20.01.2008., nedjelja
Tekma
 Danas listam neki stari časopis i naletim na zanimljiv članak na temu pogrešaka koje rade parovi u međusobnoj komunikaciji. I taman kad sam pomislila »Ah, evo opet još jedan stereotip« i pošla okrenuti stranicu, vidim pravilo pod rednim brojem 2 koje kaže: »Nemoguće je razgovarati sa muškarcem, kada je pred televizorom.« Ha! Vratim stranicu unatrag i odlučim ipak pročitati članak do kraja. Udobnije se namjestim na naslonjaču i krajičkom oka virnem na svoju bolju polovicu koja je potpuno hipnotizirana fokusirala svoj grozničavi, sjajni pogled u tekmu koja je upravo bila u tijeku. Hm…i odlučim čitati dalje…kaže kako ih vizualni podražaji s TV tako preuzmu, da im preostali dijelovi mozga ugase i jednostavno ne mogu istovremeno i razgovarati! Mislim, kako ugase???? Šta ugase???? Zašto ugase??? Kako ja mogu istovremeno kuhati, prati posuđe, pratiti vijesti i još čujem dijete kada me pita da mu pomognem odgovoriti na neko pitanje koje ima za zadaću, i istovremeno registriram da mi zvone i telefon i na ulaznim vratima? Kako se meni ništa ne ugasi? Osim plamenika kad mi nestane plina, sve drugo šljaka uredno, da ne može bolje… A, nije da su mi otkrili toplu vodu, ja taj fenomen pratim već godinama kod svoje bolje polovice i svaki puta sam iznova fascinirana brzinom kojom se iskopča čim uzme daljinca u ruke. Klik… i nema ga više za slijedećih neznamnisamakolikovremena, a ako je kakva tekma s produžecima, onda još i dulje... I fakat ne vidi i ne čuje, mogao bi se zapaliti i cijeli stan, on bi u transu pipao rukom tražeći pepeljaru, misleći da nije ugasio cigaretu. Kaže, za njega je gledanje televizije isto što je za mene meditacija. OK, mislim si ja, ali isto to je rekao i za pecanje, ali nema veze… Čitam ja tako i povremeno bacam pogled na njega, čovjek niti da trepne. Nevjerovatno, zadnji puta sam tu sposobnost da se ne trepće zapazila samo kod malih beba, sama sam pokušala nebrojeno mnogo puta izdržati barem minutu bez treptanja i nema šanse! I odlučim testirati članak na konkretnom primjeru, jedva zadržavajući ozbiljan izraz lica: - Kako je bilo danas na poslu? - Hmmm…da…imaš pravo. - Jeste li imali puno posla? - Da, da… - Uskoro će večera … - Oprosti, što si rekla? - Neko zvoni na vratima… - Hm…gle, opet je fulao… - Dobro, idem pogledati ko zvoni. - Super, super… - Susjed me zove na kavu. Vraćam se za petnaest minuta. - Koji susjed? – iznenadi me moja bolja polovica i okrene glavu u mom pravcu. »Ha! Evo, nek objese ovaj članak mačku o rep! Ipak me je čuo!« – mislim u sebi. Pogledam u televizor i skužim da je upravo završilo prvo poluvrijeme. :) I tako je propao moj današnji eksperiment. Ali nema veze. Al' da ugasi – fakat ugasi…Bude li nešto zaista hitno, još uvijek mi preostaje uzeti krpu i baš tada zaključiti kako moram obrisati prašinu s televizora. Nema šanse da me ne vidi. :) |
10.01.2008., četvrtak
Malena moja...
