Komentari

anamarija.blog.hr

Dodaj komentar (24)

Marketing

  • An(t)onimka

    "Nije čak niti nužno da su fizički kraj vas...možete ih ojsetiti u srcu jer znate da su s vama...uvijek...ne samo onda kada vas razumiju i prihvaćaju uvjetno." Ova me tvoja rečenica tako duboko dirnula da skoro nisam htjela ništa ni pisati u komentaru jer mi se čini da ne mogu tako dobro izreći ono što mislim (i osjećam). A mnogi su tvoji postovi takvi, znaš.:)
    Čitala si me ponekad i znaš da i ja o mnogočemu razmišljam, i neke se stvari iz tvog posta provlače i kod mene, na ovaj ili onaj način. Zapravo si spomenula mnogo tema u jednom (za tebe) relativno kratkom postu. Ne mogu svaku komentirati, pa ću reći samo da sam se prije često osjećala kao Pale, danas se sve manje tako osjećam iako sam zapravo puno više sama nego prije. Osoba koje su spremne na kraju svakog dana preispitati same sebe i svoje postupke mislim da ima malo, ali ionako na njih ne možemo utjecati. Samo na sebe. Pronaći sebe, i u sebi mir, jer njega ne daje, niti uzima zajednica, pa ni naši najbliži zapravo. Tako da možda čovjek ipak je sam. Ali ako je miran u sebi ne smeta mu ta spoznaja.
    Pozdrav ti!

    avatar

    09.06.2010. (15:58)    -   -   -   -  

  • byduby

    kad sam bio mali, a bilo je to davno, to mi je bila jedna od dražih knjiga.

    avatar

    09.06.2010. (16:04)    -   -   -   -  

  • luki 2

    Upravo tako! Tolerance je sve manje, ali - to ne znači da se trebamo obazirati na zlobe - koje bi nas rado skrenule na stramputice, da i mi postanemo mali i jadni kao oni(e).....Teško je prepoznati svoje slabosti u nečemu što drugi piše u miru svoje duše - tada se taj mir želi samo uništiti...
    Ipak, baš kao kod Paleta (bila lektira obavezna!!!! :))))) - dobro na kraju dobije bitku!
    Vole Te Luki+Goldie

    avatar

    09.06.2010. (23:01)    -   -   -   -  

  • aquaria

    Svatko od nas je barem povremeno Pale sam na svijetu, meni je to poznato od djetinjstva, činjenica je da moramo biti svjesni da se rađamo sami, umiremo sami i da između ta dva događaja nitko ne može živjeti naš život umjesto nas. No ipak nam puno znači podrška ljudi koji su nam bliski i koji nas vole. Ako ona izostane, naše samovanje na ovome svijetu može postati nepodnošljivo. Čitala sam post na blogu o kojem govoriš i jasna mi je problematika, tim više što sam se do osamnaeste godine nekoliko puta selila s roditeljima što mi je teško padalo. Moramo paziti da se mi slučajno ne pridružimo onom netolerantnom dijelu koji postoji u svakom društvu. Nastojim razumjeti svakoga i uvažiti svačije mišljenje, ma koliko mi osoba ne bila draga. To je jedino što mogu, budući da na druge ne možemo puno utjecati. Kad bismo se svi trudili oko toga, svijet bi bio bolje mjesto za život. Pozdrav veliki! :)

    avatar

    09.06.2010. (23:32)    -   -   -   -  

  • želim živjeti

    Teba je pustiti da živi po svom. Nitko ne zna što je najbolje za nekoga, to najbolje zna sam on. Tako i ta blogerica, treba ju se pustiti da živi onako kako želi. Pozdrav od prijatelja iz Posušja!

    avatar

    10.06.2010. (09:45)    -   -   -   -  

  • OPIJMO KOČIJAŠA ŠTO VOZI NAŠE DANE

    volim ponekad biti Pale, ali u svijetu iz kojeg mogu lako iskoraknuti kad god to poželim...ili pustiti u njega povremeno ljude koji to mogu podnijeti..ostale ignoriram..

    avatar

    10.06.2010. (09:53)    -   -   -   -  

  • Claire

    Nedavno sam obično radila sama i kolegica mi poslala poruku da sam ostala sama kao jadni Pale pa sam tako i čula za Paleta...Koliko god voljela samoću, ponekada bih ju ipak rado izbjegla...

