free hit counter
O obrascu "Stoj gdje jesi..." - Irnan blog - NPZ - Blog.hr

Irnan blog - NPZ

07.01.2008., ponedjeljak


O obrascu "Stoj gdje jesi..."
• u potrazi za dobrom vibracijom dotakla si se najstarije kletve. Kletve prosjeka.
Sada pričamo o tome kako treba stremiti boljemu, ali... kako svladati tisućljeća genetike koju je Crkva ugradila našim precima kako bi bili što pokorniji svojim gospodarima?
Kako svladati ucijepljene obrasce ponašanja tipa "Stoj gdje jesi (moja majka)"?
Kako se nositi sa odgovornostima slobodnog odlučivanja (to boli)?
I na kraju kako se boriti protiv vjetrenjača?
Volio bih čitati tvoj post na tu temu :-) (borgman 18.12.2007. 09:40)


Obećala sam Borgmanu da ću pokušati odgovoriti na njegova pitanja…međutim, nakon što sam po ne znam koji put pročitala njegov komentar, postala sam svjesna težine postavljenog mi »zadatka« i toga da ne mogu govoriti o tome kako to razriješiti i kako slomiti stoljetna uvjerenja, jer univerzalni recepti ne postoje. Naprosto, svatko od nas ima svoj put, i ono što vrijedi za mene, ne mora nužno vrijediti za druge. Ono što mogu je tek navesti svoja razmišljanja i svoja iskustva, te moju osobnu »borbu« koja je trajala dugi niz godina (još uvijek traje), da se konačno »odlijepim« od te teške prtljage koju sam naslijedila, kako od svojih predaka, tako i od svih predaka čija su uvjerenja duboko zakorijenjena negdje u kolektivnoj svjesti čovječanstva.

Osobno mi je najinteresantnije pitanje, pa sam upravo njega odabrala za ovaj post:

Kako svladati ucijepljene obrasce ponašanja tipa "Stoj gdje jesi (moja majka)"?

možda iz razloga jer mi je upravo to oduzelo najviše vremena i stajalo me najviše truda, dok sam sa svim ostalim aspektima relativno bezbolno raskrstila. Zašto me to stajalo najviše truda? Pa zato, što smo svi mi kao djeca u svojim roditeljima i ostalim članovima obitelji i njihovim postupcima vidjeli uzor i neosporni autoritet i vjerovali svemu što su nam govorili i čemu su nam učili. Barem kod mene je bilo tako da je obiteljski odgoj pustio najviše traga u mom životu; ostali socijalni aspekti bili su mi više onako usput, a pošto nisam bila emotivno angažirana, mogla sam realnije sagledavati cijelu situaciju.

Vjerujem da će se mnogi pronaći u slijedećim izjavama odraslih koje su nam bile spontano ili namjerno servirane toliko puta, da su ne samo oni povjerovali u njihovu istinitost, već naposlijetku i mi sami. Poznato je da se i najveća laž, ako je ponovoljena dovoljan broj puta, usvaja kao »istina«…

- Mi smo pošteni, zato smo cijeli život bili na rubu egzistencije.
- Od svojih deset prstiju se ne može dobro živjeti.
- Sirotinja je i Bogu teška.
- Ako postoji Bog onda je on na strani bogatih.
- Bolje da se rodiš bez ruke, nego bez sreće…
- Nemamo se čemu veseliti, jer cijeli život crnčimo za ovu sirotinju.
- Mi nikad nećemo daleko dogurati.

