Pročitavši tekst poslah e-mail autoru teksta kojeg uz stanovita skraćenja objavljujem i ovim putem. Da to učinim ponukao me upravo završen posjet mog susjeda s kojim često 'bistrim' naše prilike i koji se po pitanju 'angažiranja estradnih zvijezda' odredio upravo onako kako sam to učinio i ja u tom komentaru. Rekao je: „Pa zašto nisu pozvali jednog od onih koji su nastradali, da njega zovu ljudi što su mu/njima pomogli, a ne Cetinskog čija bi obitelj mogla iskeširati dva miliona kuna a da pri tome ne umre od gladi?“
Postavljaš niz 'zašto'. Po mojem skromnom mišljenju postoji jednostavan odgovor. Pomoć pružaju prvenstveno – da ne kažem isključivo – obični ljudi koji su na neki način u svojoj prošlosti bili pogođeni jednom od nevolja za koje postavljaš pitanje 'zašto'. Takvi ljudi ne bi ni započinjali ratove, ne bi varali kod gradnji nasipa, ne bi radili tako da im tvornica u kojoj rade i zarađuju kruh nasušni propala. Nažalost oni ne vladaju, oni nemaju pod kontrolom masmedije svih vrsta, nisu vlasnici „proizvodnih resursa“, oni nemaju vlast i ovlast nad novcem koji su im oni na vlasti uzeli i sad, umjesto da sami iz svojih primanja pomognu ljudima organiziraju priredbe za pomoć na kojima priloge daju opet oni koji bi to uradili i bez spektakla. Određuju koliko će se novaca dodijeliti iz proračuna kojeg opet pune oni koji nad proračunom vlasti nemaju i da bi se potom hvalili kako je 'država pomogla u sanaciji'. Odakle bi ona pomogla, kad je ona samo transmisija novca iz džepova jednih u džepove drugih uz proviziju za sebe.
I to rade prevashodno zato da ih se vidi na TV, da se o njima govori u vijestima i piše u novinama. Vrijedi to jednako i za političare i za estradne zvijezde. Je si li ikada vidio da su se na pozornici pojavili ili telefonom na poziv odgovarali obični ljudi? Nisi, pa čak ni oni koji su na raznim natječajima za najbolje, najhrabrije etc odnosili prve nagrade i dobivali zahvalnice.
A ne želim sudjelovati u toj igri još iz vremena kad sam kao student bio na otoku Pelješcu na ljetovanju neposredno nakon što je taj kraj pogodio potres. Tada sam čuo od mještana nešto što me zauvijek odvratilo da pružam pomoć 'općeg tipa'. Ako mogu pomognem pojedincu ali 'na gomilu' više ne dajem. Mještani Vignja, također pogođeni potresom, rekli su kako su oni od velike pošiljke pokrivača koje im je poslao tadašnji tekstilni div 'Vuteks' iz Vukovara dobili pohabane deke iz donacije lokalnih moćnika a oni, moćnici, nove su pokrivače uzeli za sebe.
E ta druga skupina, ti visokopozicionirani i lokalni moćnici su glavni razlog i uzrok zašto se solidarnost javlja samo u ovakvim kataklizmičkim situacijama. Tada se oni pokazuju velikim dobrotvorima (tuđom lovom), apeliraju na savjest (naravno drugih; primjerice Bozanić koji je odmah nakon poplave rekao da se svi biskupi mole za stradale a vjernike poziva da daju dobrovoljne priloge) i produciraju se u bijelim košuljama, s tamnim naočalama na očima ili na tjemenu, vozeći se u vojnim amfibijama da ne bi zaprljali svoje salonske cipele. A suosjećajan puk, gledajući nevolju sebi ravnih, ne obazire se na to. Oni samo vide da ljudima treba pomoći, možda će takva pomoć jednom, ne dao Bog, biti potrebna i njima, a ne gledaju na promociju, skupljanje političkih poena i glasova za izbore.
A kad to sve prođe, vrate se svaki svojim poslovima. Mali ljudi brizi za svoju egzistenciju a moćnici brizi kako da se zadrže u 'sedlu' vlasti i politike. A problemi se onda sakriju pod tepih do novog povoda ne prisjećajući se pri tome što je važno.
