14.09.2005., srijeda
Spam i AntiSpam
Ovaj post spremam već sigurno dva mjeseca. Svaki dan, kad prođem kraj svog poštanskog sandučića i vidim spam unutra, promislim - Ma moram napisati post o ovome.
Ajmo ispočetka.
Znate onaj osjećaj kad dobijete slom živaca u tisućinki sekunde. Kad je amigdala toliko podražena da mozak ne uspije procesurirati sve inpute nego reagira nagonski. U tom trenutku bih mogao nekome zubima iščupati grkljan, pljunuti ga na tavu, lagano zdinstati te ga na kraju prezalogajiti u dobrom društvu s ožujskim zviždućući temu iz Oslobađanja.
Takve napade bijesa imam kad svoje račune izvlačim iz poštanskog sandučića (u daljnjem tekstu box).Pred očima mi prolazi jadni i ubogi poštar koji na sve načine pokušava moj račun ugurati u box, ali mu neide jer je isti PREKRCAN spamom dragih nam privatnih poduzetnika i korporacijskih menadžera pa on mora sa mojim računima izmišljati nove oblike trokrilnog i peteronognog labuda, usavršavajući svoju tehniku origamija. Nađe se tu svašta. Preko 40 taxi pizza (mater vam milu - di se te pice peku? kod nekoga doma?), roletara, parketara, krojačica i majstora za sve. Jednom tjednom veliki marketi pošalju svoj novi svezak u debelim koricama podsjećajući da su i oni tu.
E, Pevec ima nove inox bačve i mješalice za beton, ako niste znali.
Neda mi se ovo sad izvlačiti iz glave. Uglavnom imamo zakon o zaštiti potrošaća koji kaže da se spam ne smije ubacivati u boxove ako je to na istima naglašeno.
Ne budi lijen, uzmem naljepnicu i našvračem "Ne ubacuj reklame" i pljuc na box.
Aha, neka se sad netko usudi ubaciti reklamu. Tužit ću ga na pasja kola.
Nije prošlo dva sata izlazim iz zgrade, sav ponosan na tu naljepnuicu i sudarim se sa spamerom koji se penje gore. Pričekam 15 sekundi i vratim se do njega.
Frajer je ubacio reklamu u moj sandučić na kojemu piše "ne ubacuj reklame"!!!!
AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA
- Šta vi neznate čitati? - bezobrazno se izderem čupajući reklamu iz svog boxa.
- Normalno da ne znate! Da znate, nebi raznosili letke. - Ajmo, razlaz..
LUD ko kupus.
Što napraviti čovjeku koji nakon što pročita "ne ubacuj reklame" ipak ubaci reklamu?
Razmišljao sam da dodam još jednu naljepnicu na kojoj bi pisao "naučite čitati", ali to nebi imalo smisla jer on ionako nezna čitati. Kakva besmislica.
Od te akcije - naljepnica, količina spama se smanjila. To razdoblje smanjenog spama je trajalo možda dva dana. Čim bi prvi spamer ubacio svoj korov, odmah, u roku od odmah pa i prije, moj box je pun ko ku.. šipak. Banda razbojnička spamerska kao čeka iza kantuna i kad jedan krene, eto ostalih u galopu, gaze jedni druge.
My next move.
Svečano obećavam da ću onome, čiju reklamu prvu izvučem iz svog boxa, osobno, sa srcem punim slatkim osjećajem osvete, cijelu onu kartonsku kutiju punu raznih letaka, flajera i uvezanih časopisa koje su sa neopisivom gadošću i mržnjom izbacili vlasnici mnogobrojnih boxeva u mojoj zgradi, slavodobitno prosuti ispred vrata na adresi navedenoj na istoj.
Da ovo nebude samo rekla-kakala, opalićemo dvi tri fotke.
|
- 21:26 -
Komentari (19) -
Isprintaj -
#
11.09.2005., nedjelja
Došla Hrvojka, donesla Azru, ošla Hrvojka, ostavila Azru
Azra je kultni bend Novog vala. Ali što ja to vama uopće govorim – to svi znaju. Vjerojatno neki i bolje od mene, obzirom da se ja tih davnih dana nisam niti rodio ili sam u krajnjem slučaju još uživao u čarima Zadarskih (a tako su se zvali u to vrijeme) mališana. Azra spada u meni jednu od najdražih grupa ikad. Svima koji me poznaju to zvuči pomalo čudno jer ja ne izgledam kao osoba koja sluša Azru.
