Mosore, vidim da imamo slične afinitete i navike - ako proskrolaš blogom, vidjet ćeš da sam original ovog teksta brže-bolje popalio s NYT, pa ćeš mi oprostiti kopipejst prijevoda; ta, ionako nije tvoj: "Povratak živih mrtvaca
Piše: Slavoj ŽIŽEK
Jedan od najslavnijih suvremenih svjetskih filozofa u New York Timesu je prije desetak dana objavio komentar u kojem analizira posljedice nekih metoda u ratu protiv terorizma na suvremeni svijet. Žižekov je tekst, po obicaju, poziv na razmišljanje svima. Dani ga prenose u cijelosti
Otkad je objavljeno dramatično priznanje Khalida Shaikha Mohammeda, moralno zgražanje nad obimom njegovih zločina pomiješano je sa dvojbama. Može li se vjerovati njegovim tvrdnjama? Šta ako je priznao više nego je zbilja učinio: zbog sujetne želje da bude upamćen kao veliki teroristički vođa ili pak jer je bio spreman priznati bilo što da bi zaustavio "usavršene metode ispitivanja", uključujući mučenje tipa uranjanja glave pod vodu dok ne počne gušenje.
Ako postoji neki nenadan aspekt cijele ove situacije, on ima manje veze sa samim priznanjem, a više s činjenicom da je prvi put u dugom nizu godina mučenje normalizirano - odnosno predstavljeno kao nešto prihvatljivo. Etičke konsekvence toga trebale bi zabrinuti sve nas.
Zločinac ili neprijatelj
Makar je obim Mohammedovih zločina očevidno strašan, treba primijetiti da ga Amerika nije tretirala na način na koji se tretiraju zločinci, čak i oni najgori, onako kako su u civiliziranom svijetu prije sudenja i robije tretirani čak i najizopačeniji ubice djece. Svako legalno suđenje i kažnjavanje Mohammedovo sada je nemoguće: nijedan sud koji radi unutar zapadnih pravnih sistema neće prihvatiti nezakonito zatvaranje, priznanje dobiveno mučenjem i slične stvari. (To se, na perverzan način, poklapa sa Mohammedovom željom da ga se ne tretira kao zločinca, nego kao neprijatelja.)
Nisu, dakle, samo teroristi ušli u sivu zonu zakona, u nju ulazi i borba protiv njih. Danas faktički imamo "zakonite" i "nezakonite" zločince: prvi imaju pravo na zakonsku proceduru (na advokate i tome slično), dok su potonji izvan granica zakona, njima se bave vojni sudovi i smije ih se držati zatočenima skoro beskrajno.
Mohammed je postao ono što talijanski politički filozof Giorgio Agamben zove "homo sacer": biće zakonski mrtvo makar je biološki još uvijek živo. I on nije jedini koji živi izmedu dva svijeta. Predstavnici američke vlasti koji ih zatvaraju postali su njihovi svojevrsni pandani: dok se ponašaju kao zagovornici moći zakona, oni djeluju u zrakopraznom prostoru u kojem je zakon suspendiran i koji zakon ne regulira.
Nekima sve ovo ne smeta. Realistički protuargument glasi ovako: rat protiv terorizma je prljav i čovjek se može naći u situaciji da može spasiti hiljade života uz pomoc informacija koje se mogu dobiti od zatočenika te se stoga moraju poduzeti ekstremni potezi. Kako kaže Alan Dershowitz s Pravnog fakulteta na Harvardu: "Ja se ne zalažem za mučenje, ali ako se već treba desiti, vraški je dobro imati sudsko dopuštenje." Eh, ako je to "iskrenost", hvala na pažnji, ali meni se više svida "licemjerje".
Televizija i stvarnost
Tačno je, većina nas može zamisliti situaciju u kojoj bismo se poslužili mučenjem - recimo, ako treba spasiti voljenu osobu od trenutne užasne opasnosti. Ja mogu zamisliti takvu situaciju. U tom je slučaju, međutim, ključna stvar ne pokušati uzdignuti vlastiti očajnički izbor u univerzalni princip. U slučaju trenutka neizbježne brutalne urgentnosti, takvo što bih jednostavno učinio. Ali to ne smije postati prihvatljiv standard, mora se u pravom smislu osjetiti užas onoga što se učinilo. Jer kad mučenje postane tek jedna u nizu metoda od kojih se sastoji rat protiv terorizma, sav smisao užasa se gubi.
