Komentari

ljubavni3kut.blog.hr

Dodaj komentar (15)

Marketing

  • ZGODE JEDNE MLADE DAME

    Dobro je kad možeš realno sagledati situaciju, i uvidjeti pogreške. Mislim da je dobro što si napisao blog. Možda nebi shvatio sve to, da ga nisi pisao. Svaka čast..
    pozz

    avatar

    09.03.2009. (14:17)    -   -   -   -  

  • Vatrena

    Razum , ha...Prije si ti egoistican..I da, ponoviti ces ti ovo sranje, nisi ti nis naucio...
    Ne znas ti sta su problemi i sta je ziovt. jadno, al istinito, frajeru ...

    avatar

    11.09.2009. (11:02)    -   -   -   -  

  • natalija

    ..ja mislim da ako voliš NJU, da bi trebao biti sa njom,.nije u redu prema sebi,ženi,djeci,a ni prema njoj da budeš u brku sa ženom zbog djece,.život je jedan,.djeca uvijek će ostati tvoja djeca,.nitko ti nemože ih zabraniti viđati,.naprotiv!..bori se za svoju sreću,.svoju ljubav...i nemoj misliti da ako nije išlo sa prvom ženom,.da neće ni sa drugom,.ni nijednom više.
    jasno je da sjediti na dvije stolice se nemože..zapravo može- dok se može,ali jednom i tome dođe kraj! ... -bori se za svoju sreću,.očito je da te mući cijela ta situacija,.i da ti ONA jako nedostaje..voliš ju više nego što i misliš ..lijep pozdrav. -sretno!

    avatar

    04.11.2009. (12:27)    -   -   -   -  

  • LADY GAGA

    GLUPOSTI.... SVE SA LJUBAVLJUNKAJ IMA VEZE JE GLUPOST I DOSADA , TAKO I OVO!!! KADA ĆE LJUDI VIŠE SHVATITI DA ŽIVOT NIJE BAJKA, NEGO PROKLETA STVARNOST!!!!!

    avatar

    17.02.2010. (17:23)    -   -   -   -  

  • zvijezda

    pa ta tvoja racionalnost (citaj komod) te i doveo do ovoga. dakle ti nju volis, ali nisi htio poremetit sliku zajednice sa svojom zenom koja nije ocito bila dobra ni prije tvoje afere, pa nece ni sad.nema ti to veze sa radom na sebi. kad se veza jednom potrosi gotovo je i svi vasi problemi su vrlo brzo nazad. ali si zato zbog svog komoda izgubio nekog s kim si mogao biti puno sretniji. ma tako ti i treba. nadam se samo da ces izvuc iz svega ovog barem neku mudrost za svoju djecu koja te mogu u buducnosti pitati nesto na istu temu ili se naci u slicnoj situaciji. u svakom slucaju trebao bi im reci da ako je u pitanju prava ljubav za nju se treba izboriti, prvo sam sa sobom, a onda sa svima oko sebe!

    avatar

    07.07.2010. (22:40)    -   -   -   -  

  • zvijezda

    i ne zaboravi da se mijenjas samo o onda kad nekog stvarno volis. a ti si se poceo mijenjati zbog nje, a ne zbog svoje zene.

    avatar

    07.07.2010. (22:42)    -   -   -   -  

  • nova

    svaka čast zvijezda na komentaru.
    potpisujem sve od a do ž .
    treba se boriti za sreću, ali uvijek!!!!!

    avatar

    03.09.2010. (08:25)    -   -   -   -  

  • dox

    A meni e zao sto se autor ovog bloga vise ne javlja...zanima me misli li jos uvijek na Nju ili j nastavio zivot kao da nista nije bilo....