 ...isuviše puta sam se mogla osvjedočiti, kako je vrijeme prolazno i beskompromisno, kako godine pored nas prolete poput vjetrom nošenih, olujnih oblaka i jedan je tren dovoljan da zauvijek zamrznemo u vremenu i prostoru, ne rekavši sve ono što bismo htjeli ili željeli, onima koje volimo najviše na svijetu. Znam da svakodnevno pričamo, znam da dijelimo mnoge tvoje i moje male tajne, znam da svakodnevno utisnemo jedna drugoj poljubac na lice i zagrljajem punim ljubavi, mahnemo na pozdrav jedna drugoj, kada ujutro još pomalo snena, napustiš stan i kreneš u školu. Znam da znaš koliko te volim. Znam koliko ti voliš mene. Ali, ono što ne znam, jest to, koliko mi je još vremena »odmjereno« da uživam u tvom pogledu boje travnatog zlata, u kojem se mogu posve nesvjesno izgubiti i odlutati tvojim prostranstvima, jer, posve bez lažne skromnosti ti kažem, tvoja je duša velika do neba i u njoj se je posve lako zaboraviti…i nestati…uljuljkan u nježnost tvoje djetinje ljubavi, bezuvjetne i čiste poput biserne suze negdje na rubu oceana… Znam da te volim. Znam da me voliš. Ali, ne znam kada ću zadnji puta pogledom ispratiti tvoj razigrani korak i kosu razmršenu vjetrom, dok posve bezbrižna poletiš ususret novom danu…ne sluteći da je to možda posljednji put i posljednji pogled kojim te pratim i kojim te nježno, onako majčinski brižno, gurkam u novi dan, s porukom da je ovaj svijet, zapravo divan i da nikad, baš nikad ne vjeruješ onima koji ti kažu, kako je ovaj svijet jedno strašno i nesigurno mjesto, koje će te progutati, ako samo na trenutak, umorna poklekneš… Vjeruj mi i ovaj put, kao i mnogo puta prije (znaš da ti nikad nisam lagala), ovaj svijet nije strašan i u njemu je toliko lijepih stvari i toliko divnih ljudi, samo je potrebno smoći dovoljno snage i mudrosti da otvoriš oči i pogledaš oko sebe. Katkada je dovoljno samo pružiti ruku i lako, bez imalo napora, vrhovima svojih prstiju dotaknut ćeš se onih koji u svom srcu čuvaju jedno doista posebno mjesto za tebe. Koliko si me samo puta, djetinje naivno pitala: »Je li, mama, da ti nikada nećeš umrijeti?« Dijete moje, nikada je tako puno vremena. Vremena kojeg ne možeš zamisliti ni u svojim najluđim snovima. Nikada ti nisam davala lažna obećanja i svim sam se silama upinjala zadržati tvoje povjerenje, kojeg ne bih nizašta na svijetu izgubila. Nikada ti nisam lagala, pa opet, odgovoriti na ova tvoja pitanja, katkada je bilo tako teško, teže poput najteže lekcije života koju sam ikada morala savladati… Protekle su godine, više nisi malo dijete, već si krasna, mlada osoba na pragu svog života i više ne postavljaš takva pitanja, no ipak, u tvojim očima boje travnatog zlata, vidim strah od trenutka, kada će se naši putevi razdvojiti i kada ćeš bez mene morati kročiti u život kojem se ne osjećaš dorasla, koji te plaši i ispunjava nekim nepoznatim strahom, kojeg ni sama sebi ne možeš pojasniti. Kažeš da se uz mene osjećaš sigurnom, kako sam ja tvoj sasvim privatni i privilegirani »fear busters«, kako nitko poput mene ne može poput čarobnog štapića, raspršiti sve tvoje strahove i sumnje, kako nitko poput mene ne zna prisluhnuti tvojim malim »demonima« koji ti uzimaju hrabrost onda kada ti je najpotrebnija. Kažeš kako u mojim očima vidiš snagu i hrabrost da kročiš dalje, pa čak i onda kada ti se noge čine teške poput olova i kada ne nazireš svjetlo na kraju svog puta…kažeš kako ne možeš zamisliti svoj život bez mene i kako moram još dugo, dugo ostati uz tebe… Vjeruj mi, najmilija, i ja dijelim tvoje želje da što duže trajemo zajedno, da što duže mogu uranjati pogled u tvoje velike, mudre oči i svakoga te jutra ispraćati poljupcem i neizostavnim »volim te« na ranojutarnji autobus, s pomalo dosadnim, svakodnevnim pitanjem: »Jesi li ponijela ključeve?