Kada u petoj sezoni TV serije 24 postane jasno da onaj koji stoji iza terorističke zavjere nije niko drugi do američki predsjednik, mnogi od nas su uzbuđeno iščekivali da li će Jack Bauer i protiv "lidera slobodnog svijeta" koristiti metode kojima se inače služi kada od terorista treba otkriti tajnu koja može spasiti hiljade života. Da li će mučiti predsjednika?
Stvarnost je prevazišla televiziju. Ono što je u seriji 24 uznemirujući i očajnicki izbor Jacka Bauera u stvarnosti je postalo uobičajena stvar.
Na neki način, oni koji su protiv podvrgavanja zarobljenika mučenju, ali ga prihvataju kao legitimnu temu za debatu, opasniji su od onih koji ga otvoreno odobravaju. Moralnost nikada nije stvar puke individualne savjesti. Moralnost uspijeva samo ako ju podržava ono što Hegel zove "objektivnim duhom", skup nepisanih pravila koja sačinjavaju pozadinu onoga što poduzima svaki pojedinac i kazuje nam šta je prihvatljivo, a šta neprihvatljivo.
07.04.2007. (12:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Primjera radi, jasan znak napretka zapadnih društava jest činjenica da nije potrebno navoditi argumente protiv silovanja: "dogmatski" je priznato kako je silovanje nešto loše. Kada bi neko opravdavao silovanje, bio bi toliko ridikulozan da bi se instantno diskvalificirao za bilo kakvu dalju raspravu. Isto bi trebalo vrijediti i za mučenje.
Kao u Srednjem vijeku
Jesmo li svjesni šta je na kraju puta koji se otvara legitimiziranjem mučenja? Znakovit detalj u vezi Mohammedovog priznanja daje dobar nagovještaj. Rečeno je kako su se i ispitivači podvrgli uranjanju glave pod vodu te da su bili u stanju izdržati u prosjeku petnaestak sekundi prije nego bi bili spremni priznati bilo šta. Mohammed je, medutim, izdržao dvije i pol minute i time zavrijedio njihovo zavidljivo poštovanje.
Jesmo li svjesni da takve stvari nisu bile dio javnog diskursa još od Srednjeg vijeka, kad je mučenje bilo javni spektakl, častan test koji je zarobljenom neprijatelju mogao donijeti poštovanje gomile ako bi dostojanstveno podnio bol? Želimo li se zbilja vratiti ovoj primitivnoj ratničkoj etici?
Zbog toga su najveće žrtve prihvatanja mučenja kao nečeg normalnog ustvari oni koji za to znaju, informirana publika, odnosno mi sami. Dragocjen dio našeg kolektivnog identiteta je nepovratno izgubljen. Nalazimo se usred procesa korupcije morala: oni koji imaju moć upravo lome kičmu naše etike, umrtvljuju i uništavaju ono što je možda najveći domet naše civilizacije, rast naše spontane moralne osjetljivosti.
(Preveo: Muharem Bazdulj)
07.04.2007. (12:33)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nisam siguran jesmo li se razumjeli oko ovog nosivog društvenog antagonizma. Cveba, Buden ne želi kazati da je nepostojanje jedne "privilegirane točke loma" na koju bi se moglo svesti mnoštvo društvenih antagonizama nekakav nedostatak suvremenog demokratskog svijeta. Upravo nasuprot, veli Buden, drama unutarnjeg sukoba sam je način moderne društvene egzistencije, a taj se sukob ne da bezostatno svesti na neki pra-sukob, neko temeljno proturječje koje epitomizira univerzum društvenih suprotnosti. "Više se ne može podignuti jedna jedina barikada koja bi društvo podijelila u dva međusobno jasno suprotstavljena tabora." Ono što je meni presudno i zbog čega uopće posežem za Budenom, očita je intencija da zajedno s njime demonstriram kako je nastojanje na ovom prasukobu danas u Hrvatskoj "laž koju društvo proizvodi o samome sebi kako se ne bi moralo suočiti s vlastitom stvarnošću." Pokušaj da se svaki mogući društveni antagonizam današnje Hrvatske svede na obračun crvenih i crnih ideološka je laž par exellence, laž koja strukurira cjelokupnu našu stvarnost. Prokazivanje te laži, kao i interesa i rezona koji su u podmetu te ideologije, bio bi posao relevantne društvene kritike.