    avatar

    02.12.2010. (18:26)    -   -   -   -  

  • ONA

    Nešto poput ovog bloga mjesecima sam tražila na čitavom netu! Žao mi je da više ne pišete, a možda ste rekli sve što ste imali za reći, možda Vam je sve i suviše bolno. Takvi smo mi ljudi, prečesto nam se u životu događa da moramo nešto izgubiti da bi znali cijeniti što smo imali. Ali tada je obično prekasno. Zanima me koliko imate godina? Sigurno se pitate zašto? Reći ću Vam. Prije nepune dvije godine sam se rastala i godinu dana bila sam potpuno sama. Ne namjerno, već najkraće rećeno - bila sam i previše ranjena nakon svega. S druge strane, biti toliko dugo nezagrljena, nedotaknuta nije lagano. Da stvar bude još i gora - prilike za avanture prate me na svakom koraku, ali me istovremeno na takav način odbijaju. Gade mi se muškarci koji me požudno gledaju, niti se ne trude sakriti svoju namjeru (pogotovo kad sam sad "ničija žena" pa bih valjda automatski trebala biti svačija), ja sam trebala prije svega utjehu i obilje nježnosti, da se netko potrudi oko mene, da bude pravi muškarac. I našao se upravo takav. Jedan moj dugogodišnji dragi prijatelj, kojeg sam cijenila kao čovjeka iznad svega, koji mi je uvijek u životu bio potpora, kojeg nikad nisam gledala kao "muškarca", već kao uzor, kao nešto najdragocjenije što možete imati u životu. Za primijetiti je da su određene emocije između nas postojale od dana kada smo se upoznali. To je bio (i je) jedan toliko divan, jednostavan i nadasve topao čovjek koji je mene svojom ljudskosti osvojio na prvi pogled. On je stariji nešto malo više od dvadesetak godina od mene (35), naravno da je oženjen, upoznali smo se na poslu. Početkom ove godine, nekako same po sebi, između nas su se počele javljati sasvim druge emocije koje su me na početku jako i plašile i zbunjivale. On mi je jasno počeo pokazivati koliko mu značim, trudio se oko mene, nije odustajao, a ono što je bilo meni najvažnije, nekako sve što je učinio tijekom zavođenja bilo je upravo ono što sam i željela. Tih dana u meni se vodila žestoka borba između srca i razuma (ovo je bilo prvi put da sam se počela zaljubljivati u zauzetog muškarca). Na kraju je pobijedilo srce, a sebi sam morala priznati da sam i ja samo čovjek i da se takve stvari jednostavno događaju, i da nitko ne zna kako bi u nekoj situaciji reagirao dok se i za stvarno u njoj ne nađe. Bez brige, ja sam svom mužu bila vjerna svih godina i sama sam bila zagovornik vjernosti i oštri protivnik ovakvih ljubavničkih veza, uvijek sam znala govoriti da ja nikada ne bih mogla nešto takvo učiniti - ali takve stvari nemaju veza sa razumom, već sa srcem. Uglavnom, zašto sam na kraju pristala? Sada mi se takvo razmišljanje čini jako glupo, ali eto - pristala sam zato jer sam znala da me kao osobu cijeni i poštuje, ali ono što je prevagnulo bila je misao da je zbog svojih godina i iskustva i zrelosti u stanju cijeniti ono što će imati u rukama (mene) i da će me baš zbog toga čuvati i obasipati nježnošću i da će me čuvati kao malo vode na dlanu, da će me usrećiti. Naravno da je stvarnost bila sasvim drugačija. Ja sam njega zavoljela (i još ga volim) do razine kako nisam nikad nikoga, jednostavno me uspio toliko otvoriti. Nikad nisam niti pomišljala niti željela da se rastane, samo sam željela lijepe trenutke, željela sam da mi iscijeli srce, da opet povjerujem u ljubav i da se osjetim spremnom za krenuti dalje i naći svog muškarca koji je slobodan. Ne velim, da su stvari bile drugačije, da je on bio slobodan i ja (da nemam djecu), tada bi on unatoč velikoj razlici u godinama bio baš ono što želim. Ne znam što mi je bilo ljepše s njim - samo pričati, smijati se, ljubiti,..., toliku bliskost i lakoću odnosa nisam nikad osjetila kao i strast. A vjerujte, da voljeti toliko nekoga, a znati da ne postoji mogućnost da će ikad biti vaš, nije mala stvar. Da, borila sam se s grižnjama savijesti, a mislim da se i on, makar mi to nikad nije htio priznati. Toliko sam se trudila shavtiti ga, gledati stvari iz njegovog kuta, staviti se u njegovu kožu, a uvijek sam ostajala bez odgovora i mučena sumnjama. Nisam nikad tražila puno, niti mi je bilo na kraj pameti da mu otežavam. Sve što sam željela je da barem jedan dan u tjednu mogu računati da ćemo odvojiti neko vrijeme za nas. Meni su to bila sasvim nova iskustva, godila mi je njegova pažnja, poruke, jednostavno mi je to u ovom životnom razdoblju, pogotovo nakon svega što sam prošla u životu, trebalo kao zrak. Stvarnost je međutim, bila sasvim drugačija, viđali smo se samo kad je on to mogao realizirati, a to je bilo toliko rijetko, u međuvremenu smo si slali poruke, mailove, a i to je u jednom trenutku nekako nestajalo. Počela sam dobivati dojam da se sve više povlači, da me baš sve izgura na poslijednje mjesto, unatoč našim dogovorima. To me frustriralo i progovorila sam o tome s njim. Jednostavno u mojim godinama znate što želite, a što ne. U biti stalno sam se pitala da li je u meni problem, da li sam mu previše pokazala koliko mi znači, da li mu nisam dovoljno dobra u krevetu,....?!

