Za razliku od ostalih tvojih postova, tu se ne mogu naći :) Čak niti Borgmanovo pitanje koje te je najviše navelo na ovaj post mi je nekako strano i skoro pa potpuno nerazumljivo. Tek nakon tvog pisanja shvatila sam što se pita. Već po tome je lako zaključiti da sam imala potpuno drugačiji odgoj i smjernice za život. Moji roditelji su bili, i još su, vrlo mladi duhom i vrlo liberalni. Deviza koju su mi usadili je da mogu sve što hoću, a i ono što neću mogu, ako baš moram. Možda su čak i previše prepuštali meni na izbor, jer " ti ćeš to najbolje napraviti ili odlučiti" zna biti vrlo obavezujuće za jedno dijete, a i kasnije mladu osobu. No, taj sistem podrške i vjere u mene je ono što bih ipak navela kao najbolji dio odgoja i zbog toga ga i ja baš tako primjenjujem na svoju djecu. Slažem se s tobom u drugom dijelu tvog posta u mnogočemu. O bitnim stvarima treba raspravljati samo s onim ljudima kojima smo bitni mi i naši interesi i koji se neće ustručavati dati svoje iskreno mišljenje, ma kakvo bilo. Pozitivan stav o sebi, vjera u sebe i svoje mogućnosti mogu služiti im kao pogosnko gorivo. Tjerati nas naprijed i kad smo na izmaku snaga, ali "ja to mogu" deviza daje još malo snage, a često je to "još malo" dovoljno za uspjeh :)
07.01.2008. (19:35)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hm, ono što definitivno mogu reći, tj. ponoviti što si i ti rekla - da svatko mora naći svoj put. Ne mogu reći da sam i sama slušala navedene rečenice jer zaista nisam. No, zato bih mogla nabrojiti neke druge jer - svi se mi tijekom odrastanja susrećemo s kojekakvim rečenicama koje, uz ostalo, utječu na nas. U svakom slučaju lijepo je imati i osjetiti potporu onih koji su nam važni u životu, ali katkad se nađemo i u situaciji kad ta potpora baš i nije prisutna. Tada treba imati i hrabrosti pa učiniti po svom kako bismo se oslobodili...I nećemo stajati na mjestu. Ako i padnemo, podići ćemo se, stresti prašinu i krenuti dalje. Ne, nije jednostavno i lako, ali sve je to dio života. ;-)
07.01.2008. (23:11)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Big Blue - u stvari, bit i jest, ne baš u tim rečenicama, već u svim onima koje smo slušajući počeli doživljavati kao istinu (dakako ne svi, iako moram priznati da sam kao dijete bila podložna sugestijama sa strane). Hvala na komentaru.
08.01.2008. (07:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Trill - sretna sam zbog tebe. I ja svom djetetu usađujem osjećaj i misao da može sve što želi. Međutim, i moji su roditelji mene poticali na školovanje u nadi u bolji život, ali njihovovo životno razočaranje je itekako ostavilo traga na meni kao djetetu. Naime, ono što su oni smatrali realizmom, ja doživljavam pesimizmom. Bilo bi jako interesantno načeti jednu temu s nazivom Razlika između realizma, optimizma i pesimizma...možda to i napraviim u slijedećem postu...
Pozdrav!
08.01.2008. (07:57)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
edo
Nema univerzalne formule, sve je individualno. Život je jedna veeeeelika zafrkancija i tako ga treba i živjeti. Pozdrav!
07.01.2008. (12:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
edo
:-)
07.01.2008. (14:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
trill
Za razliku od ostalih tvojih postova, tu se ne mogu naći :)
Čak niti Borgmanovo pitanje koje te je najviše navelo na ovaj post mi je nekako strano i skoro pa potpuno nerazumljivo. Tek nakon tvog pisanja shvatila sam što se pita.
Već po tome je lako zaključiti da sam imala potpuno drugačiji odgoj i smjernice za život. Moji roditelji su bili, i još su, vrlo mladi duhom i vrlo liberalni. Deviza koju su mi usadili je da mogu sve što hoću, a i ono što neću mogu, ako baš moram. Možda su čak i previše prepuštali meni na izbor, jer " ti ćeš to najbolje napraviti ili odlučiti" zna biti vrlo obavezujuće za jedno dijete, a i kasnije mladu osobu. No, taj sistem podrške i vjere u mene je ono što bih ipak navela kao najbolji dio odgoja i zbog toga ga i ja baš tako primjenjujem na svoju djecu.
Slažem se s tobom u drugom dijelu tvog posta u mnogočemu. O bitnim stvarima treba raspravljati samo s onim ljudima kojima smo bitni mi i naši interesi i koji se neće ustručavati dati svoje iskreno mišljenje, ma kakvo bilo. Pozitivan stav o sebi, vjera u sebe i svoje mogućnosti mogu služiti im kao pogosnko gorivo. Tjerati nas naprijed i kad smo na izmaku snaga, ali "ja to mogu" deviza daje još malo snage, a često je to "još malo" dovoljno za uspjeh :)
07.01.2008. (19:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Big Blue
Hm, ono što definitivno mogu reći, tj. ponoviti što si i ti rekla - da svatko mora naći svoj put. Ne mogu reći da sam i sama slušala navedene rečenice jer zaista nisam. No, zato bih mogla nabrojiti neke druge jer - svi se mi tijekom odrastanja susrećemo s kojekakvim rečenicama koje, uz ostalo, utječu na nas. U svakom slučaju lijepo je imati i osjetiti potporu onih koji su nam važni u životu, ali katkad se nađemo i u situaciji kad ta potpora baš i nije prisutna. Tada treba imati i hrabrosti pa učiniti po svom kako bismo se oslobodili...I nećemo stajati na mjestu. Ako i padnemo, podići ćemo se, stresti prašinu i krenuti dalje. Ne, nije jednostavno i lako, ali sve je to dio života. ;-)
07.01.2008. (23:11) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Irnan - NPZ
Big Blue - u stvari, bit i jest, ne baš u tim rečenicama, već u svim onima koje smo slušajući počeli doživljavati kao istinu (dakako ne svi, iako moram priznati da sam kao dijete bila podložna sugestijama sa strane).
Hvala na komentaru.
08.01.2008. (07:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Irnan - NPZ
Trill - sretna sam zbog tebe. I ja svom djetetu usađujem osjećaj i misao da može sve što želi. Međutim, i moji su roditelji mene poticali na školovanje u nadi u bolji život, ali njihovovo životno razočaranje je itekako ostavilo traga na meni kao djetetu. Naime, ono što su oni smatrali realizmom, ja doživljavam pesimizmom.
Bilo bi jako interesantno načeti jednu temu s nazivom Razlika između realizma, optimizma i pesimizma...možda to i napraviim u slijedećem postu...
Pozdrav!
08.01.2008. (07:57) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Furryan
Ja tu samo mogu copy paste-at sve kaj si napisala. Pusek :)
08.01.2008. (10:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
žubor vode
Potpisujem Big Blue u potpunosti.
09.01.2008. (20:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...