga Sandra na svoja leđa dobila si križ, težak križ ..nosi ga onako kako možeš i znaš , moraš.. imaj vjeru , znam da to sve zvuči isprazno, i lako je meni sad tu nešto pričati , ali nikad ne znaš što te čeka , svakog od nas u svakom trenu može zadesiti neka nevolja, vjeruj iako te ne poznajem a nažalost ni Stelu nisam, bila bih prva koja bi napravila sve što mogu da umanjim tvoju bol i patnju..žao mi je ...ne može se preko toga samo tako prijeći..ne smije jer ona je najmanje kriva u tome svemu .
Želim ti da pronađeš mir u svojoj duši i barem malenu mrvu olakšanja, da ideš dalje hrabro i živiš život zbog svoje kćeri koja te treba.
Puno lijepih pozdrava!
04.11.2014. (09:04) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Kažu, i ja kažem : umrla sam prije svoje smrti. Onoga dana.
Da, život i smrt su nerazdvojni, no, ponekad ili za neke, nisu izbalansirani.Previše sreće je teško podnijeti, kao i previše boli. Čovjek je krhka tijela i krhke duše i ma koliko se trudio dostojanstveno nositi svoj teret ima trenutaka kad shvati da je nemoguće tako živjeti.
Mislim na tebe Sandra, mislim na to kakav ti je dan osvanuo i kako se nosiš sa svojom čežnjom i boli.
04.11.2014. (18:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Uvijek je nevjerojatno teško opisati nekome tko to nije doživio što znači nemogućnost povratka onog što se zove - mir u duši. To je jednostavno nemoguće više vratiti i osjetiti. Svi mi nastavimo živjeti jer moramo.. i svi se mi nosimo s tim kako god znamo i umijemo.. ali mira u duši više nikad neće biti. Jer je to promijenjeno stanje.. to je sada drugi život i drugačije se osjeća.
Ja se jako dobro sjećam svog prvog sna .. i kako mi je Stela u tom mom snu rekla da smo mi ostali svi zajedno a nju smo ostavili samu.. i onda se vama u životu događaju stvari.. neke nove situacije.. u obitelji ... gdje su svi veseli.. a ti to moraš prihvatiti .. jer naravno ne može niti treba nitko nositi tvoju bol.. a zapravo se ti raspadaš unutar sebe od te boli.. svi smo tu a nje nema.....
i tako uglavnom iz dana u dan....
04.11.2014. (21:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
jedna majka
Majka sam dviju djevojčica i da one su moj smisao ,tako da se u jednom dijelu mogu poistovjetiti s vama dvjema, i svjesna sam svakog trenutka da nismo ni svjesni kako nam se život u trenutku može promjeniti. Iskreno sosjećam s vama Sandra i emocija, zaista mi je žao...
06.11.2014. (15:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Iva
Jao teta Sandra. Često Vas se sjetim. Doista.. I ne znam što da Vam kažem. Kakva utjeha bi trebala postojati da nadvlada ovo..
Što reći, kako pomoći. Šaljem Vam zagrljaj.
08.11.2014. (22:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Latica
Draga Stelina mama,
U današnjem svijetu ljudi nameću pravila za sve, pa tako i za tugovanje. Neka mi netko pokuša objasniti koji je to vremenski period normalan za tugovanje kada izgubiš dijete, ili nekoga voljenog, najvažnije biće na svijetu. Ne znam, je li to mjesec, godina, dvije, pet??? Okolina tugovanje prihvaća određeno razdoblje, nakon čega prišiva tugujućoj osobi etikete, od toga da je poludjela od boli, da se ne ponaša normalno, da treba pomoć.....
U sjećanje mi se urezala slika tugujuće majke koja je nesretnim slučajem izgubila petogodišnjeg sina u mojem rodnom gradu prije više od dvadeset godina. Mala sredina, svi je znaju, na početku svi suosjećaju, tragedija velika. Prolazile su godine, ona ne da se nije ponašala u skladu s očekivanjima sredine, već je sve dublje i dublje tonula u svoju tugu, odjevena u crno, svakodnevno pješačeći istom rutom u isto vrijeme na grob sinu. Naravno kako to biva u malim sredinama uskoro je proglašena ludom. Nije ona svoja. Pa nakon toliko godina svaki dan ide na groblje. Pa što ne nastavi dalje.....