    avatar

    12.12.2010. (13:23)    -   -   -   -  

  • ONA

    (nastavak) Uvijek me uvjeravao u suprotno, ali na kraju njegove riječi su bile jedno, a dijela sasvim drugo. Ja vjerujem i znam da me volio i da je njemu na kraju ovako bilo i više nego dobro - imao je mene koja sam vidjela sve u njemu, koja sam ga cijenila, tješila, saslušala, VOLJELA svim srcem i dušom, podala mu se, željela ga, uživala u njegovoj muškosti, ....a nisam radila probleme, nisam tražila puno, a i ono malo što sam željela i trebala na kraju nisam dobila, pravi jack pot. Da li nije imao hrabrosti, da li ipak nije pravi muškarac, da li sam sve idealizirala - moguće. Samo sam željela znati gdje griješim, što on ustvari osjeća, kako se nosi sa svom situacijom, taj dio je uvijek vješto izbjegavao. Zato mi je Vaš blog jako puno pomogao da shvatim, da vidim, da čujem i drugu stranu. Naravno, ovdje moja priča ne završava. Mene je sve više to mučilo, on je otišao na more sa ženom, a ja sam ostala doma u suzama i boli, bez ijedne njegove poruke i smatrala sam da je sve gotovo između nas, samo što mi on nije imao srca (ili hrabrosti) to i reći. Ljudi moji, mislila sam da ću umrijeti od tuge, živjela sam dan po dan i nakon 3 tjedna nekako sam uspjela sve otpustiti. Rekla sam sama sebi da mi nitko ne može zabraniti da ga volim, da si moram dati vremena da ga prebolim, da je na kraju najbitnije da i dalje ostanemo dobri kao što smo i bili, jer to mi je ipak najviše značilo u životu. I nakon toga počela sam opet polako funkcionirati. I upravo tada, početkom kolovoza, mi je kao grom iz vedra neba došao njegov sms s porukom da mu falim. Prvo sam si mislila da želi zadržati taj odnos samnom i dalje, ali kao rezervu. Na kraju sam ipak povjerovala u iskrenost njegovih riječi. Ne zaboravite, bila sam tako zaljubljena u njega. Odlučila sam da ću pustiti i vidjeti što će donijeti vrijeme. A jesen nam je donijela samo zlo. Nekako je za sve saznala njegova žena. Kako? Ne znam niti danas. Mislim da nema nekih dokaza, da je možda sam najviše pobudio sumnju jer nikad nije prestao pričati o meni, niti pred njom, pred njihovim prijateljima. Taj šok i nevjericu Vam ne mogu opisati. Od svega sam dobila mrvice nježnosti, ali obilje suza i patnje, razdvojenosti od njega, boli,...., a sad još i ovo. Cijelu ovu jesen nisam svoja. Tuga me preplavila, imam osjećaj da je ušla u svaku moju poru, ne znam kada sam se zadnji put od srca nasmijala (što sam činila svakodnevno), samo potoci suza... Od njega niti poruke, viđamo se na poslu, izbjegava me, kad ulovi trenutak na samo - poljubi me, obećava mi brda i doline, a ja to više ne mogu. Znam da mu nije lako, vidi se i osjećam to. Znam i da me voli i da bi htio i "ovce i novce". Volim ga toliko da mi se čini da ga svakim danom još i više volim, znam da je to ludo i glupo, ali ne mogu si pomoći. Vjerujte mi, sve bih izdržala zbog njega i još uvijek ne želim da se rastane. Sad kad ovo pišem, svjesna sam koliko je sva ta situacija glupa i nije mi jasno zašto i kako sam se uspjela toliko vezati. Zašto još uvijek želim maziti se s njim, nastaviti nešto što nije u redu, možda zato jer je sve to skupa tako naglo prekinuto, a meni je trebalo. U biti od kad me prvi put poljubio ja sam bila toliko sretna, baš sretna nakon dugog niza godina i samo sam taj osjećaj željela zadržati. Nedavno sam mu bila rekla da tako više ne mogu i da idem iz te veze van, da moram to preboljeti i krenuti dalje jer će me inače sve skupa slomiti. Još mi je i sad pred očima njegovo lice, slomljeno, u nevjerici da sam to stvarno izrekla. Idem ovu srijedu do njega (na poslu), imam spremne neke poklone pa da mu ih dam. On i onako neće imati ništa za mene, niti će mi čestitati predstojeće blagdane. Znam to. Tako sam umorna od svega. Samo želim konačno osjetiti olakšanje i krenuti dalje. Najgore od svega, dobila sam jako malo, a ne mogu reći da mi je žao što sam bila njegova.