« Neizbježno će , međutim, doći jutro kada ćeš morati sama za sobom zaključati vrata i možda s pomalo čežnje i nostalgije u očima, stisnuti kvaku dvaput i provjeriti jesi li ih doista zaključala (navika koju si preuzela od mene) i otići na autobus bez mog zagrljaja i poljupca. I upravo tom vremenu je namijenjeno ovo moje pismo. Nije pisano za danas, nije pisano ni za sutra; u stvari ako bih mogla odlučivati o tome, zauvijek bih ostala uz tebe i čuvala te poput anđela raširenih krila, ne dozvoljavajući nikom da povrijedi tvoju divnu, veliku dušu… Ali, kao što rekoh, zauvijek je jako puno vremena. I stoga si dozvoljavam ovaj mali predah, kako bih ti napisala barem mali dio onoga što mi leži na srcu, a o čemu s tobom sada ne mogu govoriti, jer ti je ovog trena nezamisliva pomisao, da će jednom doći i taj dan, kada ćeš se zabunom uputiti u moju sobi i kao iz topa ispaliti: »Mama, da te nešto pitam…« I čemu kvariti ljepotu sadašnjeg trenutka s nečim što je neizbježno i što ne možemo promijeniti? Nisam li te upravo ja učila, kako treba živjeti u sadašnjem trenutku, kako jučer i sutra ne postoje? Jučer je prošlost, a sutra je neizvjesno… Dakle, malena moja, ovim ti pismom neću govoriti koliko te volim, jer, naposlijetku, ti to jako dobro znaš. I to je vjerovatno najčešća riječ u našem rječniku, toliko puta upotrebljavana, da bi se, kada bi to bilo moguće, vjerovatno potrošila. J Sada bih ti tek željela skrenuti pažnju na tvoju djetinju zabludu, kako sam ja tvoj životni oslonac, tvoj mentor i smisao tvog života. Da, zabludu…dobro si pročitala… Sve ono što si mi u svojoj razigranosti, bezgraničnoj vjeri i ljubavi pripisivala u godinama svog odrastanja, draga moja kćeri, ti VEĆ IMAŠ U SEBI! Štoviše, sve ono što ti je potrebno, da bi sretno i uspješno brodila vodama života, već je pohranjeno u tebi samoj, samo moraš posegnuti u svoje čarobne dubine i vidjet ćeš da ti je nadohvat ruke! Ti si sebi najveći oslonac i nije ti potreban nitko izvan tebe, kako bi mogla koračati ususret novom danu. I da ti otkrijem jednu malu, malenu tajnu. Kada su te obgrlili strahovi i sumnje, nisam ja bila ta koja ih je odagnala jednostavnim pokretom ruke. TI si bila ta koja je smogla dovoljno snage i ustrajnosti, da ih otjera od sebe i oslobodi svoj strahom zarobljeni korak, kako bi se mogla uspeti stepenicu više! I kada si uspješno riješila neki problem ili otjerala tugu, koja ti je ledom okovala srce i smrznula pogled, to nije bila moja zasluga, ma koliko ti u to vjerovala. To si bila TI i samo ti si znala odabrati prava vrata kroz koja valja proći. Ja sam bila tek promatrač sa strane. Istina, promatrač, koji je držao dlanove čvrsto stisnute u pesti i navijao za tebe s jako puno ljubavi i bio pripravan prihvatiti te ako padneš; no ipak, samo promatrač. I ništa se neće promijeniti, malena moja, i dalje ćeš ti biti ta koja će koračati, a uz tebe će biti uvijek netko tko će ti pomoći da se pridigneš ako posustaneš i padneš. Ali, ako i ne bude tako, ne očajavaj…u tebi je dovoljno snage da se ponovo osoviš na noge i još odlučnijim korakom kreneš dalje…ja ću te promatrati iz nekog prikrajka tvojih najluđih snova i smješkati se, presretna tvojim uspjehom, u kojeg ni za trenutak nisam posumnjala…jer, ja znam ono u što ti ne možeš povjerovati, a to je – TI MOŽEŠ SVE! Sjeti se samo koliko sam puta zbog tebe posegnula za zvijezdama i koliko mi je puta uspjelo pred tvoje iznenađene i začuđene oči ispružiti dlan na kojem se svjetlucala upravo ona na koju si razdragana i nasmijana, pokazala prstom! Ako sam mogla ja, posve izvjesno i s mojim blagoslovom, to možeš i ti… Toliko sam ti puta rekla kako si nešto doista posebno! I nisam lagala…niti je to bila tek u utjehu zamotana majčinska ljubav. Uistinu si posebna! U svom životu još nisam srela osobu s tako velikim srcem prepunim ljubavi, kao što je tvoje. Pa, sva tvoja iskrenost, poštenje i suosjećanje za cijeli svijet, koja te je nerijetko posula suzama, je nešto nadasve dragocjeno. To si ti. Cijela satkana od zvijezda i od ljubavi… Želja mi je da sjaj u tvojim očima nikada ne zamre. Da te male, vragolaste iskrice koje ti krase lice, nikada ne napuste tvoj pogled, pa čak ni pod najtežim okolnostima. Upravo te iskrice će ti pomoći