01.06.2014. (18:22)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sve je pitanje granica. Lakše je slati pomoć na daljinu. Iskajavati krivicu za nereagiranje kad je trebalo. Ovako mislim, potpomognuta tuđim razmišljanjima: Čovjek je produkt evolucije. To je danas svakome jasno. Po meni i po mnogima drugima to nikako ne isključuje stvaraoca. Kako god na samom početku formiranja čovječanstva, čovjek, čovječanstvo imalo je slobodu biranja. Sloboda je ono najdragocjenije što se ovom svijetu, cijelom svemiru događa. Čovjek, čovječanstvo, jer ne vjerujem da su bili samo Eva i Adam (piscu iz davnog doba bilo je jednostavnije prikazati stvaranje, čak dva) na način kako je to napravio, je izabralo put koje ga je sve više udaljavalo od puta dobrog i lijepog - što sluti filozofija odmah na početku. Udaljavalo ga je i od Božjeg nauma da tom čovječanstvu pruži 'rajski' život, iako nitko od nas ne može znati što bi to bilo, ali trebalo bi biti povezano sa dobrim i lijepim. To je onaj postupak biranja prvih ljudi koji mi kršćani nazivamo istočni grijeh, prvi grijeh. Već tada naši oci zapečatili su nam sudbinu. Kotrljajući se izabranim putom svaka je generacija pridodavala nove pogreške ( grijehe) i to vrlo ružne. Navikli smo se i to nam je skoro postalo normalno. Ratovi, prevare, nečasni postupci, ubojstva sve je našlo mjesta među nama. Nazvano je to grijesi svijeta. Svatko ih od nas, na svoj način, radi. Najviše konformizmom. Puštamo da se stvari događaju. A, nekad, vrlo često, oni osjetljiviji među nama nemaju snage suočiti se sa situacijom i bježe u splendid isolation, jer su oni drugi jači, nitko i ništa ih ne bi moglo svladati. Svi smo krivi i zato smo svi tako velikodušni. Velikodušni do gadljivosti. Iako, ne treba tražiti savršenstvo u iskazima 'dobrote', ali ipak ponovo se prelazi preko stvari i ponašanja iz prošlosti (koji će se ponoviti u svakom obliku. Ne treba zaboraviti korupciju i po svoj prilici krađu materijala pri izradi nasipa) kao da ih nikad nije bilo, jer evo čovječanstvo na Balkanu je ponovo bratski i velikodušno raspoloženo da bi potom ponovo bratski ubijalo i gušilo se... Možda sam promašila temu. To mi se obično događa, ali nekako i sama se osjećam nelagodno uslijed tolikih osjećaja… ne znam čega. Možda smo prije svega mogli spriječiti mržnju i rat? Jesmo li mi transgeneracijski gubitnici trebali prvi ustati i reći dosta, naravno, ratovima. Pomagati, dapače, treba. Jesam li ja naivna?
01.06.2014. (18:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Na isto to, o čemu pišeš, prošle nedjelje osvrnuo se naš svećenik i rekao okupljenima da to što su sada jednokratno pomogli stradalima u poplavi nije ništa, jer da su time zapravo pomogli sebi, da se osjećaju bolje i važnije, a da će pravu plaću od nebeskog Oca dobiti upravo oni koji cijelu godinu pomažu nevoljnicima.
01.06.2014. (21:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Podsjetio si me ovim tekstom na davna zbivanja opisana u Mahabharati (nisam im, naravno, nazočio :-). U bitki kod bistrice Les..., pardon, na Kurukšetri, tukli su se dobri Pandave koji su na svojoj strani imali Krišnu i zločesti Kaurave koji su uspjeli pridobiti starinu Bimu koji je ipak bio najbolji među ratnicima. Po danu su se mlatili na poljani Kurukšetri, a noću su zajedno slavili i zabavljali se. Odvajali su bitku od vremena za odmor. Nama to danas zvuči čudno pa i bizarno, ali tada je vrlina bila nešto drugo. Ponašanje ljudi kakvo si opisao u ovom odličnom tekstu zapravo je lagano objašnjivo, iako je - gledano s veće visine - prilično apsurdno. I strastvena pušača i konzumenta masnog i crvenog mesa tek će infarkt natjerati da se pozabavi svojim zdravljem i da možda ipak svoje tijelo, barem malčice, počne doživljavati kao hram božji. Tako to ide. Stoga se i kaže, da Bog čeka, čeka, čeka (ma koliko to patnje nanijelo ljudima), jer su nam potrebna iskustva da iz njih nešto naučimo. Kako je bilo sinoć s Devom i mojim vjenčanim kumom? Bijah i ja pozvan, ali sam radio pa nisam mogel doć. :)
