običaj je običaj i nije nimalo glupo već lijepo čestitati rođendan... jer, kad već znaš kad je.... očito i s tom si osobom u ma kakvom kontaktu i svakome se lijepo vidi da ga se neko sjeti.... osobno poznat ili ne ... ali, ne bih rekao da je to "nepoznat".... poznanstva mogu biti razna i da, jesi osoba puna duha i zato ništa nije bez veze ma što ti mislila o tome ;))) a pisma... joj, joj.... odavno su ista zamjenila ova čuda tehnike...ali, moram ti se pohvaliti, ove sam godine čak desetak čestitku poslao poštom..... i toliko me to ispunilo, toliko mi se to činilo vrijedno da sam bio sretan...a još me više iznenadilo kada su "primatelji" bili sretni što konačno neko i piše čestitke ;)))) eto, možda se pisma, čestitke, vraćaju u život i sandučić - onaj poštanski, bude pun;) topli ti pozdrav draga Andrea :)
03.01.2013. (19:05)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
hehe..sjećam se dok sam još bila u osnovnoj školi, čitala časopise ok i teen, tamo su bile liste... onda smo jedni drugima slali pisma... nije bilo e-maila, fejsa, twitera itd... tad je pošta bila zakon, hm i bilo je dosta zanimljivije...
03.01.2013. (20:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
sjećam se pisama pospremljenih u kutiji zavezanoj crvenom vrpcom... još uvijek ih čuvam i ponekad po koje pročitam... to je bilo u onom davnom vremenu kada smo suprug i ja živjeli odvojeno... zbog posla kojim smo se bavili bili smo prisiljeni na to... i moja pisma njemu su sačuvana... s prijateljima sam se isto na početku dopisivala...u švicarsku su stizala pisma puna veselja i radosti... a onda smo se počeli nazivati telefonom... to je bilo prisnije... glas dodiruje nutrinu... više ne pišem pisma... sretna sam kada čujem smijeh, tužna kada osjetim tugu u glasu prijatelja...
naše druženje u blogosferi je "osuđeno" na pisanu riječ... draga andrea ti svakodnevno dobijaš pregršt nježnih riječi ispisanih rukom prijatelja... uživaj u danu koji će ti sigurno darovati novi buket lijepih riječi...:-))
04.01.2013. (08:13)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ma tko to tebe ne voli Andreice??? Daj mi ga pokaže pa ću mu ja reći svoje. Gle ovako, taj tko te iskreno voli i poštuje uvijek će ti doći i saslušati te, bar preko "papira". Uostalom, zato smo i tu na blogu, zar ne? Kisssssss.
04.01.2013. (19:33)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nije da se hvalim, ali jednom u životu sam doista napisao pravo pismo. Znaš ono koje napišeš rukom i tintom, pa lijepo presavineš, staviš u kuvertu, lizneš i daješ na milost i nemilost Hrvatskoj pošti. E sad, šta me je navelo na takav čin? Bio sam tada balavac, teenager, i pošto sam ostao bez love na računu, nisam bio u stanju odgovarati djevojci na SMS poruke nekih tjedan dana. Međutim, stanje je bilo fakat kaotično, nije bilo fejsa, spejsa, a čak ni baka nije penziju dobila. Sedam dana je prošlo i mene je počela lagano hvatati panika na koji način da stupim u kontakt s djevojkom. Ništa, nabavio sam potrebni materijal, kuvertu, markicu (mislim da sam dvije stavio za svaki slučaj, a živjeli smo tada u istom predgrađu) i požurio do žutog sandučića. Cura je nakon sedam dana mojeg nejavljanja, pogađaš, već imala drugog, ali to meni niti nije bilo toliko bitno u to vrijeme. Ona ljepša trana priče je bio naš topli susret nakon nekoliko godina od primitka tog mog pisamca i radost s kojom se ona prisjećala otvaranja i čitanja tog pisma. Male stvari uistinu znaju obradovati čovjeka, a jedan post ću zasigurno posvetiti tom događaju na koji si me ti podsjetila ovom objavom.