kada se nađeš u tami i ne možeš, zbunjena i prestrašena pronaći svjetlo koje očajnički tražiš! Ako ponekad, smetena, pomisliš kako su sva vrata zatvorena, kako je sve izgubljeno i kako ne postoji način da ih otvoriš – nemoj očajavati: zastani za trenutak, zazri se u sebe i fina koprena koja ti zastire pogled će se, poput čarolije, podignuti… Do sada si naučila, kako život nije bajka…i ta lekcija je bila neosporno korisna…ali, kada priča u koju te ubaci život, naizgled nema sretan kraj – sjeti se što sam ti u toplim, zimskim večerima, dok smo umotane u topli pokrivač sjedile pored pucketajuće vatre, govorila: »Svatko od nas piše svoju vlastitu bajku.« I to ti nitko ne može uzeti, malena. Nitko nema autorska prava na tvoj život. Nitko osim tebe. Nemoj to nikada zaboraviti. Čak ni tada kada ti se učini da nekog voliš tako jako, da bi za njega učinila sve, baš sve na ovom svijetu, pa čak se odrekla i svog života, svojih želja i svojih snova. Nitko nema pravo dirati u tvoje snove. Oni su samo tvoji i ne dozvoli nikome da ti kaže, kako su to tek djetinjaste gluposti i kako je život rezerviran samo za »ozbiljne« stvari. Sjeti se riječi meni nepoznatog autora, koji je rekao: »Čovjek se ne prestane igrati zato što odraste, već odraste zato što se prestane igrati.« Čuvaj i njeguj malo dijete u sebi, čak i pod maskom šminke i godina, uvijek se može nazrijeti njegova radost i osmjeh. Budi sretna i razigrana; godinama i tegobama života uprkos! Budi svjesna koliko vrijediš i nemoj dozvoliti da itko pregazi tvoj ponos i tvoje dostojanstvo, pa makar to bilo i pod izlikom velike ljubavi. Imaj na umu da istinska ljubav hrani dostojanstvo, a ne uzima ga. Istinska ljubav podstiče snove, a ne krade ih. Istinska i prava ljubav nikada čovjeka ne baca na koljena, već ga podiže iz blata. Voli sebe u tolikoj mjeri, da tvoja sreća nikada ne bude uvjetovana tuđom ljubavi. Ti sama JESI ljubav. Ponavljaj si to toliko puta, dok tu misao ne usvojiš kao istinu. Jer, to jest jedina prava istina. Ostani to što jesi. Ne oblikuj se po tuđim željama. Nikad i ni pod kojim uvjetima nemoj pristati na kompromis življenja u veličini nečije sjene. Neka ti tvoja sjena bude podsjetnik, da si sama sebi dostatna. Vjerovatno se još sjećaš rečenice koju si pročitala: »Ne bacajte biserje pred svinje…« i dana kada si me pitala što to znači, iako si odgovor već naslutila i sama. Ne zaboravi čuvati ljepotu svog biserja netaknutim, njeguj njihov sjaj i svakoga dana ih puni iskrenom i strpljivom vedrinom i ljubavlju; a njihova dragocjena zrna položi samo pred one koji će vidjeti njihovu ljepotu, onu pravu – onu koja izvire iznutra, iz netaknutih predjela tvoje iskrene i tople duše. I za kraj moram odgovoriti na tvoje nikad izrečeno pitanje: »Što će biti samnom kad tebe više ne bude?« Bit ćeš ti, mila, ista kao i uvijek. Ništa se neće promijeniti. Ni ja se neću promijeniti. Tek ovu moju odjeću zamijenit će neka druga u kojoj ću se osjećati domaće i voljeno, baš kao i sada, i sigurno ćemo se ponovno sresti… ako ne prije, onda u tvojim snovima, negdje na tepihu duginih boja, kada ti nekog oblačnog i kišovitog dana bude teško i kada se budeš osjećala tužno i usamljeno…samo podigni pogled i negdje tamo gdje se čarobne boje slijevaju u ljubičastu, vidjet ćeš mene kako se smiješim… |
08.01.2008., utorak
Realizam, pesimizam, optimizam
|
Donji post i komentari su me ponukali da otvorim ovaj topic, gdje za promjenu neću pisati kilometarski post, već mi je namjera čuti vaša razmišljanja na temu iz naslova. Dakle, što je za vas realizam - realist, pesimizam - pesimist i optimizam - optimist? U čemu je razlika i gdje je granica koja ih dijeli i razlikuje? Što je za jednoga realno, za drugog je pesimistično i obratno. Vjerovatno se svi slažemo u tome da je naš stav opredijeljen mnogim stvarima, između toga i odgojem, ali ipak...Što vi mislite o tome? Hvala vam što ćete samnom podijeliti svoja razmišljanja. Pozdrav svima! |
07.01.2008., ponedjeljak
O obrascu "Stoj gdje jesi..."