I mogla bih ovako nabrajati u beskonačnost. Takvih i sličnih izjava su se mnogi od nas naslušali za više života, a ne samo za ovaj…

I zanimljivo je da sam kao dijete vjerovala u sve te stvari i nekako počela, zajedno s odraslima (ne govorim samo o svojim roditeljima), dijeliti njihova razmišljanja i polako ali sigurno se punila gorčinom i osjećajem nepravednosti. Kroz svoje djetinje oči sam promatrala svijet i vidjela ga kao jedno veliko i nepošteno mjesto, gdje prosperiraju i sretno te zdravo žive samo oni koji se znaju dobro »snaći« i samo oni koji »imaju sreće«.
Usvajala sam obrasce odraslih i ubrzo je zdravi i spontani dječji smijeh, zamijenio strah i briga, ne samo za sadašnjost, već i za budućnost. I to je najgore što se događa djeci kada počinju odrastati. Njihov zdravi i sretni dječji svijet proguta »realnost« odraslih.

I stvarno su mi se počele događati stvari koje su odrasli »prognozirali«, da bi mi kasnije mogli reći:

»Pa, jesmo li ti rekli?!«

Da bih upisala faks, morala sam puno i teško učiti da položim prijemni, dok su se mnogi upisivali na druge načine. Ali, naposlijetku sam uspjela na svoj način.

»Pa, jesmo li ti rekli?!«

Dok sam tražila posao, naišla sam na zatvorena vrata gdje god sam pokucala, a i kada sam konačno dobila posao, bio je to posao daleko ispod mojih kvalifikacija i sposobnosti, slabo plaćen i podcijenjen.

»Pa, jesmo li ti rekli?!«

Da bih se realizirala kao sposoban i cijenjen kadar, morala sam uložiti deseterostruko više truda, od nekih mojih kolega, koji su svoj posao doživljavali samo kao zabavu.

»Pa, jesmo li ti rekli?!«

Koliko god radila, nisam se mogla pomaknuti s mjesta i bila sam u vječitom minusu, neovisno o tome koliko pažljivo sam rukovala novcem.

»Pa, jesmo li ti rekli?!«

Polako ali sigurno mi je zdravlje bivalo sve slabije (kao i majčino) i moje su želje i planovi imali sve manje izgleda za ostvarenje.

»Pa, jesmo li ti rekli?!«

Kada sam se usudila govoriti o nekom svom projektu, koji je po općem vjerovanju, bio rezerviran samo za »one uspješne«, govorili bi mi: »Uzalud se trudiš, nisi ti od tih…«

I stvarno, ponovo bi uslijedilo ono standardno: »Pa, jesmo li ti rekli?!«


S vremenom sam počela intenzivno razmišljati o svom životu i o životu uopće, o zacementiranim stavovima većine ljudi, o pesimizmu koji preovladava i počela sam osjećati sve veći otpor prema takvom načinu uvjerenja i života. Posve svjesno sam donijela odluku kako ne želim do smrti plivati sa strujom, već sam tvrdoglavo zaplivala u suprotnom smjeru, iako su mi usta bila puna vode, a često sam usput i potonula…

Prvo što sam naučila bilo je, da nikako ne mogu promijeniti tuđi način razmišljanja, već moram promijeniti svoj.

Drugo; naučila sam da o svojim željama, odlukama i projektima diskutiram samo sa najboljim i provjerenim prijateljima, čija je podrška neosporna i koji me svojim pozitivnim nabojem podupiru u realizaciji ciljeva.

To je stoga što je osim naše odlučnosti za uspjeh nekog projekta itekako važan utjecaj okoline, i stoga je poželjno ne prosipati svoje planove pred one koji će te zasuti negativnom energijom (ne mislim pritom da nam žele loše, naprotiv, već su uvjereni u neuspjeh) i tako usporiti ili onemogućiti realizaciju željenog. Činjenica je da smo svi povezani negdje na mentalnom i astralnom planu, i ako već moram svoje misli dijeliti s nekim, onda se trudim, da ih podijelim s onima koji me podupiru, a ne onima koji me usporavaju. Na taj način, u neku ruku, uvjetno rečeno formiram svoju vlastitu »grupu za podršku«. I vjerujte mi, ovo djeluje…

Treće; odbijam misliti kako nisam »miljenik sreće« i kako apriori nešto ne mogu napraviti. Ako je to pošlo ma i jednom čovjeku za rukom, znači da nije nemoguće. Unaprijed vjerovati da je nešto moguće je isto kao zalupiti pred sobom vrata kroz koja želiš ući, i prije nego li si pokušao.