    avatar

    10.06.2010. (09:55)    -   -   -   -  

  • -

    Nedavno sam skoro dobila slom živaca, par puta sam morala ići na put sa kolegama koji su tek odradili pripravnički, ja sam 10-15 godina starija od njih, ista smo struka i moje kolege će dosta toga od mene morati učiti, meni to nije mrsko, posao u firmi je specifičan i ja sam učila od drugih. Na putu se ponašaju kao da sa mnom nemaju nikakve veze, kao da nismo iz istog odjela i ja sam u biti cijelo vrijeme sama, a niti se smatram dosadnom niti pričam o mužu i djeci. Nemaju ni minimum pristojnosti da np. ujutro od hotela do mjesta sastanka idemo zajedno...
    Ono stav ne trebaš nam, ali kad te budem trebao nešto pitati o poslu pitat ću slobodno, ti ionako uvijek pomogneš. Grozan osjećaj samoće. Tu ne bi pomogao neki razgovor, takve osobe sam počela ignorirati.

    avatar

    10.06.2010. (10:47)    -   -   -   -  

  • Juliere

    Prekrasan post, skoro sam se rasplakala, jer si točno opisala taj osjećaj samoće.
    Obiteljski odnosi su isto komplicirani, jer mi se kao obitelj jako volimo, imam podršku sa svih strana ali ne na način koji bi ipak ja željela. I u toj podršci nekada ne pronalazim sebe, jer i "forsiranje" nekih tvojih stavova nije podrška na pravi način. Jednom mi je rodica koja je isto u Vlajlandu gradila kuću rekla da se za gradnju kuće treba osjetiti trenutak. Jer to je mjesto koje se treba roditi s ljubavlju, u kojem ćeš živjeti i stvarati, ljubiti i voljeti. Meni je došao taj trenutak, ali ne istom tempistikom kao i mojim roditeljima, koji su "forsirali" te sada kažu "mogla si to napraviti i prije". Ne znam da li sam objasnila situaciju i činjenicu da se podrška nekada ne podudara sa unutrašnjim trenutkom kada ti ta podrška treba, pa opet budeš Pale.... uvijek u krug.
    Kompleksno je to pitanje i na ovu temu bi se mogla napisati knjiga, a forma bloga ipak to ne dozvoljava. Evo kad sam se raspisala da nadodam još nešto van teme.
    Nekidan je izašao članak u novinama jedne moje kolegice iz razreda koja je pisala o dvojici kolega iz istog razreda (inače jedan od dvojice je moj vjenčani kum:-) te povratku iz Zagreba u Split. Sve se odvijalo oko neke pozitive i drago mi je zbog ove dvojice prijatelja jer su krasne osobe. Sadržaj članka je bio pozitivan i baš lijep. Međutim, znam za pozadinu stvaranja istog i nekih drugih tema koje se provlače po novinama. Ta ista novinarka je pisala o problemu bježanja "mozgova" iz Hrvatske... kada sam joj ukazala na činjenicu da joj je članak nepotpun, jer ne govori o problemima onih koji se vraćaju, imaju namjeru vratiti i što država za njih (ne)radi, nije joj bilo drago. Štoviše, rekla je da ta tema uredniku nije zanimljiva!!! Nebitna činjenica, ali sam se u tom trenutku osjetila jako usamljeno, jer vjerujem da ima i drugih povratnika sa istim problemima koji se osjećaju sami u domovini koju su godinama nosili u srcu, te priželjkivali kao manu sa neba povratak.
    Mogla bih još komentirati, ali nije pristojno uzurpirati tvoj blog. Sviđa mi se komentar i An(t)onimka i Aquarie... tema je delikatna i kompleksna, jer i samo pronalaženje svog vlastitog mira ne ide paralelno sa životom u zajednici. Hvala ti na ovom postu i oprosti na dužini komentara.

    avatar

    10.06.2010. (15:03)    -   -   -   -  

  • sasvim svejedno

    svi problemi na koje sam u životu nailazila,baš kao i ljudi o kojima pričaš,danas znam da je tako,proizlaze odatle da je večina ljudi G L U P A .Nažalost.

    avatar

    10.06.2010. (22:09)    -   -   -   -  

  • MonoperajAnka

    Antonimka, jako mi je drago da si se ipak javila, meni su komentari posebno veselje i uvijek ih s nestrpljenjem očekujem, posebno od onih blogera koje sam na neki način "dotaknula".
    Kada sam pisala post, imala sam na pameti Juliere i njezin zadnji post, kao i neka moja osobna iskustva, a kada sam pročitala tvoj komentar sjetila sam se odmah i tvojih nekih postova i osjećaja neshvaćenosti ili usamljenosti manjeg mjesta...i zapravo mi se čini da je obrazac često sličan, samo se manifestira možda drukčije s obzirom na različite okolnosti. Osjećam u tvom komentaru veću dozu samopouzdanja i mirnoće u odnosu na neke prijašne postove i to mi je drago...možda je i jedan dio blog zajednice pridonio tome.
    Pozdrav i tebi!)))