07.04.2007. (13:00)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
naravno da je laz, prvenstveno stoga sto ta tvoja relevantna drustvena kritika koju bi bokci culi uopce ne postoji, o tome se upravo radi, tu samo rjetki pojedinci osluskuju stvar a to nije dosta, nemamo mi kriticne mase darling, ne samo onih koji misle nego i onih sto pate, a bez patnika ti, brale, promjene nema, mi se jos uvijek trazimo i guramo glavu u pijesak kao one moje africke ptice, kod nas se stvari smiruju bozicnicom, kichericom na Veliki petak i hodocascem na Bistricu, kod nas jos ntko nije zgoril a generalni mentalite glasi matosevski, elem : ckomi Bara, mi smo frigani...hteli bi natrag radnicke savjete, pa da onda portir ili soferi odlucuje hocu li ja na specijalizaciju..rekla sam ti bila pred par vremena ( a ti si se naljutio ), kam nam se zuri? Proces kao takav nemres ni zaustaviti niti pobrzati, postoje pravila igre koja su iznad nas, nisam fatalist po prirodi ali to je naprosto tako.
I sad u takovom okruzenju neka ja pisem epistole dubrovackoj gradonacelini o tome kako kazaliste Marina Drzica treba zatvoriti, sve na burzu poslati, nek si traze posel, i poceti iznova, sa praznom scenom i proscenijem, angazirati ljude na projekte, nikoga na placi imati - digli bi se svi moguci sindikati, a kamo minuli rad ? a kamo drustveni ugled? a kamo kulturno nasljedje ? Kakvo vrazje nasljedje, falsi igraci u Gradu prekrivenom paucinom.
Kad bi me netko pitao sto bi bila moja zeljena slijedeca inkarnacija svakako bih rado bila crv, crvek mali u nozici od radnog stola Kneza od Nicega !
Ili jos bolje, kod Markiza de ga Sad. Tam se jos barem nesto malo oholog entuzijazma nadje.
07.04.2007. (13:44)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nisu samo dvije lijeve cipele. Valjda su namjerno lijeve, ali to i jest najgora od svih laži upravo to da se komunizam provukao pod antifašizam, pod lijevo, pod avangardu itd itd. –Više-manje smo živjeli u nekoj apsurdnoj alternativnoj stvarnosti. Davno sam pročitala kako su seljaci iz nekog kolhoza dobili mogućnost nabavke nekog motora koji je vukao prikolicu. Ali po sistemu dvije lijeve cipele neki su dobili takav nekakav motor, koji nije služio ničemu, jer nije bilo prikolice a drugi su dobili samo prikolicu. Svi su nešto dobili, ali iz toga nikakve koristi. Kao da su trčali na mjestu. Trčiš, trčiš pa staneš. Niti znaš zašto trčiš, niti znaš zašto stojiš. E pa to je umjetnost. Čista avangarda, a što su se pri tom gubile i glave, pa što. Postkomunizam, samo ime kaže (a ja priznajem da sam glupa i tom činjenicom vrlo zadovoljna) je nekakvo stanje u kojem bi se morali nalaziti sada. Ali tu nešto ne štima. Nigdje zapravo nisam pročitala što komunizam jest bio. Zapravo jest bio. Dobro ima tu nekakvih knjiga. Najtoplije preporučujem petoricu francuza i njihovu Crnu knjigu komunizma. Najmanje ili skoro nikako nije spomenuta Jugoslavija. Tako se ne mogu uvrijediti potomci koji žive u iluziji. Jasno je da neće biti bolje zablude budućnosti. Čovječanstvo veće dugo ima hod pod mukama, ali uz razne regulative pravne i slično valjda ćemo uspjeti čuti one druge i drugačije.
07.04.2007. (16:17)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
odmak
Bravo, bravo, bravo!
Danas me još čeka gola egzistencija, ali vratit ću se.
07.04.2007. (07:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
O.K. samo polako, ima vremena. Za teoriju. Praksa je nekaj čist drugoga.
07.04.2007. (08:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Danasnji drustveni sukobi i politicke borbe vise ne poznaju nikakav noseci antagonizam na koji je moguce svesti sve druge drustvene sukobe.
07.04.2007. (09:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cveba
e vidis, to ti je midetza, manjak noseceg antagonizma !