|
• u potrazi za dobrom vibracijom dotakla si se najstarije kletve. Kletve prosjeka. Sada pričamo o tome kako treba stremiti boljemu, ali... kako svladati tisućljeća genetike koju je Crkva ugradila našim precima kako bi bili što pokorniji svojim gospodarima? Kako svladati ucijepljene obrasce ponašanja tipa "Stoj gdje jesi (moja majka)"? Kako se nositi sa odgovornostima slobodnog odlučivanja (to boli)? I na kraju kako se boriti protiv vjetrenjača? Volio bih čitati tvoj post na tu temu :-) (borgman 18.12.2007. 09:40) Obećala sam Borgmanu da ću pokušati odgovoriti na njegova pitanja…međutim, nakon što sam po ne znam koji put pročitala njegov komentar, postala sam svjesna težine postavljenog mi »zadatka« i toga da ne mogu govoriti o tome kako to razriješiti i kako slomiti stoljetna uvjerenja, jer univerzalni recepti ne postoje. Naprosto, svatko od nas ima svoj put, i ono što vrijedi za mene, ne mora nužno vrijediti za druge. Ono što mogu je tek navesti svoja razmišljanja i svoja iskustva, te moju osobnu »borbu« koja je trajala dugi niz godina (još uvijek traje), da se konačno »odlijepim« od te teške prtljage koju sam naslijedila, kako od svojih predaka, tako i od svih predaka čija su uvjerenja duboko zakorijenjena negdje u kolektivnoj svjesti čovječanstva. Osobno mi je najinteresantnije pitanje, pa sam upravo njega odabrala za ovaj post: Kako svladati ucijepljene obrasce ponašanja tipa "Stoj gdje jesi (moja majka)"? možda iz razloga jer mi je upravo to oduzelo najviše vremena i stajalo me najviše truda, dok sam sa svim ostalim aspektima relativno bezbolno raskrstila. Zašto me to stajalo najviše truda? Pa zato, što smo svi mi kao djeca u svojim roditeljima i ostalim članovima obitelji i njihovim postupcima vidjeli uzor i neosporni autoritet i vjerovali svemu što su nam govorili i čemu su nam učili. Barem kod mene je bilo tako da je obiteljski odgoj pustio najviše traga u mom životu; ostali socijalni aspekti bili su mi više onako usput, a pošto nisam bila emotivno angažirana, mogla sam realnije sagledavati cijelu situaciju. Vjerujem da će se mnogi pronaći u slijedećim izjavama odraslih koje su nam bile spontano ili namjerno servirane toliko puta, da su ne samo oni povjerovali u njihovu istinitost, već naposlijetku i mi sami. Poznato je da se i najveća laž, ako je ponovoljena dovoljan broj puta, usvaja kao »istina«… - Mi smo pošteni, zato smo cijeli život bili na rubu egzistencije. - Od svojih deset prstiju se ne može dobro živjeti. - Sirotinja je i Bogu teška. - Ako postoji Bog onda je on na strani bogatih. - Bolje da se rodiš bez ruke, nego bez sreće… - Nemamo se čemu veseliti, jer cijeli život crnčimo za ovu sirotinju. - Mi nikad nećemo daleko dogurati. I mogla bih ovako nabrajati u beskonačnost. Takvih i sličnih izjava su se mnogi od nas naslušali za više života, a ne samo za ovaj… I zanimljivo je da sam kao dijete vjerovala u sve te stvari i nekako počela, zajedno s odraslima (ne govorim samo o svojim roditeljima), dijeliti njihova razmišljanja i polako ali sigurno se punila gorčinom i osjećajem nepravednosti. Kroz svoje djetinje oči sam promatrala svijet i vidjela ga kao jedno veliko i nepošteno mjesto, gdje prosperiraju i sretno te zdravo žive samo oni koji se znaju dobro »snaći« i samo oni koji »imaju sreće«. Usvajala sam obrasce odraslih i ubrzo je zdravi i spontani dječji smijeh, zamijenio strah i briga, ne samo za sadašnjost, već i za budućnost. I to je najgore što se događa djeci kada počinju odrastati. Njihov zdravi i sretni dječji svijet proguta »realnost« odraslih. I stvarno su mi se počele događati stvari koje su odrasli »prognozirali«, da bi mi kasnije mogli reći: »Pa, jesmo li ti rekli?!« Da bih upisala faks, morala sam puno i teško učiti da položim prijemni, dok su se mnogi upisivali na druge načine. Ali, naposlijetku sam uspjela na svoj način. »Pa, jesmo li ti rekli?!« Dok sam tražila posao, naišla sam na zatvorena vrata gdje god sam pokucala, a i kada sam konačno dobila posao, bio je to posao daleko ispod mojih kvalifikacija i sposobnosti, slabo plaćen i podcijenjen. »Pa, jesmo li ti rekli?!