    avatar

    12.12.2010. (14:07)    -   -   -   -  

  • :)

    za ONA.
    slušaj, također sam upala u vezu sa oženjenim čovjekom i odnos koji opisuješ sam na početku manje više isto doživljavala dok nisam shvatila da se trebam prestat ponašat kao krpa bez obzira što mi znači više od IČEGA. ali vjeruj baš više od ičega. makar ga izgubila znala san da drastično moram promijenit sebe i zavolit prije njega sebe, tj stavit sebe na prvo misto.
    jer ako prestaneš cijenit sebe i on će te prestat cijenit, a to je upravo ono što se tebi dešava. moraš rješit u svojoj glavi želiš li njega ili ne, i ako ga voliš i želiš onda se tako i postavi bez straha i ubij ga da bi ga mogla za sebe uskrsnut. jer inače će ti uzet svu snagu i energiju a neće ti ostavit ništa.
    isto si vidim dosta mlađa od njega kao i ja od ovog svoga i to je ogromna prednost. ostani dosljedna sebi i svojim vrijednostima, nemoj da te išta zamara i svaki put kad te naljuti ili povrijedi mu to odma reci - postavi se kao boginja prema kojoj ne može tako jer sama si dopustila da te tako tretira a ti mu sve toleriraš.
    i radi prirode ovakvog odnosa, koji je po mom osobnom iskustvu predivan jer je bolan, a sve su nas naučili da prava ljubav boli jel tako(haha), automatski je nametnut podređen položaj.
    moj savjet: počmi se smijat svakoj situaciji jer život je prekratak da bi se gledao tragično. i isto shvati da je i ljubav samo jedna igra i pobjeđuje onaj koji je u njoj bolji. nema između ili on tebe jebe ili ti njega. u ovakvom odnosu druge nema i to je to. pokušaj ga odbiti za izlazak nekoliko puta ili mu se ne javiti uvijek i trčati kao koza nego malo se posveti sebi i svojim zanimacijama, usreći se s nekim hobijima, vrati si dječji pogled na život.
    boli me samo kad čitam ovo sve tužno je da se ovakve stvari dešavaju, desilo se i meni i šta češ sad. treba se nekako s tim nosit, treba otvoreno pričat pa kud puklo puklo jer inače se svi ti osječaji samo gomilaju i nikad na pravi put.
    pozdrav.