    byduby, meni je zanimljiva činjenica da je ta slikovnica iz nekog razloga "izašla iz mode", a nisam stigla istražiti točnije porijeklo i milje u kojem je nastala. Austrijanci koje sam pitala ne znaju za nju, čak ni oni starije generaciej nego što sam ja...drago mi je da sam nekoga podsjetila na najdražu slikovnicu djetinjstva, to su uvijek posebna sjećanja)))

    luki 2, vidim tebe je Toleranca dotaknula, istina da je nema puno, a teško mi je odrediti je li je ikada prije bilo više...nemoj zezati da je to bila obavezna lektira? To mi je stvarno otkriće....hvala na informaciji)))

    aquaria, jako si dobro i rijetko samokritički upozorila na opasnost da i mi sami, koje smeta netolerantnost ne padnemo u njezinu zamku komentirajući druge, opet na neki način drukčije od nas. Slažem se u potpunosti s tobom da bi svijet bio puno bolje mjesto kada bi taj princip međusobnog (su)života njegovao veći broj ljudi)))

    želim živjeti, meni se čini da iskrena razmjena mišljenja ne mor anuđno biti petljanej u nečiji život, pogotovo ako ne sadržava iosudu...a istina je kao što kažeš nitko drugi ne može znati umjesto nas kako se mi osjećamo. Što se tiče tog ada svatko zna što je za njega najbolje...ovisi i o trenutku i nekim drugim okolnostima. Možda čak i ne radimo uvijek ono što bi za nas po (nekim tzv objektivnim) mjerilima bilo najoptimalnije, ali sam potpuno uvjerena da svatko ima i pravo na vlastitu pogrešku s kojom onda opet odlučuje što će dalje)))

    avatar

    10.06.2010. (23:26)    -   -   -   -  

  • MonoperajAnka

    OPIJSMO KOČIJAŠA....Pale je još dječak i budi se iz sna...u stvarnom životi tzv. odraslih ljudi niej uvijek lako probuditi se u momentu kada nam više nije ugodno, pa sanjamo ružne snove ili živimo noće more, jer teško ignoriramo sve one s kojima smo vezani nekim drugima koji nas povezuju...ali možda ovaj savjet o ignoriranju i nije loš...za početak)))

    Claire, izgleda da je slika preživjela, premda je slikovnica nekako nestala...)))

    anonimka, takve slične priče čujem, pogotovo iz "bankarskog miljea" u domaji....i teško mi je to slušati...nije lako ostati Čovjek u takvom okruženju)))

    Juliere, jako mi ej drago da si se ti javila, malo sam bila zabrinuta hoće li te smetati što sam tvoju priču "iskoristila" za svoj post...ali vidim da smo se dobro razumjele i namjera mi ej bila upravo to, an konkretnom primjeru koji si sama iu+znijela pkušati poloviti konce i kod mene i drugih....
    Opet se u tom prepozunjavanju vraćamo na potrebu da nas netko razumije, i osjećaj da nismo sami...jer to izgleda nama ljudima nije uvijek ugodan osjećaj. Samoća u nekim drugim dimenzujam ami nije tako neugodna, ali u ovakvim primjerima osude sigurno je.
    Ovo što pišeš o percepciji podrške, jako mi ej zanimljivo i blisko jer ljudi često vie podršku samo iz svoje perspektive i na razmišljaju (a kamoli da primjerice pitaju) kakav način podrške bi za čovjeka u nekom delikatnom trenutku bio najbolji, ili u kojem trenutku...ž
    Priče o povratnicima su uvijek nekako kao priče pokajnika...nedavno sam ja čula priču kako je jedna osoba koju znam i koja se nakon godina provedenih u inozemtsvu, vratila u domaju i zaključila kako ipak ne može živjeti tu i vraća se u inozemstvo, izazvala podsmijeh osobe koja mi je to pričala....Ja sam se u domaji znala osjećati (prije nego sam otišla) u svojim nekim stavovima vrlo osamljeno, kao što se nekada osjećam osamlejno i ovdje kada me ne razumiju +zbog nekih drugih 8kulturoloških) ratlika. Ima raznih vrsta osamljenosti i uglavnom je u pitanju neko nerazumijevanje ili neprihvaćanje...osim kada se radi o zloći, ali i to je možda samo "iznjegovani oblik" nekog nerazumijevanja sa dozom ljubomore i ...ne znam čega još, nekako se nemam volej niti baviti proučavanjem porijekla....Drži se i pozdrav Vlajlandu (odličan mi je taj naziv-ne mogu si pomoći), svim tvojima...drži se i dalje Sunca, onog velikog i malog i sigurno ćeš uvijek biti obasjana, unatoč povremenom osjećaju samoće)))

    sasvim svejedno, ja sam često znala i u svojim prijašnjim postovima koristiti sličnu Krležinu misao kako su ljudi više glupi nego zli...nisam više sigurna u tu blažu varijantu pokušaja da razumijemo ljude i njihovu zloću...možda je izvor u gluposti, ali dorada je začinjena nečim jačim....
    pozdrav svima)))

    avatar

    10.06.2010. (23:57)    -   -   -   -  

  • M.H.S.

