već ne znam ni koliko puta danas sam čitala tvoj post i nikako da nađem neki pametan komentar, nikako. i onda iznova ugasim sve, pa se kroz neko vrijeme opet vratim i razmišljam o ovom što si napisala. iskreno, ja bih na sve tvoje stavila puste tri točkice, jer zbilja nemam riječi. koliko emocija i koliko toga svega ujednom. i sad, kad sam nešto čitala, automatski pomislih na tebe i ovo napisano, pa evo..
- Vidi... U nekog se zaljubiš, ali ne dospeš da ga voliš... Posebno kad si mlad.... - Zaljubiš se... Ali ga ne voliš? Zar to nije... Isto? - Ne znam... Meni nije... Zaljubiš se jer... Je to tebi potrebno... A voliš... Jer je to potrebno nekom drugom... Ne misliš? Jedno je kad čezneš za nekim ko je daleko... A drugo kad čezneš za nekim ko je kraj tebe... Tek onda je to....
05.05.2012. (22:09)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prelistala sam tvoje prijašnje postove kako bih znala što napisati i želim ti sreću, želim da ne osjetiš ubod razočaranja, želim da sve dobro završi i da budeš sretna jer to svi mi zaslužujemo :)
A voljeti je čin... čin koji se događa na nesvjesnoj razini, kada ti netko uđe pod kožu, a da toga nisi ni svjesna
06.05.2012. (17:36)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Da je ovaj tvoj tekst napisan od mene, spalila bih ga. Nažalost bi bilo moguće samo jednom, no voljela bih ga zapaliti tisuću puta. No ti nisi ja. Kako god bilo, u tvojem tekstu ima nade. Prepoznajem i radost. Možda plitku, no nije bitno. Vjerojatno si ti osoba u kojoj ima nade koja umjesto da ubija, održava život.
16.05.2012. (20:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
amelie p.
već ne znam ni koliko puta danas sam čitala tvoj post i nikako da nađem neki pametan komentar, nikako. i onda iznova ugasim sve, pa se kroz neko vrijeme opet vratim i razmišljam o ovom što si napisala. iskreno, ja bih na sve tvoje stavila puste tri točkice, jer zbilja nemam riječi. koliko emocija i koliko toga svega ujednom. i sad, kad sam nešto čitala, automatski pomislih na tebe i ovo napisano, pa evo..
- Vidi... U nekog se zaljubiš, ali ne dospeš da ga voliš... Posebno kad si mlad....
- Zaljubiš se... Ali ga ne voliš? Zar to nije... Isto?
- Ne znam... Meni nije... Zaljubiš se jer... Je to tebi potrebno... A voliš... Jer je to potrebno nekom drugom... Ne misliš?
Jedno je kad čezneš za nekim ko je daleko... A drugo kad čezneš za nekim ko je kraj tebe... Tek onda je to....
05.05.2012. (22:09) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
...Flekica...
prelistala sam tvoje prijašnje postove kako bih znala što napisati i želim ti sreću, želim da ne osjetiš ubod razočaranja, želim da sve dobro završi i da budeš sretna jer to svi mi zaslužujemo :)
A voljeti je čin... čin koji se događa na nesvjesnoj razini, kada ti netko uđe pod kožu, a da toga nisi ni svjesna
06.05.2012. (17:36) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Doom mood.
Da je ovaj tvoj tekst napisan od mene, spalila bih ga. Nažalost bi bilo moguće samo jednom, no voljela bih ga zapaliti tisuću puta.
No ti nisi ja. Kako god bilo, u tvojem tekstu ima nade. Prepoznajem i radost. Možda plitku, no nije bitno.
Vjerojatno si ti osoba u kojoj ima nade koja umjesto da ubija, održava život.
16.05.2012. (20:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...