    avatar

    16.12.2010. (22:32)    -   -   -   -  

  • ONA

    Za :).
    Hvala. I sama sam toga i više nego svjesna, ali uporno guram glavu u pijesak. Ljuti me jako njegovo ponašanje prema meni jer sigurno nisam to zaslužila. Još se i više ljutim na samu sebe jer sam svjesna da sam si sama to dozvolila. Znaš, najviše od svega me ljuti zašto sve mora biti tako glupo, komplicirano, igra, međusobno nadmudrivanje? Zašto ne može biti jednostavno i iskreno? Pa zar nije krajnji cilj i težnja i muškarcima i ženama da vole i da budu voljeni?! Da to znaju i osjete i pokažu, kao djeca. Ili sam ja u nekom drugom filmu? On se jako na početku trudio oko mene, istina teže je nalazio vrijeme za nas i to mi je uvijek budilo sumnje i jadilo me, stalno mi je obećavao, a na kraju njegova djela su govorila nešto sasvim drugo. Cijelo ovo vrijeme samo pokušavam shvatiti - zašto tako reagira, da li se boji (mene ili možda sebe), u čemu je stvar, da li je obična kukavica, da li je problem u meni, da li je na kraju i on samo želio sex bez emocija (kao i svi drugi) pa me uspio smotati zahvaljujući svojim godinama, mudrosti, iskustvima. Samo želim znati što se dešava u njegovoj glavi i srcu. Kad odvrtim film, ne nalazim da me nije volio, da nije osjećao, pa osjetila sam to, nisam umislila. Ali zašto se povukao? Zašto me stalno uvjerava u suprotno, a njegova djela opet na drugu stranu. Pokušala sam i mrziti ga i uvjeriti svoje srce u ono što mi zdrav razum govori, ali ne ide, jednostavno ne mogu biti gruba prema njemu. Kad se nasilno pokušavam osloboditi svih emocija koje me vežu uz njega imam osjećaj kao da si moram oderati vlastitu kožu. Toliko boli. Prije tjedan dana sam pokušala drugačiju strategiju - jednostavno sam si priznala, koliko god da je glupo sve to skupa, da ga volim i da si moram dati vremena da ga prebolim, da se ne mogu niti ne želim više boriti. Ovo mi je barem vratilo malo mira i skrenulo me s mojih misli i pomoglo mi da se nakon dugo vremena primim svojih obaveza i svega onog što je meni bitno. I kako sad dalje pametno? Trenutno se i ljutim na njega i volim ga i fali mi. Da mu priznam koliko me je povrijedio? Ili da jednostavno sve pustim bez riječi i odem svojim putem i njega ostavim u uvjerenju da je pobijedio. Jednog dana će shvatiti da me izgubio, a ja sebe i predobro poznajem - neću više moći natrag, nikad nisam mogla, prestane mi biti stalo, podignem zidove i više me ne dira, a svi bi oni tada natrag i tek tada shvate što su imali u svojim rukama, ali meni to tada više ništa ne znači. Da se smijem, uživam u životu, odem za svojim snovima? Trebam li se posvađati, izboriti se za sebe ili početi igrati njegovu igru? Mišljenja sam da nikog ne možeš natjerati da te zavoli niti to želim niti sam ikad pokušavala, niti te itko može spriječiti da učiniš nešto, posegneš za nečim ako to uistinu želiš. S druge strane pokazati osjećaje ne smatram slabošću, već snagom i hrabrosti (ma kako na kraju graničilo s glupošću gledajući sa strane). Dala sam sve, pokazala koliko mi je stalo, koliko ga cijenim, koliko mi znači, moja ljudskost je bila prisutna od početka do kraja. Muškarci (voljeni) za mene nisu bića koja treba gaziti, vrijeđati, raditi budale od njih, glumatati im. Oni su za mene ljudska bića koja su vrijedna i ljubavi i dostojanstva i pažnje i cjenjenosti i podrške... Ali nekako se ne mogu oteti osjećaju da su im milije žene koje ih muče i ponižavaju, takve nose kao malo vode na dlanu, a žene poput mene uvijek izvise. Pa zar ja doista moram promijeniti sve svoje stavove i životne vrijednosti, ono što osjećam iz dubine svoje duše da bi bila konačno shvaćena i voljena i nepovrijeđena?

    avatar

    20.12.2010. (18:11)    -   -   -   -  

  • ONA

    Kako je tebi s njim? Još ste u vezi? Da li je i on tebe zavolio i pokazao ti to? Da li se bojao da te ne izgubi? Da li je tek tada počeo reagirati?

