Komentari

tyche.blog.hr

Dodaj komentar (14)

Marketing

  • fotkam, kuham, putujem...

    sad si ti mene uspjela rasplakati :(

    "I tako, sutra ce se obiljezavati ponovno godisnjica akcije Oluja. To je kazu bila tocka preokreta kad se poceo nazirati kraj ratu. Kazu- blistava vojnicka pobjeda, oni koji su izgubili svoje najdraze u suzama pale svijece.

    Ja razumijem obje strane, kad se jednom osjeti miris krvi to se nikad ne zaboravlja.

    Ja upucujem molitvu za sve stradale nevine zrtve.

    Ja osobno se s respektom klanjam svim pravim ljudima koji su ostali ljudi i u tim teskim vremenima, svim casnim ljudima koji su pod uniformom ili bez nje na castan nacin stali u obranu svoje domovine.

    Svim psima rata - nikad se ne ponovilo!"

    kako lijepo napisano. evo, potpisujem sve!

    avatar

    04.08.2008. (12:14)    -   -   -   -  

  • fanny

    Hvala ti na osobnoj priči o ratnim danima.
    Mi u Bj, nismo na sreću doživjeli veće razaranje, a da se i ono jednodnevno rokanje moglo izbjeći s malo pameti i mudrosti, neću u to sad ulaziti.
    U to vrijeme, muž i brat su bili na ratištu, ja sam radila u domu umirovljenika, gdje su svakodnevno stizale izbjeglice i prognanici iz Slavonije i Bosne. Toliko tuge, jada, teških i nikad zaboravljenih priča. Ali i smijeha. Moš mislit kad se nakon sviranja uzbuna cijeli dom počne naguravati po liftovima i stepenicama s putnim torbama. Pa malo s torbama gore, pa malo s torbama u podrum. Kod kuće - mama i tata, koji su jedan rat prošli. Sjećam se moje mame kako je rekla kroz suze - mislila sam da više nikad neću doživjeti da silazim u podrum.
    U tome svemu - jedna smiješna priča. U našoj zgradi stanovao je osamdesetogodišnji deda, bivši milicajac (inače djed nogometaša Ognjena Vukojevića, ako si čula). On je stalno zujao okolo, a njegova žena se stalno nervirala. Jednom, mi sjedili u podrumu (koji je bio dobro snabdjeven svime i svačime). Još nije odsvirao prestanak zračne opasnosti. Potpisali su negdje nekakav mirovni sporazum i upravo je objavljena vijest na radiju. A deda Vuki uleti u podrum, odnekud izvana i viče na glas - "ajde ljudi izlazite iz podruma, upravo su potpisali, sloboda jeeee!!! Viče on tako, a mali tranzistor mu zakačen za zapešće ruke, navijen do daske.
    Da nije tog povremenog smijeha, mislim da bi poludjeli.

    Svim žrtvama - vječni mir, ma gdje bili...

    A vašem trojcu - veliki pozdrav :)))

    avatar

    05.08.2008. (00:29)    -   -   -   -  

  • Kinky Kolumnistica

    Nemam se volje ni snage ponovno vraćati u to sumorno razdoblje i sada sve ponovno gledati ovim očima koje su iste oči one devetogodišnjakinje koja je sve to proživjela na svojoj koži. Samo, bez dnevnika. Tada mi je dnevnik bio uplašeni mozak :(

    avatar

    05.08.2008. (00:55)    -   -   -   -  

  • pjesak u gaćama

    Svaka ti cast, treba imati kako Kinky veli snage prezivjeti opet to sve, iako pretpostavljam takve stvari dolaze nekad same od sebe. Ja sam izrazito sretan jer Međimurje nije pretpjelo jako ništa od rata. Tj ja bar nisam. Jedino sto je upucivalo na rat su bile povremene uzbune i veliki priljev izbjeglica.

    Tako da se vam mogu samo diviti

    avatar

    05.08.2008. (09:14)    -   -   -   -  

  • Dag Dagoberovic

    da, nažalost nemam što slaviti - gubitak prijatelja i sjećanja sa mirisom i okusom te okružjem svakodnevne smrti?

    ne, ne slavim ovakve dane i pokušavam što brže i što prije te za mene oznimno ružne trenutke te posložiti život sa samo lijepim trenutcima u kojima se osjećam dobro ...

    avatar

    05.08.2008. (11:51)    -   -   -   -  

  • luki 2

    Potpuno si u pravu! Nikome rat nije donio ništa dobroga - pažljivo sam pročitala Tvoje ratno razdoblje; plakala pri tome, prisjećajući se kako sam boravila u Zagrebu, kako svoje u Splitu nisam mogla dobiti na telefon; kako se iz Splita nije moglo - uf, uf - ne ponovilo se! Želim Vam da sve lijepo u životu nadoknadi i uništi na kraju sva ova taška sjećanja! Voli te Tvoja Luki

    avatar

    05.08.2008. (13:37)    -   -   -   -  

  • Pisma mladoga gimnazijalca...

