Tražeći usporedbu, na pamet mi padaju film Imitacija života, te crtić Surogat našeg oskarovca. No, ono osnovno jest poimanje razumijevanja o "suprotnostima" istočnjačkog i zapadnjačkog načina razmišljanja. Istočnjak će zastati u prirodi i gledati ljepotu cvijeta, dok će zapadnjak cvijet istrgnuti zemlji i ponijeti ga sa sobom. A sve je kao isto. Isti život, s početkom i krajem. Suština života je svuda ista, no estetika doživljaja mu je drugačija. Prvi istočnjak koji je napravio iskorak u objedinjavanju istočnjačke i zapadnjačke doktrine , prvi značajniji, jest Kurosawa, koji je potku tkanine našao u svevremenskom Shakespeareu, na koju je složio mrežu zajedničkih tema, bliskih tema i istočnjacima i zapadnjacima. Film nisam gledao, ali prema tvojim opisima kao da jesam. Uhvatila si mu bit. Zazirem od suvremenih filmova, suvremene književnosti, umjetnosti uopće. Sve je istoliko. Plošno, s mnoštvom efekata koji privlače pozornost, ali poslije toga - ništa. Sve ostaje nezamijećeno i propada zaboravu. Sve je postalo nekakav bezličan serijal, koji se neprestano ponavlja i dorađuje biheviorističkom manipulativnošću, a nema te posljednje žene br. 4. koja bi svojom spontanom mladošću, željom za pravim životom, poništila sustav u amplitudi apsurdnosti. Što se dogodilo s mladošću novih generacija? Zašto se bezidejno uklopljava u ideologiju besmisla trajanja, zašto radije bira imitaciju, nego svoju spontanu crtu mladosti - otpor? Zaista, ne znam što se to događa. Kao da je u čovjeku ugašena naravna potreba za istinom. Jer, ako je život istina, kako mu pripadamo i živimo ga bježeći od istine? Kako je to moguće? Od istine života birati laž i imitaciju. Dosljedno i pragmatički bježati od mimetičke srži života.
24.09.2014. (21:59)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
U pravilu ne volim pročitati recenziju nekog filma prije nego ga pogledam. Rađe napravim obrnuto - pogledam film, stvorim stav o viđenom, pa onda uspoređujem s nečijom recenzijom. No, pitanje je hoću li taj film imati prilike pogledati, ali i ako ga budem gledao, tvoje ocjene i opisi svakako će me usmjeriti i na tu drugu dimenziju koji si lijepo opisala i prikazala u svom postu.
25.09.2014. (21:36)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Bravo ! A ja se ne sjećam kada sam zadnji put pročitala neku tako u film unesenu recenziju. Nepresušna je vjera žene. Ona tako često nadilazi nemoguće, neobjašnjiva je, blaga i ponizna, bijesna i očajna, gorljiva i tajnovita, prepuna proturiječja. Jednom će uzdići, podignuti uvis cijelo jato posustalih ptica, učiniti čudo tamo gdje su čuda odavno neodrživima postala. Drugi put će uništiti, odreći, ogoliti i poniziti. Sve ista žena i sve ista vjera. Da se to ikada i ikako može birati, uvijek bih birala rađati se ženom. Jer mi si priznajemo.
27.09.2014. (10:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Johannes - načelno se slažem s tvojim zapažanjem o kulturi Istoka i Zapada. I premda ne volim generalizacije i crno-bijeli pogled, potpisujem ovo što ističeš kao prednosti Istoka - 'prirodniji' način života, naglašenija veza s prirodom u svim njezinim manifestacijama, a time ujedno i čovjeka s čovjekom, pa i čovjeka sa samim sobom. Iz istog razloga i sama volim putovati u takve krajeve, mentalitetom, geografijom i kulturom sasvim različite od one zapadnog tipa. Ako išta, volim boje, oblike i okuse koje su neke istočne civilizacije uspjele sačuvati, volim osjetilnost u svim njezinim oblicima. Uz to se, naravno, divno veže i glazba, kao i istočnjačka umjetnost općenito, koja odlično posreduje odnos čovjeka s njegovim osjetilima, ali na način da ga izdiže iznad onog osjetilnog. Barem iz onoga što sam sama uspjela vidjeti, npr. u sjevernoj Africi, Turskoj i sl., život ljudi jednostavno je 'životniji', a oni sami doimaju se življima nego je to zapadni čovjek. To je i glavni razlog zašto sam se u tim krajevima, barem za tih kratkotrajnih boravaka, uvijek osjećala odlično. Što se suvremene književnosti tiče, tu ne bih bila tako isključiva, mada mi je jasno na što si aludirao... No to bi zahtijevalo sasvim odvojenu i iscrpnu raspravu.