07.04.2007. (11:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mosor2
Lijepo, i prilično točno.
07.04.2007. (12:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Mosore, vidim da imamo slične afinitete i navike - ako proskrolaš blogom, vidjet ćeš da sam original ovog teksta brže-bolje popalio s NYT, pa ćeš mi oprostiti kopipejst prijevoda; ta, ionako nije tvoj:
"Povratak živih mrtvaca
Piše: Slavoj ŽIŽEK
Jedan od najslavnijih suvremenih svjetskih filozofa u New York Timesu je prije desetak dana objavio komentar u kojem analizira posljedice nekih metoda u ratu protiv terorizma na suvremeni svijet. Žižekov je tekst, po obicaju, poziv na razmišljanje svima. Dani ga prenose u cijelosti
Otkad je objavljeno dramatično priznanje Khalida Shaikha Mohammeda, moralno zgražanje nad obimom njegovih zločina pomiješano je sa dvojbama. Može li se vjerovati njegovim tvrdnjama? Šta ako je priznao više nego je zbilja učinio: zbog sujetne želje da bude upamćen kao veliki teroristički vođa ili pak jer je bio spreman priznati bilo što da bi zaustavio "usavršene metode ispitivanja", uključujući mučenje tipa uranjanja glave pod vodu dok ne počne gušenje.
Ako postoji neki nenadan aspekt cijele ove situacije, on ima manje veze sa samim priznanjem, a više s činjenicom da je prvi put u dugom nizu godina mučenje normalizirano - odnosno predstavljeno kao nešto prihvatljivo. Etičke konsekvence toga trebale bi zabrinuti sve nas.
Zločinac ili neprijatelj
Makar je obim Mohammedovih zločina očevidno strašan, treba primijetiti da ga Amerika nije tretirala na način na koji se tretiraju zločinci, čak i oni najgori, onako kako su u civiliziranom svijetu prije sudenja i robije tretirani čak i najizopačeniji ubice djece. Svako legalno suđenje i kažnjavanje Mohammedovo sada je nemoguće: nijedan sud koji radi unutar zapadnih pravnih sistema neće prihvatiti nezakonito zatvaranje, priznanje dobiveno mučenjem i slične stvari. (To se, na perverzan način, poklapa sa Mohammedovom željom da ga se ne tretira kao zločinca, nego kao neprijatelja.)
Nisu, dakle, samo teroristi ušli u sivu zonu zakona, u nju ulazi i borba protiv njih. Danas faktički imamo "zakonite" i "nezakonite" zločince: prvi imaju pravo na zakonsku proceduru (na advokate i tome slično), dok su potonji izvan granica zakona, njima se bave vojni sudovi i smije ih se držati zatočenima skoro beskrajno.
Mohammed je postao ono što talijanski politički filozof Giorgio Agamben zove "homo sacer": biće zakonski mrtvo makar je biološki još uvijek živo. I on nije jedini koji živi izmedu dva svijeta. Predstavnici američke vlasti koji ih zatvaraju postali su njihovi svojevrsni pandani: dok se ponašaju kao zagovornici moći zakona, oni djeluju u zrakopraznom prostoru u kojem je zakon suspendiran i koji zakon ne regulira.
Nekima sve ovo ne smeta. Realistički protuargument glasi ovako: rat protiv terorizma je prljav i čovjek se može naći u situaciji da može spasiti hiljade života uz pomoc informacija koje se mogu dobiti od zatočenika te se stoga moraju poduzeti ekstremni potezi. Kako kaže Alan Dershowitz s Pravnog fakulteta na Harvardu: "Ja se ne zalažem za mučenje, ali ako se već treba desiti, vraški je dobro imati sudsko dopuštenje." Eh, ako je to "iskrenost", hvala na pažnji, ali meni se više svida "licemjerje".
Televizija i stvarnost
Tačno je, većina nas može zamisliti situaciju u kojoj bismo se poslužili mučenjem - recimo, ako treba spasiti voljenu osobu od trenutne užasne opasnosti. Ja mogu zamisliti takvu situaciju. U tom je slučaju, međutim, ključna stvar ne pokušati uzdignuti vlastiti očajnički izbor u univerzalni princip. U slučaju trenutka neizbježne brutalne urgentnosti, takvo što bih jednostavno učinio. Ali to ne smije postati prihvatljiv standard, mora se u pravom smislu osjetiti užas onoga što se učinilo. Jer kad mučenje postane tek jedna u nizu metoda od kojih se sastoji rat protiv terorizma, sav smisao užasa se gubi.