    Podsjetilo me na knjigu koju sam obrađivao s bratom (mene naime nije zahvatila, ali njega jest u 5 razredu) Moj tata spava s anđelima. Zaista, radnja se odvijala u Osijeku i dnevnik je zapisivala curica od nekih 10-12 godina, koja je u vrijeme najvećeg napada otišla u Austriju. Spominjala je radio školu, tramvaje, poginule prijatelje, školu u koju je htjela ići, mace i malu prijateljicu koju je dovodio djed. Zaista, ovaj post me zaista podsjeća na taj ratni dnevnik. I moja majka ga je pisala, tada je rodila mene, bježala sama, slomila nogu, izgubila roditeljsku kuću, tata je bio na garištima... I dnevnik je uništila. I danas se ježi tih vremena dok se spominje na tv.u. Obećala je napisati knjigu jednog dana, jer zaista, to razdoblje u njenom životu ju je toliko obilježilo da mora ostati zabilježeno. Ako ne u knjizi, u mojoj glavi, i to ću prenositi svojoj djeci jednog dana, jer se ovakve stvari mogu oprostiti, ali ne zaboraviti. Također, koliko sada oni nama izgledali "dragi", nedavno smo se opet uvjerili da u njima tinja bijes i želja za prošlim vremenima, vođama... a dobro nikomu nisu dobili. Jako lijep blog, i vraćam se uskoro. Svako dobro želim! Gimnazijalac

    avatar

    05.08.2008. (17:09)    -   -   -   -  

  • cistiliste

    jug 2 pa sjenjak kao spas..zbog skloništa:)) i da, ne sjećam se jer se ne želim sjećati..iako opet pomislim na sve

    avatar

    06.08.2008. (00:31)    -   -   -   -  

  • 012 STATION posada

    Hvala na osobnoj priči. Osobno ne želim se osvrtati na dane "ponosa i slave" iz jednog drugog razloga. Danas je to trenutak samopromocije onim likovima kojih tada nije bilo nigdje. Prva linija obrane Beč. S druge strane oni koji su zaista bili i odradili to što su odradili, danas su pometeni s javne scene i iz struke. Koliko smo jadni vidi se najbolje iz toga što taj dan htv nema za pustiti domaći ratni fil, pa nam puštaju američki film o osvajanju Francuske sa Clint Eastwoodom...

    avatar

    06.08.2008. (08:32)    -   -   -   -  

  • fanny

    Baš me razljutilo (što kaže Manga), na privatnim TV postajama ni spomena, a na državnoj su bar mogli staviti domaći film o tom vremenu. Jest da ih baš nema previše, ali moglo se naći.
    Nego - Clint Eastwood i krađa zlata, divota jedna ;( Film je dobar, ali nije baš prigodan...

    avatar

    06.08.2008. (10:43)    -   -   -   -  

  • MojPasSigmund

    Uh...o ratu...bolje ne bih...previše je tu emocija...još uvijek...neznam...

    No jedno je sigurno...kad si vijala onog zlog psa...dobro je da si imala kišobran.:D
    I ja sam u tim situacijama pod adrenalinom i strahom...ali se trudim sve to sakriti i ostati pribran....

    avatar

    06.08.2008. (22:31)    -   -   -   -  

  • Bernardov riff

    Odlično napisano.
    Ja sam "Oluju" proveo u Lici u sklopu svoje postrojbe koja je bila smještena u nekakvoj rezervi i na kraju uopće nije sudjelovala u operacijama.
    Sjećam se da je u vojsci bila daleko veća disciplina nego u Domovinskom ratu. Čak i okorjeli alkoholičari su se tresli, ali alkohol u ruke nisu uzeli. Tek zadni dan prije odlaska kući, kad smo doznali da nećemo morati ići kao posada čuvati Medak, donijeli su nam nešto piva. Zato je tamo bio potok s čistom vodom, moglo se piti iz njega.
    Nakon nekoliko dana dopustili su nam da se telefonski javimo obiteljima, i to nakon što je bilo jasno da je stvar dobivena. Neću zaboraviti jednog kolegu koji je ovako zvao svoje: "Ženice, imam šareno odijelo i šezdeset metaka".
    Jedan drugi iz moje postrojbe bio je prilično nervozan i stalno je pušio, jer mu je žena trebala roditi u bolnici, pa je svako malo očekivao vijest o tome.
    Samo je jedna stvar gora od rata: izgubljen rat.
    Ne ponovilo se.