« Da bih se realizirala kao sposoban i cijenjen kadar, morala sam uložiti deseterostruko više truda, od nekih mojih kolega, koji su svoj posao doživljavali samo kao zabavu. »Pa, jesmo li ti rekli?!« Koliko god radila, nisam se mogla pomaknuti s mjesta i bila sam u vječitom minusu, neovisno o tome koliko pažljivo sam rukovala novcem. »Pa, jesmo li ti rekli?!« Polako ali sigurno mi je zdravlje bivalo sve slabije (kao i majčino) i moje su želje i planovi imali sve manje izgleda za ostvarenje. »Pa, jesmo li ti rekli?!« Kada sam se usudila govoriti o nekom svom projektu, koji je po općem vjerovanju, bio rezerviran samo za »one uspješne«, govorili bi mi: »Uzalud se trudiš, nisi ti od tih…« I stvarno, ponovo bi uslijedilo ono standardno: »Pa, jesmo li ti rekli?!« S vremenom sam počela intenzivno razmišljati o svom životu i o životu uopće, o zacementiranim stavovima većine ljudi, o pesimizmu koji preovladava i počela sam osjećati sve veći otpor prema takvom načinu uvjerenja i života. Posve svjesno sam donijela odluku kako ne želim do smrti plivati sa strujom, već sam tvrdoglavo zaplivala u suprotnom smjeru, iako su mi usta bila puna vode, a često sam usput i potonula… Prvo što sam naučila bilo je, da nikako ne mogu promijeniti tuđi način razmišljanja, već moram promijeniti svoj. Drugo; naučila sam da o svojim željama, odlukama i projektima diskutiram samo sa najboljim i provjerenim prijateljima, čija je podrška neosporna i koji me svojim pozitivnim nabojem podupiru u realizaciji ciljeva. To je stoga što je osim naše odlučnosti za uspjeh nekog projekta itekako važan utjecaj okoline, i stoga je poželjno ne prosipati svoje planove pred one koji će te zasuti negativnom energijom (ne mislim pritom da nam žele loše, naprotiv, već su uvjereni u neuspjeh) i tako usporiti ili onemogućiti realizaciju željenog. Činjenica je da smo svi povezani negdje na mentalnom i astralnom planu, i ako već moram svoje misli dijeliti s nekim, onda se trudim, da ih podijelim s onima koji me podupiru, a ne onima koji me usporavaju. Na taj način, u neku ruku, uvjetno rečeno formiram svoju vlastitu »grupu za podršku«. I vjerujte mi, ovo djeluje… Treće; odbijam misliti kako nisam »miljenik sreće« i kako apriori nešto ne mogu napraviti. Ako je to pošlo ma i jednom čovjeku za rukom, znači da nije nemoguće. Unaprijed vjerovati da je nešto moguće je isto kao zalupiti pred sobom vrata kroz koja želiš ući, i prije nego li si pokušao. Četvrto; naučila sam da da je naše mišljenje o sebi često u povratnoj sprezi s onim što drugi misle o nama. Naime, ako o sebi imam loše mišljenje, velika je vjerovatnost da će ga imati i drugi. Isto tako, ako drugi vjeruju da ništa ne vrijedim, postoji mogućnost da im povjerujem. Zato izbjegavam lažnu skromnost, svjesna sam svojih mogućnosti i sposobnosti; no istovremeno se ograđujem od bilo kakve nadutosti. Ono sam što jesam. I zadovoljna sam time. Vezano uz to sam prestala u drugima tražiti potvrdu svog djelovanja, ne očekujem više ničije pohvale i ohrabrenja i nisam ovisna o tuđem mišljenju, barem ne u smislu i mjeri da bi mi to pokvarilo dan. Postupam i ravnam se po svojoj savjesti. Tako moja sreća više nije ovisna od postupaka drugih. Nekada mi je bilo važno da me svi vole. Naravno, to je bilo nemoguće i sukladno tome sam bila kronično nesretna i frustrirana. Danas imam druge prioritete i tuđe odobravanje nije uvjet za moju sreću. Tome pokušavam naučiti i svoje dijete, iako ne ide lako…ali valjda tako mora biti, očito svi mi moramo sami pronaći samo svoj put. Peto; nikada se ne tješim mišlju »Moglo bi biti i gore.« Radije razmišljam o načinima kako bi moglo biti bolje. Eto, i u tome leži jedan od razloga zašto o svojim razmišljanjima pričam samo s odabranima. Naime, ako nekome kažem da sam bolesna, vrlo će se lako desiti da čujem slijedeće: »Je, znamo da ti nije lako, ali barem od toga nećeš umrijeti. Pogledaj koliko ljudi dnevno umire na ulici, ili naprimjer od srca i raka…« Istina. Svakoga dana umire na tisuće ljudi. I ja ću umrijeti jednog dana. Ali, to još uvijek ne znači da moram skakati od sreće što sam osuđena na doživotni život u bolovima. Iskreno mi je žao onih koji umiru, ali to me ne sprečava da ostvarim svoje pravo i želju da mi bude bolje. Zato na pitanje kako sam, odgovaram kratko: »Hvala na pitanju. Dobro.