    avatar

    20.12.2010. (18:14)    -   -   -   -  

  • :)

    ZA: ONA
    da, još uvijek smo u vezi. i sve ove ovo gore što si opisala i mene muči. točno si pogodila bit pitanja. i ja sam se pitala zašto se moram postavljat kao da je ovo sve igra, zašto se ne mogu opustit i iskreno nekog volit? i onda sam nekako spontano došla do zaključka da je čitav život igra! pogledaj sad koliko mi je oblikovao mišljenje na svijet! i to što si spomenula udaljavanje, koliko te boli, tako je i meni. kad se pokušavam udaljit od njega to ne ide. tamo me čeka bol, još i gore - moj osobni pakao. da se izvučem iz tog stanja koje je toliko negativno mi je u početku trebalo puno rada. moj mozak nikad ne miruje, tako da sam saznala malo više i shvatila da bez njega zasad ne mogu i ne trebam niti pokušavati dok se ne pročistim svih tih negativnih emocija. jednostavno ne možeš nikoga ubjediti da bude prema tebi onakav kako znaš da zaslužuješ niti će nam ti naši ljubavnici dati priliku da im pokažemo koliko nam znače. jer i mi se ne postavljamo iz očitog razloga - što smo od početka bile svjesne u šta se upuštamo(možda i nismo ali sad moramo prihvatit da je to tako). jer same smo se u to upustile i moraš priznat, vidim i po tvojim komentarima dok se nisi počela opterečivat s ovim odnosom, da vam je bilo super. jer oni od nas ne žele opterečivanje i mi se toga podsvjesno bojimo.
    ja sam s ovim više puta razgovarala na tu temu i nas i njegovog braka jer sam mu izričito dala do znanja da mu nemam namjeru biti ljubavnica niti se tako osjećam pa kud puklo puklo. sigurna sam da me voli, bar koliko on to može jeli. ali činjenica je da te ovakav odnos htjela ne htjela promijeni. mislim da si to i sama uvidjela, da više nisi ista, nešto te u potpunosti okupira. radi toga i ostajemo u ovakvom odnosu. mene je u početku duša bolila i ne mogu ti opisat koliko. mislila sam da moram kad tad prekinit s njim i to sam više puta radila i onda bi mi se činilo kao da umirem. nisam jela, zapostavljala sam svoje obaveze, ni družit se s ljudima mi više nije predstavljalo ništa. i onda nakon svega što bi mu izgovorila on se opet javljao, i ja bi opet pala na njega. tako smo se vrtili u krug neko vrijeme.
    u biti unutrašnje drame nikako ne prestaju, ali naši nalasci su me držali u svemu tome jer kad ga vidim sve pada u vodu. i s vremenom zaljubljenost nije prolazila, počeo me nazivati svojom ženom, otvorio mi se, prepustio. govori često o našoj budućnosti, što bi sve volio da bude. moram priznat da smo napredovali. ali situacija je stvarno loša. ima jako malu djecu i radi toga ni ne inzistiram previše. možda glupo ali koliko je vezan za njih mi stvarno znači. odličan je otac. ne želi ih od najranijih dana ostavit. i o tome smo pričali
    . mislim da je bit svega ovoga razgovor, a ne da se sama prepuštaš prepostavkama. jer lakše je kad znaš na čemu si nego da se misliš u svojoj glavi. :) totalno razumijem kako ti je. užasno stanje i bojiš se o svemu tome otvoreno pričat da ne bi bila totalno odbačena ili krivo shvaćena.
    i uglavnom sada je situacija jako loša. njegova žena je saznala za nas. radi mu velike drame. on to baš i ne doživljava ali se ne želi rastati jer mu je muka radi djece. uhvatila sam ga kako sam sa sobom priča kako je totalno falio sa ženom. ali sad se ne viđamo neko vrijeme i nekako ne mogu spojit misli ponovo. pazi sad - njegovoj ženi ne smeta da je vara ali joj smeta što je emocionalno vara. presmiješna situacija. ne znam što bi drugo nego se čudila i ne znam kako se sad postavit. da mu dam malo vremena da se situacija smiri ili? i vjeruješ nemam s kim o svemu pričat, ako je tebi isto, spremna sam ti pomoć koliko god mogu.
    da bi malo bolje mogla povezat tvoju situaciju molim te reci mi koliko se već viđate, +ne vjerujem da je tražio samo sex, i ti to isto znaš.
    svaka je situacije jedinstvena kako u ovom tako i u drugim odnosima. ako se ikako može najbolje da se sagleda iz objektivne perspektive pa koliko god to bilo bolno. pozdrav