Četvrto; naučila sam da da je naše mišljenje o sebi često u povratnoj sprezi s onim što drugi misle o nama. Naime, ako o sebi imam loše mišljenje, velika je vjerovatnost da će ga imati i drugi. Isto tako, ako drugi vjeruju da ništa ne vrijedim, postoji mogućnost da im povjerujem.
Zato izbjegavam lažnu skromnost, svjesna sam svojih mogućnosti i sposobnosti; no istovremeno se ograđujem od bilo kakve nadutosti. Ono sam što jesam. I zadovoljna sam time.

Vezano uz to sam prestala u drugima tražiti potvrdu svog djelovanja, ne očekujem više ničije pohvale i ohrabrenja i nisam ovisna o tuđem mišljenju, barem ne u smislu i mjeri da bi mi to pokvarilo dan. Postupam i ravnam se po svojoj savjesti. Tako moja sreća više nije ovisna od postupaka drugih.

Nekada mi je bilo važno da me svi vole. Naravno, to je bilo nemoguće i sukladno tome sam bila kronično nesretna i frustrirana.
Danas imam druge prioritete i tuđe odobravanje nije uvjet za moju sreću. Tome pokušavam naučiti i svoje dijete, iako ne ide lako…ali valjda tako mora biti, očito svi mi moramo sami pronaći samo svoj put.

Peto; nikada se ne tješim mišlju »Moglo bi biti i gore.« Radije razmišljam o načinima kako bi moglo biti bolje. Eto, i u tome leži jedan od razloga zašto o svojim razmišljanjima pričam samo s odabranima. Naime, ako nekome kažem da sam bolesna, vrlo će se lako desiti da čujem slijedeće: »Je, znamo da ti nije lako, ali barem od toga nećeš umrijeti. Pogledaj koliko ljudi dnevno umire na ulici, ili naprimjer od srca i raka…«
Istina. Svakoga dana umire na tisuće ljudi. I ja ću umrijeti jednog dana. Ali, to još uvijek ne znači da moram skakati od sreće što sam osuđena na doživotni život u bolovima. Iskreno mi je žao onih koji umiru, ali to me ne sprečava da ostvarim svoje pravo i želju da mi bude bolje.
Zato na pitanje kako sam, odgovaram kratko: »Hvala na pitanju. Dobro.« I tako moj intimni boj za ozdravljenjem ostaje sačuvan negativnih primisli o ishodu.
Otprilike jednako funkcioniraju i sva ostala područja života.

Šesto; svjesno odbacujem imperativ da ostanem na onom mjestu kojeg su mi »odredili« drugi temeljem kolektivnog ili obiteljskog naslijeđa. Ako je npr. moja mama zaradila penziju za tekućom vrpcom, ja sam odlučila da završim studij kojeg želim. Isto želim i svom djetetu. Ako moje dijete ostane na onom mjestu na kojem sam ja, a moglo je odletjeti daleko više za svojim snovima, bit ću nesretna. Jer nema većeg uspjeha i veće radosti za roditelja od one kada vidi, da je njegovo dijete uspjelo realizirati sebe kroz svoje želje i svoje snove, do onog mjesta gdje želi biti i gdje je sretno.

****

Mogla bih još puno pisati o ovome, jer je ovo tek mali, sažeti dio mog osobnog iskustva, ali onda to više ne bi bio post, već knjiga…nisam sigurna da je to ono što je Borgman želio čuti, ali je to ono što sam mogla napisati. Jer, kako rekoh, nema univerzalnog recepta. Svi smo mi na svoj način jedinstveni i posebni.

- 11:52 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>