Ne znam sjeća li se netko od vas, ili je možda čuo za dječju knjigu Pale sam na svijetu. Ja sam ju upoznala preko moje starije sestre, koja ju je jako voljela. Meni kao djetetu je ta priča bila nekako daleka, možda i zato što nije bila direktno moja, a možda i iz nekih drugih razloga...
U svakom slučaju, koliko se sjećam, radi se o jednom dječaku koji se jednoga jutra probudi i otkrije da je sam u svom gradu. Obilazi razna mjesta, svugdje slobodno ulazi, uzima što i koliko hoće i doživljava svijet onakvim kakvim ga inače, ispunjenog ljudima ne može upoznati.
Ne sjećam se točno kraja, ali ako se ne varam, dosadi mu na kraju ta usamljenost i novostečena sloboda i budi se u svom krevetu sretan da nije sam na svijetu...
Tridesetak godina kasnije, čitam jedan blog u kojem blogerica opisuje svoj povratak iz inozemstva u domaju, i piše kako ju nije umorila niti gradnja kuće, niti sve što zahtjeva takav veliki povratak s malim djetetom, već razni jezici i komentari, iliti čakule kako kaže ta splitska Rimljanka, Dalmatinka u srcu. Odlučila se na život u Dalmatinskoj Zagori ili Vlajlandu, kako duhovito naziva taj kraj po percepciji svoje okoline, i naišla na osudu. Moli u postu da ju familija ostavi na miru, da ju puste da svoj plan i uvjerenja živi u miru.
Teško je biti drukčiji i izdvojiti se po bilo čemu, jer to znači izazvat okolinu, koja često u tuđim postupcima prepoznaje svoje slabosti. Nisu naravno svi takvi, i hvala Bogu da ima dobronamjernih ljudi koji unatoč nerazumijevanju prihvaćaju tuđe stilove života. Ali takvih je na žalost jako malo.
To su ljudi koji su vam u stanju reći svoje mišljenje, koje se možda potpuno razlikuje od vašeg, ali vas neće osuđivati ili procjenjivati, već će poštovati vaš izbor.
To je onaj stav o kojem Gibonni pjeva na svom zadnjem albumu, to je Toleranca...
Blogerica nije navela (što je razumljivo s obzirom na formu bloga) kakav je bio stav njezine bliže okoline i je li imala podršku svojih najbližih, supruga, roditelja, braće...
Kažu da se čovjek rodi i umire sam. Ako život gledamo kao stalno rađanje i umiranje, nekih naših stavova, odnosa... ispada da smo u životu više puta osuđeni biti sami. Pogotovo ako smo odlučne i iskrene osobe koje svoje stavove provode bez obzira na neprihvaćanje okoline.
Ipak, i na porodu i na samrtnoj postelji, netko je obično uz nas... roditelj(i), djeca, netko kome nešto značimo... i premda smo sami u smislu da samo mi osjećamo u potpunosti svoje tijelo, duh i dušu, glasovi drugih dopiru do nas i to je taj osjećaj prepoznavanja svijeta... Koji može biti i obrnut, kada u buci i najvećoj vrevi i gomili ljudi nismo prepoznati, i osjećamo samoću.
Ljudi su oduvijek živjeli u zajednicama, u društvu... kako bi se obranili od nepogoda, kako bi se udruženim snagama zajedno borili i podržavali. Kasnije su zajednice dobile formalnu dimenziju udruživanja zbog osjećaja naklonosti, prijateljstva, ljubavi... ili pak zbog računice, osjećaja sigurnosti i društvenog statusa. Postoji li neki prijelomni trenutak koji je dao za pravo zajednici da ocjenjuje pojedinca, ili je to nekakv logičan slijed i cijena koja se plaća, ako se pristaje na život u zajednici. I što znači pristati na život u zajednici? Mi smo rođeni kao dio neke zajednice i to je datost koju više ili manje prihvaćamo. Ili gradimo obrambene mehanizme kojima se zaštićujemo od te zajednice bez koje navodno ne možemo.
S vremenom možemo birati i sami određivati s kime ćemo se družiti, kome ćemo pokloniti svoje povjerenje, a kome ne. I premda to zvuči jednostavno, čim se vežemo u neki savez, vučemo sa tom osobom i svu silu svih drugih koje ta osoba ima oko sebe. Ali ni to nije tako strašno... puno strašnije je kada ta osoba sa sobom donese uvjerenja i odnose koji vas osuđuju, jer niste isti, jer ste drukčiji, jer ne razmišljate i ne osjećate kao ona.
I tu nastupa osjećaj Paleta koji je sam na svijetu... može birati što će čuti i uzeti, može čuti i glasove koje neće uzeti k srcu i raditi po svome... Ali to više nije svijet u kojem se iskreno komunicira, to su argumenti za i protiv, ili glumatanja da se prihvaćamo.
Jeste li ikada podržali osobu koju volite, a s kojom se ne slažete u njezinim stavovima, zato što vjerujete da živi svoja uvjerenja koja poštujete. Vjerujem da jeste... A jeste li to pravo dali i osobi koju ne volite? Ili ju možda čak i mrzite?
Tu se, naime otkriva mračna strana ljudskog roda. Ako se možda još uvijek pitate kako je bio moguć holokaust, ratna mučenja i silovanja, razaranja, osvećivanja u ratnim (ne)prilikama kada vas bivši kolega s posla ubije jer ste mu nekada davno uručili otkaz... evo mog razmišljanja o tome.
To je zloća u ljudima koja čuči i budi se osnažena mržnjom... jer ste drukčiji, jer ste svojim načinom života potaknuli nešto neriješeno u drugome, a puno lakše je okomiti se na tog drugog nego pogledati u sebe... A ako redovito ne osvješćujete svoju mračnu, svoju griješnu stranu (to je ujedno odgovor i o grijehu s kojim se rađamo) i ne radite na njezinoj svakodnevnoj duhovnoj higijeni, zloća vas sasvim nježno i neprimjetno, sa masu racionalnih argumenata, polako obuzima.
Zloću nije uvijek lako prepoznati, jer je skrivena i nije usmjerena prema svim ljudima. Najveći ubojice su osjećali ljubav i nježnost prema vlastitoj djeci, roditeljima, supružniku... ali neke druge su bili u stanju mrziti i uništiti.
I to je princip svih mržnji i ratova... ta dijaboličnost... I njezino (ne)prepoznavanje i (ne)priznavanje kod sebe i drugih.
Ako se nađete na vjetrometini takve zloće, osjećate ju kao nepravednu, a srce vam se nije zarazilo mržnjom, već samo tugom i očajem... predivno je ako vas netko prepozna u tome i stane uz vas, na način koji vi doživljavate kao podršku, u momentu kada ste slabi i napadnuti (čak i ako vas ne razumije). To ne mora nužno biti osoba za koju smatrate da vam je najbliža, to može biti netko sa strane, neko malo dijete ili anđeo koji vas čuva i kojega Bog šalje da se ne utopite u samoći. To su vam onda pravi prijatelji koje otkrijete u takvim situacijama. Nije čak niti nužno da su fizički kraj vas... možete ih osjetiti u srcu jer znate da su s vama... uvijek... ne samo onda kada vas razumiju i prihvaćaju uvjetno.
To je bezuvjetna ljubav, ona od Boga... Zato ju možda tako rijetko osjetimo na ovome svijetu i zato povremeno poželimo biti sami na svijetu... baš kao Pale.
|