Nameće se samo po sebi pitanje, kako izgledaju osobe koje slušaju Azru, i što ih to razlikuje od mene. Ili mene od njih, votever. Nisu to nikakva pametovanja moje sitne duše, nego ono što ja primijetih kroz sve ove duge godine moga kratkog života. Naime, od klinaca mojih godina Azru su slušali samo oni nekakvog „žešćeg“ opredijeljenja. Dapače, moja sklonost Azri nije rezultirala ljubavlju prema niti jednom drugom bendu sličnog glazbenog izričaja (pun sam nekih mudrih izraza danas: „glazbeni izričaj“, wtf?).
A sve je počelo zbog jedne cure. Mi muškarci smo općenito skloni zbog cura ići protiv sebe. Nisam niti ja neka velika iznimka. Bar u tim godinama nisam bio, sad bi se već dalo o tome raspravljati. Tih davnih dana, negdje na sredini 4. razreda osnovne škole, kada su se trobojnice počele slobodno vijoriti ovim prostorima, a Thomspon još nije imao zuba, moja osnovna škola se odlučila renovirati. Glupo zvuči. Ajmo ispravak netočnog navoda: gospoda iz ministarstva čega god odlučila su proširiti školu po pravom mejd-in-kroejša sistemu - za vrijeme trajanja nastave. Tako su nas školarce prevozili busevima svaki dan u jednu drugu školu. Napisao bih rado susjednu, ali nije baš bila u susjedstvu pa zato to nisam niti napisao – logično, ća ne?
Ako nastavim ovim tempom, negdje za pola sata ću doći do poante pa najbolje da preskočim neke dijelove i prestanem ubacivati ove glupe digresije u post. Dakle, jednog dana, pri povratku s nastave, mojem razredu u busu su se pridružile i neki mlađe cure. A među njima i žena mog života. Zaljubio sam se. Svojim tajnim kanalima došao sam do krucijalne informacije o identitetu mlade gospodične u vidu njenog imena – Hrvojka ili od milja Hrva, i one još bitnije – da sluša Azru.
U tom trenutku krenula je moja potraga. Od ujaka nabavih dvije Azrine kazete (Sunčana strana ulice I i II) i bacih se na preslušavanje. Ne treba niti reći koliko mi je ta mjuza bila glupa. Pjesme su mi bile bez rime (kakva je to pjesma u kojoj se zadnji slogovi ne poklope, ljudi moji!), bez melodije i u izvedbi nekog kretena koji nema veze s pjevanjem. Teme pjesama su bile toliko glupe, da bi gluplje od njih mogla jedino ja izmisliti za potrebe bloga. Uglavnom, silovao sam neprestano svoje uši tim čudnim Štulićevim zvucima.
Nikada neću zaboraviti kako sam navio svoj stari kazić do daske i pjevao na sav glas „fa-fa-la-si-mi-ti-fala-ti“. Stara je upala u sobu i rekla mi da se prestanem derati takve prostote, da se čujem jače nego sirena za opću opasnost (to je bio isto hit u to vrijeme). Ja je uopće nisam kužio o čemu priča, kakve prostote, pa to su obični tonovi solmizacije (doremifasolatido, kužite, u malo drukčijem poretku).
Kakva je situacija danas? Hrvojka je davna prošlost. Zavesti ju nikako nisam uspijevao (nikad pravi galeb od mene), a kad se okrenula drogi nekako sam i prestao pokušavati. Tko zna gdje B(l)ogu sada dane krade. Ja sam odrastao. Naučio ih da mi „fafaju“. Ali Azra je ostala. Volim je. Volim jako. Ajde, rađe „Volem“! Sviđa mi se taj oblik sa „e“, onako je balaševićki.
Pozdrav Jazzici.
|
- 15:36 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
08.09.2005., četvrtak
Počinjem nositi odijela
Prije 45 minuta.....
Taman sam završavao projekt vizualnog pretraživanja računalne opreme za jednog našeg klijenta kadli mi zazvoni moby.
Zove duša moja iz škole da ju jako boli glava i da dođem po nju.
Ajde ljubice, čekaj me, stižem po tebe. - objašnjavam joj nježno.
Sjedam u auto i pičim u školu.
Pred ulazom ju zovem da izađe vani jer sam stigao.
Čekajući ju, vrtim se tako po predvorju škole promatrajući likovne uratke osmoškolaca.
"Jesi li ti dežurni?" - pita me bahato neka gospođa (vjerovatno neka učiteljica).
"Da, sigurno sam ja dežurni!" - odgovaram, nevjerujući da ona misli da sam ja jedan od učenika.
"Oprostite, izgledate jako mladoliko." - počne se mucajući ispričavati.
Ovakvih situacija mi je preko glave.
Ej, OSNOVNA ŠKOLA. Znate li kakav je osjećaj imati 3 banke, a ljudi misle da idete u osnovnu školu?
Počinjem nositi odijela i kad idem na piknik. Ili barem kravatu.
Ovo više nema smisla.
|
- 11:38 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
01.09.2005., četvrtak
- 16:53 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|