Kada u petoj sezoni TV serije 24 postane jasno da onaj koji stoji iza terorističke zavjere nije niko drugi do američki predsjednik, mnogi od nas su uzbuđeno iščekivali da li će Jack Bauer i protiv "lidera slobodnog svijeta" koristiti metode kojima se inače služi kada od terorista treba otkriti tajnu koja može spasiti hiljade života. Da li će mučiti predsjednika?
Stvarnost je prevazišla televiziju. Ono što je u seriji 24 uznemirujući i očajnicki izbor Jacka Bauera u stvarnosti je postalo uobičajena stvar.
Na neki način, oni koji su protiv podvrgavanja zarobljenika mučenju, ali ga prihvataju kao legitimnu temu za debatu, opasniji su od onih koji ga otvoreno odobravaju. Moralnost nikada nije stvar puke individualne savjesti. Moralnost uspijeva samo ako ju podržava ono što Hegel zove "objektivnim duhom", skup nepisanih pravila koja sačinjavaju pozadinu onoga što poduzima svaki pojedinac i kazuje nam šta je prihvatljivo, a šta neprihvatljivo.
07.04.2007. (12:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Primjera radi, jasan znak napretka zapadnih društava jest činjenica da nije potrebno navoditi argumente protiv silovanja: "dogmatski" je priznato kako je silovanje nešto loše. Kada bi neko opravdavao silovanje, bio bi toliko ridikulozan da bi se instantno diskvalificirao za bilo kakvu dalju raspravu. Isto bi trebalo vrijediti i za mučenje.
Kao u Srednjem vijeku
Jesmo li svjesni šta je na kraju puta koji se otvara legitimiziranjem mučenja? Znakovit detalj u vezi Mohammedovog priznanja daje dobar nagovještaj. Rečeno je kako su se i ispitivači podvrgli uranjanju glave pod vodu te da su bili u stanju izdržati u prosjeku petnaestak sekundi prije nego bi bili spremni priznati bilo šta. Mohammed je, medutim, izdržao dvije i pol minute i time zavrijedio njihovo zavidljivo poštovanje.
Jesmo li svjesni da takve stvari nisu bile dio javnog diskursa još od Srednjeg vijeka, kad je mučenje bilo javni spektakl, častan test koji je zarobljenom neprijatelju mogao donijeti poštovanje gomile ako bi dostojanstveno podnio bol? Želimo li se zbilja vratiti ovoj primitivnoj ratničkoj etici?
Zbog toga su najveće žrtve prihvatanja mučenja kao nečeg normalnog ustvari oni koji za to znaju, informirana publika, odnosno mi sami. Dragocjen dio našeg kolektivnog identiteta je nepovratno izgubljen. Nalazimo se usred procesa korupcije morala: oni koji imaju moć upravo lome kičmu naše etike, umrtvljuju i uništavaju ono što je možda najveći domet naše civilizacije, rast naše spontane moralne osjetljivosti.
(Preveo: Muharem Bazdulj)
07.04.2007. (12:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Da, mislim da ću ti popaliti i pejstati Fisting and God's Will.
Naprosto zbog blagdanskog ozračja.
07.04.2007. (12:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Nisam siguran jesmo li se razumjeli oko ovog nosivog društvenog antagonizma.
Cveba, Buden ne želi kazati da je nepostojanje jedne "privilegirane točke loma" na koju bi se moglo svesti mnoštvo društvenih antagonizama nekakav nedostatak suvremenog demokratskog svijeta. Upravo nasuprot, veli Buden, drama unutarnjeg sukoba sam je način moderne društvene egzistencije, a taj se sukob ne da bezostatno svesti na neki pra-sukob, neko temeljno proturječje koje epitomizira univerzum društvenih suprotnosti.
"Više se ne može podignuti jedna jedina barikada koja bi društvo podijelila u dva međusobno jasno suprotstavljena tabora."
Ono što je meni presudno i zbog čega uopće posežem za Budenom, očita je intencija da zajedno s njime demonstriram kako je nastojanje na ovom prasukobu danas u Hrvatskoj "laž koju društvo proizvodi o samome sebi kako se ne bi moralo suočiti s vlastitom stvarnošću."