« I tako moj intimni boj za ozdravljenjem ostaje sačuvan negativnih primisli o ishodu. Otprilike jednako funkcioniraju i sva ostala područja života. Šesto; svjesno odbacujem imperativ da ostanem na onom mjestu kojeg su mi »odredili« drugi temeljem kolektivnog ili obiteljskog naslijeđa. Ako je npr. moja mama zaradila penziju za tekućom vrpcom, ja sam odlučila da završim studij kojeg želim. Isto želim i svom djetetu. Ako moje dijete ostane na onom mjestu na kojem sam ja, a moglo je odletjeti daleko više za svojim snovima, bit ću nesretna. Jer nema većeg uspjeha i veće radosti za roditelja od one kada vidi, da je njegovo dijete uspjelo realizirati sebe kroz svoje želje i svoje snove, do onog mjesta gdje želi biti i gdje je sretno. **** Mogla bih još puno pisati o ovome, jer je ovo tek mali, sažeti dio mog osobnog iskustva, ali onda to više ne bi bio post, već knjiga…nisam sigurna da je to ono što je Borgman želio čuti, ali je to ono što sam mogla napisati. Jer, kako rekoh, nema univerzalnog recepta. Svi smo mi na svoj način jedinstveni i posebni. |
| < | siječanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Copyright © Irnan - NPZ, 2006/07/08
STARIJI POSTOVI
Linkovi
Tutor.BlogBlog.hr
Uvod u html
Forum.hr
TIHOVANJE DUŠE
Misli i aforizmi
Kako vidim prirodu
Što radim kad ništa ne radim :)
TU RADO SVRATIM:
Reiki forum
Reiki blog
Reiki hara blog
Magicus.info
Vilinski simboli
M. Jeršek site
Amar nat
Angelspring site
Angelspring
APK
Atlantik
Budan blog
Clear flame
Čekam proljeće
Dijete u meni
Duboko modro more
Em
freestyler
Galadriel
Gradska pahuljica
Greentea
Guest01
Hannah2
H.A.N.N.A.H.
Inočka
Irida
Ishatai
Ishatai na blogeru
lipa mare
Lostinfantasy
Ljubav u malom
Marsi
Mriža zivota
nebulozemoje
Nevinasce
New life
obicnaklinka.blog.hr/
Odgoj s osmjehom
One love one life
Poezija na crno
Prijateljica svjetlosti
Prorok
Putnik promatrač
Reina
Rea
Safiris
Safiris 2
Sanja
Skywalker
Slonic
Srce na pauzi
Spirit
Suncokretić
Svijetmakrobiotike
Tai
Tinuviel
Too much&too little
Tražeći sebe
Trillian
U potrazi za istinom
Viktor
Začarana dolina
Zelenixsvijet
Zvonjava.blog
Žubor vode
Nihonkichigai I
Nihonkichigai II
Nihonkichiga III
Nihonkichigai IV
Nihonkichigai V
Životna načela reikia
Dr. Mikao Usui
1.Don't worry - just for today
2.Don't get angry- just for today
3.Be thankful for the many blessings
4.Earn your daily bread honestly
5.Try to be kind to allliving beings around you
1.Upravo danas, nemoj brinuti.
2.Upravo danas, nemoj se ljutiti
3.Budi zahvalan za mnoge blagoslove
4.Zarađuj pošteno svoj kruh
5.Budi ljubazan prema svim bićima
Danas su bili vrijedni: :)
Svratili su do mene:
TEKSTOVI KOJI SU ME SE DOTAKLI
DESIDERATA
Max Ehrmann
Kročite smireno kroz buku i strku
i ne poželite mir koji donosi vječna tišina.
Trudite se, ali bez potčinjavanja
da budete u dobrim odnosima sa svim ljudima.
Govorite svoju istinu tiho i jasno
i slušajte što vam drugi govore.
Jer čak i dosadni i neuki imaju svoju priču.
Izbjegavajte glasne i agresivne osobe -
one uznemiruju dušu.
Uspoređujući sebe sa drugima, možete postati sujetni i ogorčeni,
jer uvijek će biti gorih i boljih od vas.
Uživajte u svojim dostignućima, kao i u svojim planovima.
Vodite računa o svom zvanju, ma kako skromno bilo,
jer to je nešto što stvarno posjedujete u ovom nemirnom
i promjenjivom vremenu.
Budite svoji!
Posebno ne iziskujte lažnu naklonost, niti budite
cinični u ljubavi.
Unatoč svim prijevarama i razočaranjima,
ljubav uvijek ispočetka niče poput trave.
Brižljivo postupajte s iskustvom koje vam donose godine
i dostojanstveno im predajte mladost.
Razvijajte snagu duha da vas zaštiti od iznenadnih nedaća.
Ne budite sebe sumnjama i negativnim razmišljanjima,
previše je strahova rođeno u samoći i premorenosti životom.
Ispod zdrave discipline, budite nježni prema sebi.
Vi ste dijete Svemira, kao i stabla i zvijezde i vi imate
pravo biti ovdje.
I bez obzira da li je to vama jasno ili ne,
Svemir se razvija točno onako kako treba.
Zato budite u miru božjem, ma što on za vas bio
i ma kakvi bili vaši zadaci u ovoj ludnici,
sačuvajte mir u svojoj duši.