    avatar

    23.12.2010. (13:26)    -   -   -   -  

  • ONA

    Za : )
    Hej! Puno mi znači tvoja priča. Poznajem ga tri godine. Od samog početka me osvojio kao čovjek svojom jednostavnošću i toplinom, ljudskosti. Na neki način uvijek je bio moj uzor i jako mi je značila njegova podrška i osjećaj da me cijeni i poštuje. Rastala sam se prošlu godinu i cijelu godinu sam bila sama. Nije da si nisam nekog željela, ali previše sam bila ranjena da bi se upuštala u bilo što. Samo sam trebala nakon svega obilje nježnosti i zagrljaja, razumijevanja. S njim sam mogla uvijek o svemu otvoreno pričati. I krajem prošle godine počeo mi je pokazivati da mu značim puno više. Kako da ti to velim, jednostavno se moglo pročitati između redaka. Iz početka me sve to skupa jako plašilo, nikad nisam bila u sličnoj situaciji, naprotiv i sama sam bila protiv ljubavničkih veza. Ali i kod mene su se počeli buditi drugačiji osjećaji prema njemu, počela sam ga gledati kao muškarca, željela bih ga potajno u mislima, maštala, ali hrabrosti nisam imala. On nije odustajao. Bojala sam se da ga ne izgubim u onom odnosu koji smo do tada imali, previše mi je to bilo značilo. To nikako nisam htjela. Zatim sam se bojala, ako to učinim kako ću sama sebi pogledati u oči, da li ću moći živjeti s tim. Tek je u trećem mjesecu ove godine sve krenulo, mailovi, obostrana priznanja u njima, predaja i suočavanje s činjenicom da sam i ja samo čovjek, da se eto, dogodilo i meni. Slijedio je prvi poljubac, dodir, koji je u meni pobudio radost nakon dugog niza godina. Bila sam jednostavno sretna, baš sretna nakon ni sama ne znam koliko vremena. U to vrijeme, zavodio me sa stilom, užasno me plašilo, ali opet sve što je učinio bilo je baš ono što sam i željela. Do početka ljeta slijedili su meni najljepši dani u životu, osjećala sam se voljenom, željenom, prekrasnom, po prvi puta ženom. Otvorio me je do neslućenih razina, niti sama nisam mogla zamisliti da mogu toliko voljeti. Samo sam željela predivne trenutke s njim. Zagrljaj, dodir, razgovor, nježnost, osjećaj pripadnosti i željenosti. Tih dana zbilja sam bila u sedmom nebu, iako se nismo često viđali, ali smo se dosta dopisivali. U jednom trenutku on se počeo povlačiti, stalno mi je obećavao da ćemo se vidjeti, ali nikako nije nalazio vrijeme za nas. Istina da je jako zaposlen, da ima ženu, prijatelje, obaveze, da je bio pod pritiskom, da su tu i godine, promjene i sve sam ja to razumjela, ali opet nisam se mogla pomiriti s tim. Nije mi bilo jasno kako ne uspjeva naći vremena, kad mi je toliko davao do znanja koliko mu značim, koliko me voli, koliko me želi. Taj dio mu zbilja vjerujem. Sjaj u njegovim očima, strast, radost, ponekad bih primjetila i dječačku zaljubljenost,... sve je to potvrđivalo koliko mu značim. Tako sam voljela sitnice kojima se prema meni odnosio kao prema voljenoj ženi, bilo da mi je samo natočio piće u čašu kad smo sjeli na kavu, bilo da je poskočio sa stolca i pojurio mi u susret kad bih ga posjetila, voljela sam kako me dira, ljubi, privija moje tijelo uz svoje, voljela sam način na koji je to činio, onako muški, njegove zagrljaje - nježne i strastvene, njegov sjaj u očima, njegove poruke, ljubav u njegovom glasu. Tada sam bila spokojna, ali kada ga dulje vrijeme nisam vidjela počele su me mučiti sumnje i strahovi, da možda nisam zadovoljila njegove kriterije. Ustvari, nikako nisam mogla shvatiti, ako me voli i želi, kako ne nalazi načina da se barem jednom tjedno vidimo, Kako uopće može živjeti bez mene i moje blizine. Pokušavala sam razgovarati s njim o tome, ali me uvijek uvjeravao u suprotno. Od samog početka sam željela odnos temeljen na iskrenosti i povjerenju i međusobnoj komunikaciji kao najvažnijem faktoru. Željela sam čuti i njegov glas, a ne da se mučim, jer ja nikako ne mogu čitati njegove misli. Voljela sam ga nježno i strastveno, na svim razinama i pokazala sam mu to. Možda sam tu pogriješila. Uglavnom, počeo se povlačiti, sve rjeđe su stizale poruke, sve češće su moji mailovi ostali bez odgovora,... rekao je da me voli i da ja nikako nisam ništa kriva, da su to neke njegove životne muke. Pomislila sam da se možda tek sada boji, na kraju i ja sam se na početku toliko bojala, a on je ipak imao strpljanja, pa sam odlučila da ću vidjeti što će donjeti vrijeme. Nikako nisam mogla shvatiti u čemu je problem, zašto se povlači, zašto se kad me vidi ponaša da nema problema, zašto ne progovori, zašto se ne potrudi naći vremena. Kakvo mi je bilo ljeto i jesen, napisala sam već prije. Ostala sam zbunjena, daleko od njega i opet na obećanjima. I danas je tako. Problem postoji, on ne želi razgovarati, ima gadnih problema sa ženom, znam da mu nije lako, vidim i osjećam to, protekli mučni mjeseci ostavili su traga na njemu. I koliko god se ljutila ne mogu biti gruba prema njemu, žao mi ga je i sama se osjećam odgovorno zbog njegovih muka. Najgore od svega, dobila sam samo mrvice, intimni nismo bili mjesecima, tu i tamo kakav ukraden poljubac i to je sve. On je inače izuzetno direktan i otvoren i taj dio mi se jako sviđa, ali sad je netko drugi.

