Godisnjice dolaze i prolaze, godine se redaju. Neka tamo "Oluja" ili neka tamo stosesta osjecka postale su dio povijesti i izvor polemika, gdje se salonski politicari, generali koji bitke vidjeli nisu, odvjetnici, oni koji su tamo bili i oni koji su o tom samo slusali, casni ljudi, oni koji su oplakali svoje najmilije, oni koji su krvarili i oni koji su grabili, pobjednici i gubitnici, posteni i protuhe - jalovo nadmudruju. I sude.
Sve sto nam se tad dogadalo sam svjesno zatvorila iza sigurnih, cvrstih vrata uma odlucnog da opstane, zakljucala i ta vrata ne otvaram.Tako je najbolje. Imali smo posao za odraditi i odradili smo ga.
Medutim, za one koji nisu tad bili svjedocima vremena, moram dati jedan lokalno opci pregled dogadanja i jedan light opis kako je bilo - a da bi se razumjelo sasvim osobni kraj price.
Rat smo odradili u Osijeku, nismo isli u izbjeglistvo, iako smo imali na to "pravo" - ja nemocna zena , a moja kci rodena 1985. godine. Odlucili smo ostati. I moja kci je rano naucila tesku lekciju - da je strah sasvim relativna stvar.
Provela je jedan dobar dio vremena sa mnom u Osijeku, a kad je Vukovar pao poslala sam je baki, tatinoj obitelji u Nasice - racunala sam - ako zbilja bude u Osijeku kao i u Vukovaru bilo mi je nezamislivo izlagati je TOME, a i lakse bi mi bilo samoj se izvuci.
Moja kuca je u samom centru grada, niti dvije minute od sredisnjeg gradskog trga, tocno iza zgrada Zupanije, tamo je bio Krizni stozer i vojna uprava grada tijekom rata. Po njima se dobro tuklo, gadalo se rado i osjecku Katedralu - mi u susjedstvu - sto promasi njih, zuji oko nasih usiju. Mogli smo birati - imali smo kao "skloniste" - tek malo ukopan susjedov polupodrum sa smijesnih rekreacijskih deset centimetara betonske ploce iznad, ili nasu kupaonicu iznad koje je bio tek strop drvenog grednika i kroviste - ali je bila okruzena sa svih strana osim sa zapada drugim prostorijama, imala samo malen prozorcic, pa smo kao drzali da je tu "sigurno" - znala sam - jedino od srapnela, od pogotka ne... Ali ...
Kad smo dobili svoju prvu dozu te prve ratne godine, obje smo bile u kuci - prva granata tog jutra je ubila susjeda preko puta ulice, druga pokucala nama na vrata. Srecom, obje smo prosle bez ogrebotine, malo gluhe i musave od prasine, malo zblanute i drhtave, malo ugruvane - ona jer sam je bacila u ostavu, a ja jer sam ronila sirom ruku i nogu po podu - ali - nisam prigovarala .
Nakon toga kuca nam postala malkoc prozracna i nezgodna za stanovanje (iz zidova je tukla struja - negdje su srapneli dohvatili kablove), prozori i vrata se komotno izvalili, sve je s te strane kuce bilo izbuseno izvana i iznutra, a sancucic plinske instalacije bio kao reseto - pa smo privremeno preselili malo kod mojih roditelja u Retfalu, a onda kod brata u njegov stan.Tamo, u poznatoj stojedinici na Sjenjaku smo imali pravo atomsko skloniste, ali i kad krene tuci slalom izmedu srapnela s drugog kata kroz dijelom otvoreno stubiste do podruma. Bratov stan je bio devastiran srapnelima i sve je visilo u ritama, naravno bez prozora - ali zakrpan pa se tamo moglo zivjeti.
Tu zgradu su zvali ukletom - tuklo se po njoj svetkom i petkom i kad se druge nije i kad je bilo dosadno - kazu da je bila orjentir - a i nalazila se zgodno smjestena s finim pogledom preko polja na Tenje, tad "komsijsko" uporiste - tik na ulazu u grad.
S bratovog balkona se moglo procitati na obliznjem zidicu - OSIJEK - NEPOKORENI GRAD !!!
I tako dok nije zbilja prevrsilo u svemu tome, pa sam odlucila da su Nasice opcija za predah. Dobro je sto su Nasice blizu, samo sat vremena voznje pa sam mogla ceru vikendom i blagdanima posjecivati. Tamo nije bilo bubetane, ljudi nisu spavali u trenerkama i prozori su imali stakla. I bilo je djece na ulici.
Putovala sam vlakom koji je isao iz Osijeka za Zagreb, u odlasku bio vazda tako pretpran da niste mogli disati, a u povratku kao vlak duhova - nikoga osim osoblja i ponekog vojnika. Grad se polako praznio. Pruga i cesta prema Zagrebu su bile jedini izlaz iz grada, Osijek je bio okruzen sa svih strana u svojevrsnoj "potkovi" - a i po tom prometnom pravcu se bubalo nasumicno - iako se nije zasipalo kao po gradu.
I tako, trajalo je dok je trajalo, kad je nastalo zatisje, vratila sam kcer u Osijek. Caca joj je bio pod uniformom i nisam bas voljela da smo svi troje na tri strane razdvojeni. Djetetu treba roditelj.
I kad su intenzivne ratne operacije stale, mira nismo dugo imali - no unatoc tomu nastojali smo "normalno" zivjeti - ili smo bar mislili da je tome tako. Tad sam se pitala hocemo li ikad moci vise opusteno setati gradom bez straha od nasumicno ispaljene granate od preko Drave ili iz Tenja...