    avatar

    07.08.2008. (10:10)    -   -   -   -  

  • Gospodar snova, pera, tinte i papira

    Inače rijetko kome isto pričam svoja sjećanja i ostalo,ne znam...smatram da je bolje zadržati sve za sebe,jer ako to pričaš i ljudima koji to nisu proživjeli,da im ne znam kako opišeš,nije isto. Eto,slučajno preko glavne stranice naletih ovdje i odlučio uzeti par minuta i pročitati sve ovo. Ono što nas zbližava u svemu tome- ja sam iz Našica. Zanimljivo je to da sam u najgore vrijeme bio ovdje,u Slavoniji a onda kad je bilo manje opasno sam vrijeme provodio kod tete u Sesvetama i Zagrebu. Istina,Našice su za razliku od Osijeka još dobro i prošle...barem što se tiče tih kasnijih godina. Za nas je ipak bila 91. najgora...Iako sam imao nešto manje od 3 godine,znaš onu reklamu- prve 3 su najvažnije. Djeca zapamte događaje iz tog vremena bolje nego nešto od prije mjesec dana kad se nađu u mojoj dobi (nedavno sam bio maturant). Sigurno znaš i sama i dogodi ti se to često,kad neto priča o ratu,prođu te ti neki odbljesci,pred očima ti se se stvore neke slike koje su ti se urezale u pamćenje. Dugo godina nakon rata dok nismo stavili PVC stolariju,stara stakla su nam za "uspomenu" ostala oblijepljena selotejpom da ne bi popucala lagano. Svježe se sjećam otvorenih vrata našeg stana na 3.katu...jurnjave mame po stanu dok traži sve najpotrebnije što će potrpati u ceker a tada još nisam ni razlikovao sirenu za opću ili zračnu opasnost. Onda trči do podruma,snalazi se kako znaš dok se okolo buba. Isto tako,kao da je bilo jučer sjetim se kako smo navečer izašli na hodnik na katu a na nebu puno svjetla koja se miču i opet zračna...zvali smo ih "grozdovi" jer su izgledali kao da je netko žuto grožđe stavio na nebo. Nakon 21.9.1991. (koji se slavi kao pobjeda nad tzv. JNA u Našicama),sjećam se i da sam u maminim rukama na ulici vidio što "je" ostalo od tornja crkve. Sada,toliko godina poslije ostane samo jedna "sitnica" koja me ovako iz stanja mira može podsjetiti....Zna se dogoditi da onaj centar za obavješćivanje 112 nedjeljom u podne isprobava sirenu u Našicama. I kad su ono poginuli vatrogasci na Kornatima,ja u školi u jednoj učionici u potkrovlju a ono sirena opali nenajavljeno. Raska se zabuljila u mene kad sam se eto,valjd instinktivno bacio pod klupu. Nemoš vjerovat,ali ostane to...ALi eto,kažem,dobro sam prošao. Inače su mi oboje,i mama i tata iz Osijeka pa mi je većina rodbine u Osijeku,bila i još uvijek je. Ponekad je možda dobro sjetit se ovoga...koliko god da je to grozno bilo,ne volim to tako nazvati,ali je i to neka vrsta iskustva. Koliko mi je drago što je izboren mir i sloboda i sve,toliko mi se gadi kad vidim da neko malo dijete od 3-4 godine sada pjeva Čavoglave. Iako zaslužuje taj mir i sve...nikad neće saznati što su starije generacije proživljavale uz tu pjesmu a i one druge. Puno pozdrava iz Našica!!!

    avatar

    07.08.2008. (17:35)    -   -   -   -  

  • odmak

    Ne ponovilo se. Lijepo si to opisala. Zaboravimo mržnju i mislimo na budućnost bez mržnje. Samo jednu stvar ne treba zaborovati, a to je činjenica da je netko izazvao rat. To nikako da doznam. Tko je izazvao rat?
    Zanima me ta činjenica iz razloga što bih rado tom tipu ili narodu koji ga je izazvao u lice rekla nosi se u ... jer si (ste) od svih sudionika napravili zvijeri. Postali smo isti i sad samo o tome govorimo. O istosti naših djela do slijedečeg rata koji se u ovim krajevima periodično ponavlja, a da nitko ne zna tko taj rat izaziva.

    avatar

    10.08.2008. (06:49)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...