I tako čovjek navuče masku. Pretvara se, igra razne uloge koje drugi od njega očekuju. Ali samo da bi izbjegao suvišna pitanja i sažaljive poglede. A bol je tako jaka, sveprisutna, svijet je stao i ne kreće se. Svi žive, ja ne, vi ne. Ja preživljavam. Mogu samo zamisliti kako je izgubiti dijete. Prestrašno. Poput vas suočavam se s istim komentarima o tome kako je ona sada na nekom boljem mjestu, kako život mora ići dalje, kako je ustvari tu, samo ne fizički.....Čak su i moji najbliži prestali razgovarati o njoj, bolje je ne spominjati, manje ćemo patiti. Iskreno to nije normalno. Nema recepta za tugovanje. To je tako individualno. Nema vremenskog roka za tugu. Ona nikada ne prestaje. Često je toliko jaka da fizički boli. Ali je uvijek prisutna. U svakom trenutku. Primjerice ja više ne mogu slušati glazbu, nikakvu, prebolno mi je. I tisuću stvari svaki dan, svaki tren podsjetnik je na nju.
Ako je netko pronašao recept kako to prevladati, osim lažnim potiskivanjem i pretvaranjem, voljela bih to čuti.
A da ne govorim o onima koji stalno kontempliraju o susretu u vječnosti. Lako je to reći, koliko dana treba još do tada izdržati?
Draga Stelina mama, držite mi se koliko možete, svaki dan novi je izazov i oblik patnje. Treba to preživjeti.
Puno pozdrava
Latica
20.12.2014. (21:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Hvala Latica.
ovo o vječnosti se jako trudim uopće i ne komentirati.. jer me to izluđuje. Onda ako je tome tako znači potrebno se samo roditi i možemo odmah umrijeti i mi smo u vječnosti.. u kojem obliku? - to je više nevažno zar ne? Kao da si netko uopće može predočiti što to znači VJEČNO ... VJEČNO ŽIVJETI.
I svi ćemo se sastati tamo negdje.. s kim? Samo s onima s kojima smo se poznavali ili ćemo susresti sve one koji su kroz povijest umrli?
To je po meni zapravo pocjenjivanje ovog našeg života kojeg živimo i kojeg jedino znamo.. sve drugo je samo magla.. i kad bi ljudi biti svjesni toga da imaju samo jednu šansu za život.. da on tako kratko traje i da je neprocjenjiv.. onda ne bi bilo ni ratova ni međusobne mržnje ni ubijanja.. već bi se svi trudili da ga prožive lijepo i u miru.. A kad već ne možemo spriječiti proklete bolesti da kose ljude.. onda bi mogli bar čuvati jedni druge ne uzimajući drugima pravo na život..
Kakva je to pravda da je moje dijete na pragu svog života jednostavno ubijeno.. jer je netko taj dan bio nemaran.. i nije imao potrebu paziti što radi.. već je bio u svom samoživom svijetu.. gdje postoji samo on.. Moja je Stela pod zemljom.. a mi roditelji i sestra joj patimo.. i naši životi idu dalje.. unakaženi.. jer tu je trebala biti i Stela.. a on živi tamo negdje najnormalnije svoj život sa svojom obitelji.. i nikom ništa.
Toliko koliko vrijede ovom silno pobožnom narodu svaki ljudski život..
28.12.2014. (20:19) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ana
Pratim Vaš blog već jako dugo vremena..iako gotovo nikad ne ostavim komentar, jer zaista ne znam što bih rekla a da nije već rečeno, pa umjesto da upotrebljavam rečenice koje ljudi koriste kad se nema što reći, želim samo da znate da ste često u mojim mislima...
Šaljem zagrljaj...
28.12.2014. (23:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Hvala Ana.
29.12.2014. (07:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Petra Šepec
Mojoj, nikada prežaljenoj, malenoj prijateljici želim najsretniji rođendan. Fališ mila Stelice. Zauvijek u mojim mislima.... Tvoja P.
04.02.2015. (01:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...