    Nisam Pale, niti sam čitala knjiga o njemu, ali dobro znam...
    Suosjećam s blogericom Juliere...
    pisala sam Ti tu opširniji komentar, ali zatim opet sam ga izbrisala, nema veze...

    STRANAC

    ovdje
    tamo
    svugdje
    na svakom koraku -

    jučer
    danas
    sutra
    u svakom trenutku -

    sebi
    drugom
    bilokom
    na ovom svijetu -

    tek sam
    stranac -
    sâm

    ( © by M.H.Švabica - 20. 08. 2003)

    I neka sam stranac, svima i svugdje, nema veze... Srdačan Ti pozdrav

    avatar

    11.06.2010. (00:27)    -   -   -   -  

  • Juliere

    nevezano... citam rijeci tvoje male u lijevom box-u bloga, pa da spomenim moju... "voda sa bajunima" = Jamnicka (citaj voda sa balunima, loptama). morala sam to napisat, presmijesne su obje

    avatar

    11.06.2010. (01:10)    -   -   -   -  

  • LoveToRead

    Par puta sam se, čitajući tvoj post, preispitala. Pogotovo u onom djelu gdje spominješ bi li stala uz osobu s kojima ne djelim jednaka uvjerenja. Ljudsko biće je cjelina izgrađena od različitih uvjerenja, riječi, osobina:), tako da ništa od toga ne bi trebalo utjecati na to da ja tu osobu obranim ukoliko postane žrtvom. Ma, prekrasno pišeš, brzo sjedni za komp i napiši knjigu:).

    avatar

    11.06.2010. (16:45)    -   -   -   -  

  • luki 2

    Dargo mi je da Ti se svidjel pjesmica mog djetinstva! :))))) Hvala! Pusa, pozdrav od Luki+Goldie

    avatar

    11.06.2010. (22:13)    -   -   -   -  

  • luki 2

    Lijepo je prisjetiti se-pogotovo ugodnih događanja i lijepih pjesama; a neka kalorija ...:))))
    Ugodan vikend; pusa, pozdrav od Luki+Goldie

    avatar

    11.06.2010. (23:16)    -   -   -   -  

  • T.

    morala sam pročitati post, kad sam vijdela naslov, morala sam. :)
    kao mala sam obožvala tu knjigu. i da , na kraju je lijepo primjetiti da ima ljudi koji su tu i koji mare.
    samo, nekad me iznenadi kako se nekad u trenucima tuge i samoće, zbližim s ljudima koji su baš to "neki sa strane"..
    lijep post. stvarno.

    avatar

    12.06.2010. (16:11)    -   -   -   -  

  • seoska idila

    o da, teško je biti svoj i drugačiji u nekoj maloj sredini. i ja sam (doduše ne sama već s obitelji) prošla tu priču da smo/sam svoja i s čudnim "gradskim" navikama u ruralnoj sredini...

    i dalje smo mnogima čudni. nama je o.k.

    no, teško je to sve provesti sam samcat... (idem čitati Juliere...)

    avatar

    12.06.2010. (21:59)    -   -   -   -  

  • Trn

    Draga mi je ta knjiga, ali još imam osjećaj strave i užasa kad je se sjetim. Brrrrr! A još je gora stvarnost...kad popustiš i dopustiš da te dira kad te "normalni" odbace, jer je premalo "čudnih" koji prihvaćaju svakog. S nečasnim iznimkama onih koji stvarno rade sranja. A njih ni čudni neće.

    avatar

    13.06.2010. (10:33)    -   -   -   -  

  • MonoperajAnka

    Hvala vam svima puno na komentarima, odgovorila sam gotovo do kraja svakom pojedinačno i sve je netsalo...ljuta sam i javit ću se kada se odljutim ponovo

    avatar

    13.06.2010. (17:22)    -   -   -   -  

  • Trn

    @ MonoperajAnka - Hvala i tebi na tvojim komentarima!

    avatar

    14.06.2010. (00:05)    -   -   -   -  

  • lady flower

    Svi smi mi često Pale

    avatar

    30.06.2010. (15:44)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...