04.06.2014. (14:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
semper_contra
Pročitavši tekst poslah e-mail autoru teksta kojeg uz stanovita skraćenja objavljujem i ovim putem. Da to učinim ponukao me upravo završen posjet mog susjeda s kojim često 'bistrim' naše prilike i koji se po pitanju 'angažiranja estradnih zvijezda' odredio upravo onako kako sam to učinio i ja u tom komentaru. Rekao je: „Pa zašto nisu pozvali jednog od onih koji su nastradali, da njega zovu ljudi što su mu/njima pomogli, a ne Cetinskog čija bi obitelj mogla iskeširati dva miliona kuna a da pri tome ne umre od gladi?“
Postavljaš niz 'zašto'. Po mojem skromnom mišljenju postoji jednostavan odgovor. Pomoć pružaju prvenstveno – da ne kažem isključivo – obični ljudi koji su na neki način u svojoj prošlosti bili pogođeni jednom od nevolja za koje postavljaš pitanje 'zašto'. Takvi ljudi ne bi ni započinjali ratove, ne bi varali kod gradnji nasipa, ne bi radili tako da im tvornica u kojoj rade i zarađuju kruh nasušni propala. Nažalost oni ne vladaju, oni nemaju pod kontrolom masmedije svih vrsta, nisu vlasnici „proizvodnih resursa“, oni nemaju vlast i ovlast nad novcem koji su im oni na vlasti uzeli i sad, umjesto da sami iz svojih primanja pomognu ljudima organiziraju priredbe za pomoć na kojima priloge daju opet oni koji bi to uradili i bez spektakla. Određuju koliko će se novaca dodijeliti iz proračuna kojeg opet pune oni koji nad proračunom vlasti nemaju i da bi se potom hvalili kako je 'država pomogla u sanaciji'. Odakle bi ona pomogla, kad je ona samo transmisija novca iz džepova jednih u džepove drugih uz proviziju za sebe.
I to rade prevashodno zato da ih se vidi na TV, da se o njima govori u vijestima i piše u novinama. Vrijedi to jednako i za političare i za estradne zvijezde. Je si li ikada vidio da su se na pozornici pojavili ili telefonom na poziv odgovarali obični ljudi? Nisi, pa čak ni oni koji su na raznim natječajima za najbolje, najhrabrije etc odnosili prve nagrade i dobivali zahvalnice.
A ne želim sudjelovati u toj igri još iz vremena kad sam kao student bio na otoku Pelješcu na ljetovanju neposredno nakon što je taj kraj pogodio potres. Tada sam čuo od mještana nešto što me zauvijek odvratilo da pružam pomoć 'općeg tipa'. Ako mogu pomognem pojedincu ali 'na gomilu' više ne dajem. Mještani Vignja, također pogođeni potresom, rekli su kako su oni od velike pošiljke pokrivača koje im je poslao tadašnji tekstilni div 'Vuteks' iz Vukovara dobili pohabane deke iz donacije lokalnih moćnika a oni, moćnici, nove su pokrivače uzeli za sebe.
E ta druga skupina, ti visokopozicionirani i lokalni moćnici su glavni razlog i uzrok zašto se solidarnost javlja samo u ovakvim kataklizmičkim situacijama. Tada se oni pokazuju velikim dobrotvorima (tuđom lovom), apeliraju na savjest (naravno drugih; primjerice Bozanić koji je odmah nakon poplave rekao da se svi biskupi mole za stradale a vjernike poziva da daju dobrovoljne priloge) i produciraju se u bijelim košuljama, s tamnim naočalama na očima ili na tjemenu, vozeći se u vojnim amfibijama da ne bi zaprljali svoje salonske cipele. A suosjećajan puk, gledajući nevolju sebi ravnih, ne obazire se na to. Oni samo vide da ljudima treba pomoći, možda će takva pomoć jednom, ne dao Bog, biti potrebna i njima, a ne gledaju na promociju, skupljanje političkih poena i glasova za izbore.
A kad to sve prođe, vrate se svaki svojim poslovima. Mali ljudi brizi za svoju egzistenciju a moćnici brizi kako da se zadrže u 'sedlu' vlasti i politike. A problemi se onda sakriju pod tepih do novog povoda ne prisjećajući se pri tome što je važno.
01.06.2014. (18:22) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
odmak
Sve je pitanje granica. Lakše je slati pomoć na daljinu. Iskajavati krivicu za nereagiranje kad je trebalo.