Plastik i SarahB - hvala na čitanju, i hvala na pohvalama! Film mi se toliko svidio da sam jednostavno to morala ispisati, u prvom redu za sebe samu, da mi ostane negdje pohranjeno. Odličan redatelj koji u svim filmovima koje sam gledala ("House of Flying Daggers", "Curse of Golden Flower") jednostavno briljira. P.S. Sarah, na što si mislila da si priznajemo... ranjivost?
28.09.2014. (18:04)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@ naravno, generalno gledajući više, uz sve časne iznimke, ranjivost, da, slabost...ovisnost. Mislim da u tom samopriznavanju, samopotvrđivanju, bez samoprezira kasnije, ili samoprijegora, upravo i leži naša snaga. U tom plaču kakvim smo kadre plakati, od kojih nam se trese cijelo tijelo i ruši svijet. Neki dan vidjela sam doduše, jednog starijeg muškarca kako upravo tako plače. Nisam se mogla maknuti od njega, odvojiti oči, bila sam zgromljena, trenutačno sablažnjena, razjapjljenih sam usta čekala da se malkice smiri, kako bih mu pružila pomoć. Bilo je jako bolno za gledati. Tako izgledaju one stare, dugo susprezane suze. Njemu je bilo jako neugodno što sam ga uopće vidjela, i gotovo me otjerao.
28.09.2014. (19:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
"Ritam crvenih lanterni ritam je javnog, nepropitljivog i ritualnog. Mehanika kojom društvo/zajednica (prividno) održava svoju životnost. Ritam neslobode."
Crvene lanterne mogle bi se upaliti i u manogamnim zajednicama i to od strane muških i ženskih ruku. I vođenje ljubavi pripada obrascima kulture, a kultura je kontrola (životinjske) spontanosti.
Što bi za tebe bio, u tom smislu, ritam slobode?
29.09.2014. (08:48)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sloboda, ako ćemo pravo, ne poznaje ritam (definiramo li ritam kao izmjenu određenih elemenata po nekom pravilnom, više ili manje prepoznatljivom obrascu). Da je apsolutna sloboda nemoguća, to je također jasno, kao i to da ne postoji jedna sloboda, nego puno različitih sloboda, osobnih i javnih. Kao pojedinci, živimo istodobno više svojih sloboda (jer i imamo više uloga od jedne), koje ponekad dolaze u koliziju, preklapaju se ili čak suprotstavljaju. Načelno, sloboda ima pozitivan predznak, ali do granice kada ne ugrozi tuđu slobodu. U ispremreženost svijeta i ljudskih odnosa, to pak se lako i često događa. Mnogi su promišljali o slobodi, oduvijek, i tu je teško biti osobito pametan. Ne postoji recept, ne postoji formula (upravo zato jer kao jedinke nismo uronjeni u jednoobrazni svijet, već u višestruke i zamršene odnose). Po duhu sam takva da me sloboda jako mami, pa i misaono okupira, no sve dalje, sve više uviđam njezinu podvojenost, njezinu nemogućnost da se trajno i apsolutno ostvari (bi li to i bilo potrebno?) Sloboda i nesloboda, potreba/nužnost da pripadamo nekome ili nečemu (a taj netko ili nešto, predodređen je za obrazac, shemu, a samim time - prije ili poslije - i neslobodu), hodaju stalno ruku pod ruku, i kao da i ne mogu jedna bez druge. Možda ih je i najbolje prihvatiti tako, kao životnu neodvojivost, i uzimati od svake pomalo, balansirajući u omjerima i potrebama. Moj prvi post ovdje, prije dvije godine, bi je upravo o (ne)slobodi, a otada nisam ništa pametnija. Dapače, upravo sam u tom periodu živjela jednu i drugu intenzivnije nego ikada, shvativši koliko su im granice labave, i zadane nama samima, rijetko ili nikada formama koje se vide izvana. P.S. Ima i pjesma Danijela Dragojevića (Sloboda) koja sigurno, ljepše nego to mogu filozofska promišljanja, pogađa bit, o tome da je sloboda (tek) trenutak:
Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu kao na ulici i trgu nekog stranog grada. Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži, ništa mu niste obećali, tamo niste ni dijete ni odrasli, bez dobi i obveza zaboravljeni ste i nepoznati, udaljeni od vlastita jezika i događaja. Sada je kolovoz, kraj kolovoza, i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati, možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu, za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode.