Sa svim svojim prijevarama, svojom iskrenošću i
promašenim snovima,
ovo je još uvijek predivan svijet.
Čuvajte sebe.
Uložite sve što imate i što jeste -
I BUDITE SRETNI!
@
NAUČIO SAM
Andy Rooney
Naučio sam...
da trebamo biti zahvalni
što nam Bog ne daje uvijek
ono što tražimo
Naučio sam...
da uvijek možeš za nekoga moliti,
kad nema snage da si može pomoći
na drugi način.
Naučio sam...
da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti
život zahtijeva od tebe,
uvijek potreban prijatelj
s kojim se možeš glupirati.
Naučio sam...
da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.
Naučio sam...
da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.
Naučio sam...
da svatko koga sretneš,
zaslužuje da ga pozdraviš s osmjehom.
Naučio sam...
da dobre prilike nikada nisu izgubljene;
netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.
Naučio sam...
kada se naučiš živjeti u luci gorčine,
sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.
Naučio sam...
da treba dijeliti riječi koje su
nježne i mekane,
jer češ ih sutra možda morati pojesti.
Naučio sam...
da je osmjeh jedan jeftin način
da popraviš svoj izgled.
Naučio sam...
da ne mogu odabrati kako se osjećam,
ali da mogu odabrati
što ću napraviti u vezi toga.
Naučio sam...
da svi žele živjeti na planini,
ali da se sva sreća i rast
događaju dok se uspinješ.
Naučio sam...
da je dobro davati savjet
samo u dva slučaja:
kada ga netko traži
ili kada je pitanje života i smrti.
Naučio sam...
kada planiraš osvetiti se nekome,
time samo dozvoljavaš sebi
da te ta osoba nastavi vrijeđati.
Naučio sam...
što imam manje vremena,
više stvari mogu napraviti.
@
LAGANO UMIRANJE
Pablo Neruda
Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša glazbu,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navike,
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija
od onih koje daju sjaj očima
i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne mijenja život
kad nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti
radi nesigurnosti i koji ne ide
za svojim snovima.
Onaj koji si neće dozvoliti
niti jednom u svom životu
da pobjegne os smislenih savjeta…
Živi danas! Riskiraj danas! Učini danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!
@
Khalil Gibran
Tvoja djeca nisu tvoja djeca.
Ona su sinovi i kćeri Života koji teži samome sebi.
Dođu kroz tebe, no ne iz tebe,
i iako su s tobom, ona ti ne pripadaju.
Možeš im dati svoju ljubav,
ali ne i svoje misli,
jer ona imaju svoje vlastite misli.
Možeš biti dom njihovim tijelima,
no ne i njihovim dušama,
zato što njihove duše prebivaju
u kući od sutra, koju ti
ne možeš posjetiti, čak ni
u svojim snovima.
Možeš se truditi da im budeš slična,
ali ne traži, da bi oni postali poput tebe.
@
AKO
Rudyard Kipling
Ako možeš ostati miran kad na tvom putu
Svi izgube glavu i prstom pokazuju na tebe...
Ako sačuvaš povjerenje kad svi ostali sumnjaju,
Ali ako im ne zamjeriš što nemaju povjerenja...
Ako ne lažeš kad čuješ laži,
Ili ako ne mrziš kad tebe mrze,
Ako se ne praviš suviše dobar,
Niti govoriš mudro...
Ako snivaš, ali ti snovi nisu sve;
Ako misliš; ali ti misli uvijek ostanu čiste...
Ako znaš primati pobjedu i poraz,
Primati jednako jedno i drugo...
Ako možeš podnijeti da tvoju istinu
Varalice iskrivljuju kako bi lakše prevarili budale...
Ako vidiš kako u komadiće razbijaju tvoj cilj
I ako se sagneš podignuti i pokupiti ostatke...
Ako možeš skupiti sva svoja dobra
I staviti ih na kocku, sve odjednom,
I ako si spreman ponovno krenuti kao na početku,
Ne izustivši ni riječi, izgubivši sve uz osmijeh...
Ako prisiliš svoje srce, svoje živce, svoje mišiće
Da služe tvojim ciljevima i kad su smalaksali,
I ako ustraješ kada sve zastane,
Izuzev volje koja naređuje: "Drži se dobro... "
Ako se usred gomile ne ponosiš
I ne smatraš se herojem ako se družiš s velikima,
Ako te prijatelj niti neprijatelj ne mogu pokvariti,
Ako svaki čovjek za tebe nešto znači, ali nijedan suviše...
Ako umiješ dobro ispuniti svaku minutu svog života,
I svakog trenutka ideš pravim putem -
Tvoja bit će zemlja i svo njezino blago,
Jer bit ćeš čovjek, sine moj!
@