Dugo je kraj vrata "na gotovs u skloniste" stajao moj plavi veliki Toperov ranac - a u rancu redom : pet-sest malih tetrapaka mlijeka, nekoliko sokova, dva velika pakiranja dvopeka "Zlatni prepecenac", kutija keksa, par juha u vrecici sa zdjelicom i termosicom, staklenka marmelade, pastete, konzerve mesnog nareska, nekoliko konzervi ribica, par malih konzervi kukuruza, nekoliko malih bocica mineralne, par vrecica stapica i pereca, nekoliko jabuka, nozevi, plasticne case, tanjuri, vilice, salvete, folija, vrecice, puno vlaznih i papirnatih maramica, toaletni papir, prva pomoc, pakiranje antibiotika i analgetika, upaljac, cigarete ( da, tad sam pusila ), dvije rezervne trenerke, majice, cetiri seta rublja i zoknica za mene i nju. Dvije debele knjige - za mene i za nju, baterija - svjetiljka, tranzistor, rezervne baterije, "Covjece ne ljuti se" i karte. U svom rancu je Tihana imala svoje stvari - po izboru, sto je njoj bitno...
Mozda vam se cini previse , ali da ste vi sjedili pet dana i noci uzastopce u sklonistu sa sestogodisnjim djetetom, a vani pljustale granate i srapneli, ni vama se ne bi bas cesto izlazilo s kisobranom.
Medutim, nisam kanila pisati o ratu, kao sto rekoh. Ono sto bih zeljela pokazati jest kako neke stvari izgledaju iz djecje perspektive. Moja kci je tijekom rata vodila svoj Dnevnik.
To je bila jedna mala knjizica, rokovnik u koji je ona zapisivala svoje misli, dnevna dogadanja.
Moram napomenuti da ja za ovaj njen Dnevnik nisam znala dok ga je vodila, nasla sam ga puno, puno kasnije - iza svoje sobe moja kci ima malenu ostavu gdje su osim ostalog drloga i stare skolske knjige i biljeznice. Odlucila sam raskrciti ostavu, sto valja pripremiti za stari papir, razvrstavala sto bih mogla ostaviti i nasla ovaj Dnevnik.
Dnevnik je pocela voditi po uzoru na knjigu smo imali u kuci i koju je bas negdje pocetkom rata u nasoj (kao zaklonjenoj kupaonici - nazovi "sklonistu" ) lezeci na madracu svog rashodovanog kinderbeta procitala - Dnevnik Ane Frank.
Ta knjiga je se tako duboko i snazno dojmila, da je mene kasnije citajuci njen Dnevnik podilazila jeza - kako se moje dijete poistovijetilo s djetetom u sklonistu za vrijeme nacisticke okupacije!
Necu ovdje prilagati sve dijelove dnevnika, to su osobne i obiteljske stvari, ratna dogadanja i razmisljanja...Ovo sto cu pokazati su stranice nastale u vrijeme odvijanja akcije "Oluja" i nesto kasnije. Da ne bi bilo zabune - dok je trajala akcija oko Knina, i Osijek je dobivao svoj dio kolaca, pa smo odlucili moju kcer i bratovu kcer ponovno skloniti u Nasice - na sigurno ... Bratova kci Danijela je tri godine starija od moje kceri i u to doba su bile obje samo male djevojcice izmorene ratom i strahom.
Evo kako je to izgledalo ...
Prvo pismo koje mi je iz Nasica poslala po kolegici :
A onda
I tako, sutra ce se obiljezavati ponovno godisnjica akcije Oluja. To je kazu bila tocka preokreta kad se poceo nazirati kraj ratu. Kazu- blistava vojnicka pobjeda, oni koji su izgubili svoje najdraze u suzama pale svijece.
Ja razumijem obje strane, kad se jednom osjeti miris krvi to se nikad ne zaboravlja.
Ja upucujem molitvu za sve stradale nevine zrtve.
Ja osobno se s respektom klanjam svim pravim ljudima koji su ostali ljudi i u tim teskim vremenima, svim casnim ljudima koji su pod uniformom ili bez nje na castan nacin stali u obranu svoje domovine.
Svim psima rata - nikad se ne ponovilo!
Mi - mi smo sretni da smo svi prezivjeli. Neki od nas s oziljcima i zalijecenim ranama, neki s kosmarima u glavi, neki s mentalno kauteriziranim traumama, losim snovima i zakljucanim vratima u umu iza kojih je sve ostalo - ali ipak svi na broju.
Mi ne obiljezavamo nikakve godisnjice. Ovaj dnevnik je samo malo prisjecanje, izlet koji si ne dopustamo cesto.
, a moja kci rodena 1985. godine. Odlucili smo ostati. I moja kci je rano naucila tesku lekciju - da je strah sasvim relativna stvar. 
.
), dvije rezervne trenerke, majice, cetiri seta rublja i zoknica za mene i nju. Dvije debele knjige - za mene i za nju, baterija - svjetiljka, tranzistor, rezervne baterije, "Covjece ne ljuti se" i karte. U svom rancu je Tihana imala svoje stvari - po izboru, sto je njoj bitno...
, ali da ste vi sjedili pet dana i noci uzastopce u sklonistu sa sestogodisnjim djetetom, a vani pljustale granate i srapneli, ni vama se ne bi bas cesto izlazilo s kisobranom.