04.01.2013. (23:35)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
U zvijezdama piše
-------
03.01.2013. (18:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
smotani
običaj je običaj i nije nimalo glupo već lijepo čestitati rođendan... jer, kad već znaš kad je.... očito i s tom si osobom u ma kakvom kontaktu i svakome se lijepo vidi da ga se neko sjeti.... osobno poznat ili ne ... ali, ne bih rekao da je to "nepoznat".... poznanstva mogu biti razna
i da, jesi osoba puna duha i zato ništa nije bez veze ma što ti mislila o tome ;)))
a pisma... joj, joj.... odavno su ista zamjenila ova čuda tehnike...ali, moram ti se pohvaliti, ove sam godine čak desetak čestitku poslao poštom..... i toliko me to ispunilo, toliko mi se to činilo vrijedno da sam bio sretan...a još me više iznenadilo kada su "primatelji" bili sretni što konačno neko i piše čestitke ;))))
eto, možda se pisma, čestitke, vraćaju u život i sandučić - onaj poštanski, bude pun;)
topli ti pozdrav draga Andrea :)
03.01.2013. (19:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Angie Photography
hehe..sjećam se dok sam još bila u osnovnoj školi, čitala časopise ok i teen, tamo su bile liste... onda smo jedni drugima slali pisma... nije bilo e-maila, fejsa, twitera itd... tad je pošta bila zakon, hm i bilo je dosta zanimljivije...
03.01.2013. (20:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NF
postoje li osobe iz tvog kruga koje tkz. realno ne poznaješ, teško
03.01.2013. (21:11) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dinaja
sjećam se pisama pospremljenih u kutiji zavezanoj crvenom vrpcom... još uvijek ih čuvam i ponekad po koje pročitam... to je bilo u onom davnom vremenu kada smo suprug i ja živjeli odvojeno... zbog posla kojim smo se bavili bili smo prisiljeni na to... i moja pisma njemu su sačuvana... s prijateljima sam se isto na početku dopisivala...u švicarsku su stizala pisma puna veselja i radosti... a onda smo se počeli nazivati telefonom... to je bilo prisnije... glas dodiruje nutrinu... više ne pišem pisma... sretna sam kada čujem smijeh, tužna kada osjetim tugu u glasu prijatelja...
naše druženje u blogosferi je "osuđeno" na pisanu riječ... draga andrea ti svakodnevno dobijaš pregršt nježnih riječi ispisanih rukom prijatelja... uživaj u danu koji će ti sigurno darovati novi buket lijepih riječi...:-))
04.01.2013. (08:13) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
dražeN ;)
Lijepo je razmišljati o tome što drugi vole ;)
04.01.2013. (18:21) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
teuta
Ma tko to tebe ne voli Andreice??? Daj mi ga pokaže pa ću mu ja reći svoje. Gle ovako, taj tko te iskreno voli i poštuje uvijek će ti doći i saslušati te, bar preko "papira". Uostalom, zato smo i tu na blogu, zar ne? Kisssssss.
04.01.2013. (19:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dnevnik jednog studenta, ako smijem
Nije da se hvalim, ali jednom u životu sam doista napisao pravo pismo. Znaš ono koje napišeš rukom i tintom, pa lijepo presavineš, staviš u kuvertu, lizneš i daješ na milost i nemilost Hrvatskoj pošti. E sad, šta me je navelo na takav čin? Bio sam tada balavac, teenager, i pošto sam ostao bez love na računu, nisam bio u stanju odgovarati djevojci na SMS poruke nekih tjedan dana. Međutim, stanje je bilo fakat kaotično, nije bilo fejsa, spejsa, a čak ni baka nije penziju dobila. Sedam dana je prošlo i mene je počela lagano hvatati panika na koji način da stupim u kontakt s djevojkom. Ništa, nabavio sam potrebni materijal, kuvertu, markicu (mislim da sam dvije stavio za svaki slučaj, a živjeli smo tada u istom predgrađu) i požurio do žutog sandučića. Cura je nakon sedam dana mojeg nejavljanja, pogađaš, već imala drugog, ali to meni niti nije bilo toliko bitno u to vrijeme. Ona ljepša trana priče je bio naš topli susret nakon nekoliko godina od primitka tog mog pisamca i radost s kojom se ona prisjećala otvaranja i čitanja tog pisma. Male stvari uistinu znaju obradovati čovjeka, a jedan post ću zasigurno posvetiti tom događaju na koji si me ti podsjetila ovom objavom.
04.01.2013. (23:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...