30.09.2014. (07:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Retko dobar film... Secam se kada sam pre dvadeset godina poceo gledati taj film. Prvih pola sata sam se terao da ostanem gledati - toliko je bilo dosadno. Zadnjih pola sata (znas i sama da je film 3-4 sata) sam se terao da ostanem na mestu jer od naraslog uzbudjenja i dozivljavanja nisam mogao da sedim na guzici! Mene je odusevilo to razvijanje filma: ni iz cega, malo po malo, mic po mic se gradi radnja, unutrasnja tenzija koja raste....bum! "Kuca letecih kama/bodeza" je naravno jos jedan fantastican film...
11.10.2014. (23:24)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ama Gi
A Woman's Fate
23.09.2014. (21:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
meroveus
Tražeći usporedbu, na pamet mi padaju film Imitacija života, te crtić Surogat našeg oskarovca.
No, ono osnovno jest poimanje razumijevanja o "suprotnostima" istočnjačkog i zapadnjačkog načina razmišljanja. Istočnjak će zastati u prirodi i gledati ljepotu cvijeta, dok će zapadnjak cvijet istrgnuti zemlji i ponijeti ga sa sobom. A sve je kao isto. Isti život, s početkom i krajem.
Suština života je svuda ista, no estetika doživljaja mu je drugačija.
Prvi istočnjak koji je napravio iskorak u objedinjavanju istočnjačke i zapadnjačke doktrine , prvi značajniji, jest Kurosawa, koji je potku tkanine našao u svevremenskom Shakespeareu, na koju je složio mrežu zajedničkih tema, bliskih tema i istočnjacima i zapadnjacima.
Film nisam gledao, ali prema tvojim opisima kao da jesam. Uhvatila si mu bit.
Zazirem od suvremenih filmova, suvremene književnosti, umjetnosti uopće. Sve je istoliko. Plošno, s mnoštvom efekata koji privlače pozornost, ali poslije toga - ništa. Sve ostaje nezamijećeno i propada zaboravu. Sve je postalo nekakav bezličan serijal, koji se neprestano ponavlja i dorađuje biheviorističkom manipulativnošću, a nema te posljednje žene br. 4. koja bi svojom spontanom mladošću, željom za pravim životom, poništila sustav u amplitudi apsurdnosti.
Što se dogodilo s mladošću novih generacija? Zašto se bezidejno uklopljava u ideologiju besmisla trajanja, zašto radije bira imitaciju, nego svoju spontanu crtu mladosti - otpor?
Zaista, ne znam što se to događa. Kao da je u čovjeku ugašena naravna potreba za istinom. Jer, ako je život istina, kako mu pripadamo i živimo ga bježeći od istine? Kako je to moguće? Od istine života birati laž i imitaciju. Dosljedno i pragmatički bježati od mimetičke srži života.