    avatar

    23.12.2010. (23:30)    -   -   -   -  

  • ONA

    Trenutno se osjećam iscrpljeno. Imam potrebu maknuti se od njega na neko vrijeme. Želim da on potraži mene, da mi da do znanja i riječima i djelima koliko mu značim, ako mu značim. Vjeruj, dala sam mu sve, otvorila sam dušu, rekla mu sve. Više jednostavno nemam snage. Postajem ravnodušna, mislim da sam digla ruke od svega. Prestala sam se boriti i ova odluka koju sam nedavno donijela da si priznam da ga volim i da si dam vremena mi je za sada donijela najviše mira u srce. Sad samo brojim preostale dane ove godine i jedva čekam dolazak Nove, s nadom da će mi donijeti olakšanje, možda nekog tko će biti samo moj, tko će biti presretan da me ima, tko će imati vremena za mene. Od njega nemam ništa, niti sms, niti mail, niti poziv, već mjesecima, a kamoli nešto više, sve što imam su mrvice, (najčešće pogled izuzetno rijetko poljubac) kad se ponekad sretnemo na poslu. Nemam snage više. A polako mi se i budi dostojanstvo koje sam negdje putem zametnula, lijepo si ono rekla da trebam biti božica. Znam koliko vrijedim kao čovjek, koliko sam odana, što na kraju želim. Jedino što ne znam je da li će se on ikada javiti i potražiti me i da li, ako se to i desi, već neće biti prekasno. Imam potrebu posvetiti se drugim stvarima i obavezama koje sam jako zanemarila, a nisam smjela. Samo se želim opet smijati. Polako mi je krenulo u tom smjeru. A on? Mislim da ću uvijek biti tu negdje za njega kao prijatelj, ali da li ću biti i kao žena - to je teško reći. Ovisi o njemu.

    avatar

    23.12.2010. (23:50)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...