Pokušaj da se svaki mogući društveni antagonizam današnje Hrvatske svede na obračun crvenih i crnih ideološka je laž par exellence, laž koja strukurira cjelokupnu našu stvarnost.
Prokazivanje te laži, kao i interesa i rezona koji su u podmetu te ideologije, bio bi posao relevantne društvene kritike.
07.04.2007. (13:00) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cveba
naravno da je laz, prvenstveno stoga sto ta tvoja relevantna drustvena kritika koju bi bokci culi uopce ne postoji, o tome se upravo radi, tu samo rjetki pojedinci osluskuju stvar a to nije dosta, nemamo mi kriticne mase darling, ne samo onih koji misle nego i onih sto pate, a bez patnika ti, brale, promjene nema, mi se jos uvijek trazimo i guramo glavu u pijesak kao one moje africke ptice, kod nas se stvari smiruju bozicnicom, kichericom na Veliki petak i hodocascem na Bistricu, kod nas jos ntko nije zgoril a generalni mentalite glasi matosevski, elem : ckomi Bara, mi smo frigani...hteli bi natrag radnicke savjete, pa da onda portir ili soferi odlucuje hocu li ja na specijalizaciju..rekla sam ti bila pred par vremena ( a ti si se naljutio ), kam nam se zuri? Proces kao takav nemres ni zaustaviti niti pobrzati, postoje pravila igre koja su iznad nas, nisam fatalist po prirodi ali to je naprosto tako.
I sad u takovom okruzenju neka ja pisem epistole dubrovackoj gradonacelini o tome kako kazaliste Marina Drzica treba zatvoriti, sve na burzu poslati, nek si traze posel, i poceti iznova, sa praznom scenom i proscenijem, angazirati ljude na projekte, nikoga na placi imati - digli bi se svi moguci sindikati, a kamo minuli rad ? a kamo drustveni ugled? a kamo kulturno nasljedje ? Kakvo vrazje nasljedje, falsi igraci u Gradu prekrivenom paucinom.
Kad bi me netko pitao sto bi bila moja zeljena slijedeca inkarnacija svakako bih rado bila crv, crvek mali u nozici od radnog stola Kneza od Nicega !
Ili jos bolje, kod Markiza de ga Sad. Tam se jos barem nesto malo oholog entuzijazma nadje.
07.04.2007. (13:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
odmak
Nisu samo dvije lijeve cipele. Valjda su namjerno lijeve, ali to i jest najgora od svih laži upravo to da se komunizam provukao pod antifašizam, pod lijevo, pod avangardu itd itd. –Više-manje smo živjeli u nekoj apsurdnoj alternativnoj stvarnosti. Davno sam pročitala kako su seljaci iz nekog kolhoza dobili mogućnost nabavke nekog motora koji je vukao prikolicu. Ali po sistemu dvije lijeve cipele neki su dobili takav nekakav motor, koji nije služio ničemu, jer nije bilo prikolice a drugi su dobili samo prikolicu. Svi su nešto dobili, ali iz toga nikakve koristi. Kao da su trčali na mjestu. Trčiš, trčiš pa staneš. Niti znaš zašto trčiš, niti znaš zašto stojiš. E pa to je umjetnost. Čista avangarda, a što su se pri tom gubile i glave, pa što. Postkomunizam, samo ime kaže (a ja priznajem da sam glupa i tom činjenicom vrlo zadovoljna) je nekakvo stanje u kojem bi se morali nalaziti sada. Ali tu nešto ne štima. Nigdje zapravo nisam pročitala što komunizam jest bio. Zapravo jest bio. Dobro ima tu nekakvih knjiga. Najtoplije preporučujem petoricu francuza i njihovu Crnu knjigu komunizma. Najmanje ili skoro nikako nije spomenuta Jugoslavija. Tako se ne mogu uvrijediti potomci koji žive u iluziji. Jasno je da neće biti bolje zablude budućnosti. Čovječanstvo veće dugo ima hod pod mukama, ali uz razne regulative pravne i slično valjda ćemo uspjeti čuti one druge i drugačije.
07.04.2007. (16:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cveba
to ti je inoak uvijek poput horizonta, sto mu se vise priblizavas to je dalji od tebe, bas kao taj tvoj....komunizam.
07.04.2007. (16:36) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...