24.09.2014. (21:59) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Plastik
U pravilu ne volim pročitati recenziju nekog filma prije nego ga pogledam. Rađe napravim obrnuto - pogledam film, stvorim stav o viđenom, pa onda uspoređujem s nečijom recenzijom. No, pitanje je hoću li taj film imati prilike pogledati, ali i ako ga budem gledao, tvoje ocjene i opisi svakako će me usmjeriti i na tu drugu dimenziju koji si lijepo opisala i prikazala u svom postu.
25.09.2014. (21:36) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
SarahB.
Bravo !
A ja se ne sjećam kada sam zadnji put pročitala neku tako u film unesenu recenziju.
Nepresušna je vjera žene. Ona tako često nadilazi nemoguće, neobjašnjiva je, blaga i ponizna, bijesna i očajna, gorljiva i tajnovita, prepuna proturiječja. Jednom će uzdići, podignuti uvis cijelo jato posustalih ptica, učiniti čudo tamo gdje su čuda odavno neodrživima postala. Drugi put će uništiti, odreći, ogoliti i poniziti. Sve ista žena i sve ista vjera.
Da se to ikada i ikako može birati, uvijek bih birala rađati se ženom.
Jer mi si priznajemo.
27.09.2014. (10:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ama Gi
Johannes - načelno se slažem s tvojim zapažanjem o kulturi Istoka i Zapada. I premda ne volim generalizacije i crno-bijeli pogled, potpisujem ovo što ističeš kao prednosti Istoka - 'prirodniji' način života, naglašenija veza s prirodom u svim njezinim manifestacijama, a time ujedno i čovjeka s čovjekom, pa i čovjeka sa samim sobom. Iz istog razloga i sama volim putovati u takve krajeve, mentalitetom, geografijom i kulturom sasvim različite od one zapadnog tipa. Ako išta, volim boje, oblike i okuse koje su neke istočne civilizacije uspjele sačuvati, volim osjetilnost u svim njezinim oblicima. Uz to se, naravno, divno veže i glazba, kao i istočnjačka umjetnost općenito, koja odlično posreduje odnos čovjeka s njegovim osjetilima, ali na način da ga izdiže iznad onog osjetilnog. Barem iz onoga što sam sama uspjela vidjeti, npr. u sjevernoj Africi, Turskoj i sl., život ljudi jednostavno je 'životniji', a oni sami doimaju se življima nego je to zapadni čovjek. To je i glavni razlog zašto sam se u tim krajevima, barem za tih kratkotrajnih boravaka, uvijek osjećala odlično. Što se suvremene književnosti tiče, tu ne bih bila tako isključiva, mada mi je jasno na što si aludirao... No to bi zahtijevalo sasvim odvojenu i iscrpnu raspravu.
Plastik i SarahB - hvala na čitanju, i hvala na pohvalama! Film mi se toliko svidio da sam jednostavno to morala ispisati, u prvom redu za sebe samu, da mi ostane negdje pohranjeno. Odličan redatelj koji u svim filmovima koje sam gledala ("House of Flying Daggers", "Curse of Golden Flower") jednostavno briljira. P.S. Sarah, na što si mislila da si priznajemo... ranjivost?
28.09.2014. (18:04) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
SarahB.
@ naravno, generalno gledajući više, uz sve časne iznimke, ranjivost, da, slabost...ovisnost. Mislim da u tom samopriznavanju, samopotvrđivanju, bez samoprezira kasnije, ili samoprijegora, upravo i leži naša snaga. U tom plaču kakvim smo kadre plakati, od kojih nam se trese cijelo tijelo i ruši svijet. Neki dan vidjela sam doduše, jednog starijeg muškarca kako upravo tako plače. Nisam se mogla maknuti od njega, odvojiti oči, bila sam zgromljena, trenutačno sablažnjena, razjapjljenih sam usta čekala da se malkice smiri, kako bih mu pružila pomoć.
Bilo je jako bolno za gledati.
Tako izgledaju one stare, dugo susprezane suze.
Njemu je bilo jako neugodno što sam ga uopće vidjela, i gotovo me otjerao.
28.09.2014. (19:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Potok
"Ritam crvenih lanterni ritam je javnog, nepropitljivog i ritualnog. Mehanika kojom društvo/zajednica (prividno) održava svoju životnost. Ritam neslobode."