Ovako mislim, potpomognuta tuđim razmišljanjima: Čovjek je produkt evolucije. To je danas svakome jasno. Po meni i po mnogima drugima to nikako ne isključuje stvaraoca. Kako god na samom početku formiranja čovječanstva, čovjek, čovječanstvo imalo je slobodu biranja. Sloboda je ono najdragocjenije što se ovom svijetu, cijelom svemiru događa. Čovjek, čovječanstvo, jer ne vjerujem da su bili samo Eva i Adam (piscu iz davnog doba bilo je jednostavnije prikazati stvaranje, čak dva) na način kako je to napravio, je izabralo put koje ga je sve više udaljavalo od puta dobrog i lijepog - što sluti filozofija odmah na početku. Udaljavalo ga je i od Božjeg nauma da tom čovječanstvu pruži 'rajski' život, iako nitko od nas ne može znati što bi to bilo, ali trebalo bi biti povezano sa dobrim i lijepim.
To je onaj postupak biranja prvih ljudi koji mi kršćani nazivamo istočni grijeh, prvi grijeh. Već tada naši oci zapečatili su nam sudbinu. Kotrljajući se izabranim putom svaka je generacija pridodavala nove pogreške ( grijehe) i to vrlo ružne. Navikli smo se i to nam je skoro postalo normalno. Ratovi, prevare, nečasni postupci, ubojstva sve je našlo mjesta među nama. Nazvano je to grijesi svijeta. Svatko ih od nas, na svoj način, radi. Najviše konformizmom. Puštamo da se stvari događaju. A, nekad, vrlo često, oni osjetljiviji među nama nemaju snage suočiti se sa situacijom i bježe u splendid isolation, jer su oni drugi jači, nitko i ništa ih ne bi moglo svladati.
Svi smo krivi i zato smo svi tako velikodušni.
Velikodušni do gadljivosti. Iako, ne treba tražiti savršenstvo u iskazima 'dobrote', ali ipak ponovo se prelazi preko stvari i ponašanja iz prošlosti (koji će se ponoviti u svakom obliku. Ne treba zaboraviti korupciju i po svoj prilici krađu materijala pri izradi nasipa) kao da ih nikad nije bilo, jer evo čovječanstvo na Balkanu je ponovo bratski i velikodušno raspoloženo da bi potom ponovo bratski ubijalo i gušilo se...
Možda sam promašila temu. To mi se obično događa, ali nekako i sama se osjećam nelagodno uslijed tolikih osjećaja… ne znam čega. Možda smo prije svega mogli spriječiti mržnju i rat?
Jesmo li mi transgeneracijski gubitnici trebali prvi ustati i reći dosta, naravno, ratovima.
Pomagati, dapače, treba.
Jesam li ja naivna?
01.06.2014. (18:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lion queen
Na isto to, o čemu pišeš, prošle nedjelje osvrnuo se naš svećenik i rekao okupljenima da to što su sada jednokratno pomogli stradalima u poplavi nije ništa, jer da su time zapravo pomogli sebi, da se osjećaju bolje i važnije, a da će pravu plaću od nebeskog Oca dobiti upravo oni koji cijelu godinu pomažu nevoljnicima.
01.06.2014. (21:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Vilko
Podsjetio si me ovim tekstom na davna zbivanja opisana u Mahabharati (nisam im, naravno, nazočio :-). U bitki kod bistrice Les..., pardon, na Kurukšetri, tukli su se dobri Pandave koji su na svojoj strani imali Krišnu i zločesti Kaurave koji su uspjeli pridobiti starinu Bimu koji je ipak bio najbolji među ratnicima. Po danu su se mlatili na poljani Kurukšetri, a noću su zajedno slavili i zabavljali se. Odvajali su bitku od vremena za odmor. Nama to danas zvuči čudno pa i bizarno, ali tada je vrlina bila nešto drugo. Ponašanje ljudi kakvo si opisao u ovom odličnom tekstu zapravo je lagano objašnjivo, iako je - gledano s veće visine - prilično apsurdno. I strastvena pušača i konzumenta masnog i crvenog mesa tek će infarkt natjerati da se pozabavi svojim zdravljem i da možda ipak svoje tijelo, barem malčice, počne doživljavati kao hram božji. Tako to ide. Stoga se i kaže, da Bog čeka, čeka, čeka (ma koliko to patnje nanijelo ljudima), jer su nam potrebna iskustva da iz njih nešto naučimo. Kako je bilo sinoć s Devom i mojim vjenčanim kumom? Bijah i ja pozvan, ali sam radio pa nisam mogel doć. :)
04.06.2014. (14:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
gospon profesor
bilo je ok. kao i uvijek :)
06.06.2014. (11:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...