Crvene lanterne mogle bi se upaliti i u manogamnim zajednicama i to od strane muških i ženskih ruku. I vođenje ljubavi pripada obrascima kulture, a kultura je kontrola (životinjske) spontanosti.
Što bi za tebe bio, u tom smislu, ritam slobode?
29.09.2014. (08:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ama Gi
Sloboda, ako ćemo pravo, ne poznaje ritam (definiramo li ritam kao izmjenu određenih elemenata po nekom pravilnom, više ili manje prepoznatljivom obrascu). Da je apsolutna sloboda nemoguća, to je također jasno, kao i to da ne postoji jedna sloboda, nego puno različitih sloboda, osobnih i javnih. Kao pojedinci, živimo istodobno više svojih sloboda (jer i imamo više uloga od jedne), koje ponekad dolaze u koliziju, preklapaju se ili čak suprotstavljaju. Načelno, sloboda ima pozitivan predznak, ali do granice kada ne ugrozi tuđu slobodu. U ispremreženost svijeta i ljudskih odnosa, to pak se lako i često događa. Mnogi su promišljali o slobodi, oduvijek, i tu je teško biti osobito pametan. Ne postoji recept, ne postoji formula (upravo zato jer kao jedinke nismo uronjeni u jednoobrazni svijet, već u višestruke i zamršene odnose). Po duhu sam takva da me sloboda jako mami, pa i misaono okupira, no sve dalje, sve više uviđam njezinu podvojenost, njezinu nemogućnost da se trajno i apsolutno ostvari (bi li to i bilo potrebno?) Sloboda i nesloboda, potreba/nužnost da pripadamo nekome ili nečemu (a taj netko ili nešto, predodređen je za obrazac, shemu, a samim time - prije ili poslije - i neslobodu), hodaju stalno ruku pod ruku, i kao da i ne mogu jedna bez druge. Možda ih je i najbolje prihvatiti tako, kao životnu neodvojivost, i uzimati od svake pomalo, balansirajući u omjerima i potrebama. Moj prvi post ovdje, prije dvije godine, bi je upravo o (ne)slobodi, a otada nisam ništa pametnija. Dapače, upravo sam u tom periodu živjela jednu i drugu intenzivnije nego ikada, shvativši koliko su im granice labave, i zadane nama samima, rijetko ili nikada formama koje se vide izvana. P.S. Ima i pjesma Danijela Dragojevića (Sloboda) koja sigurno, ljepše nego to mogu filozofska promišljanja, pogađa bit, o tome da je sloboda (tek) trenutak:
Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu
kao na ulici i trgu nekog stranog grada.
Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži,
ništa mu niste obećali, tamo niste ni dijete ni odrasli,
bez dobi i obveza zaboravljeni ste i nepoznati,
udaljeni od vlastita jezika i događaja.
Sada je kolovoz, kraj kolovoza,
i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati,
možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu,
za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode.
30.09.2014. (07:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pametni zub
crveni fenjeri, zar i u Kini prije 100 godina?
30.09.2014. (15:16) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ama Gi
Sarah - sasvim sam slaba na suze - svoje (jer ih teško susprežem) i tuđe (jer ih teško gledam, primam).
Pametni - dakako, i to sa sasvim jasnom funkcijom (nikako samo estetskom)!
30.09.2014. (21:09) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
VladKrvoglad
Retko dobar film...
Secam se kada sam pre dvadeset godina poceo gledati taj film.
Prvih pola sata sam se terao da ostanem gledati - toliko je bilo dosadno.
Zadnjih pola sata (znas i sama da je film 3-4 sata) sam se terao da ostanem na mestu jer od naraslog uzbudjenja i dozivljavanja nisam mogao da sedim na guzici!
Mene je odusevilo to razvijanje filma: ni iz cega, malo po malo, mic po mic se gradi radnja, unutrasnja tenzija koja raste....bum!
"Kuca letecih kama/bodeza" je naravno jos jedan fantastican film...
11.10.2014. (23:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...