K0koLO

14.01.2005., petak

Bluetooth upoznavanje. Danas u UK, sutra u vašem kafiću!

Sinoć, u 10 navečer, odlučimo mi da je dosta rada i da idemo na pivo. Sidimo u pivnici i čakulamo. Krene priča da je u engleskoj sada popularno u barovima i klubovima pronalaziti partnera preko bluetootha. Kako to radi? Slikaš se i napišeš svoju poruku. Uklučiš na mobyju traženje. Svim uređajima koje je tvoj fontele otkrio šalješ poruku. Ajmo probati. Upalim ja svoj plavizub i on otkrije 3 blutooth uređaja. I sada ja mogu njima poslati poruku, sliku, muziku. Što god oću. Šifra svih uređaja je po defaultu 0000 i vrlo malo ljudi ju promijeni. Jedini je bed što vlasnik tog uređaja mora potvrditi primanje slike što kod nas nije bio slučaj jer on to, za razliku od engleza, ne očekuje. Zato vas molim, kad ste u kafiću, uključite bluetooth, držite mobitel na stolu i kad zasvjetli i pita želite li primiti nešto da kažete YES. Tko zna kakvu osobu možete upoznati!

- 12:41 - Komentari (1) - Isprintaj - #

11.01.2005., utorak

Tsunami u Crnom moru + vic

Tako je to kad ne odeš u wc nakon 3 pive. Izašli smo vani na svježi zrak. Bog ljudi, vidimo se sutra. Ulazim u tramvaj, kucam kartu i smišljam scenarij za susret sa kontorlom. Što da im kažem? Da 10 minuta tražim kartu po džepu i da ju izvadim kad frajer dobije višestruki slom živaca . Ili da se pravim imberlan? U tom trenu osjetim težinu. Mjehur tvrd poput kamena, tupa bol. Piša mi se. Počinje cupkanje s noge na nogu. zaboravljam na zafrkanciju s kontrolom. Ma neću misliti na pišanje. E očeš. Bol je sve tuplja. Stišćem trbušnjake, ali sve mi je gore. Da izađem na slijedećoj stanici ili da se strpim. Nevolim trpiti bol. Kad me počne boliti glava, odma popijem dvije tablete. Da se ne razbukta. Ali kako da se dva puta popišam u punom tramvaju? Ma strpiću se. Pretrpio sam ja i gore. Primjerice, ovo ljeto se nisam mogao popišati u barci. Svako malo bi se diga na kuvertu, uspija pustiti mlaz dok ne dođe slijedeći val. Sve što bi izbacio iz sebe završilo bi između nožnih prstiju. Nakon par sati patnje, izbezumljen patnjom skočio sam u more, uhavtio se za bandu barke i uživao. Jebenti, još tri stanice. Daj vozi brže. Ovo je nepodnošljivo. Semafor. Pa normalno da je crveno. Može li biti nešto drugo? Konačno stanica. Di ću? Cupkan ko pederko po cesti. Nemogu biti đikan i tu ga izvadit. Pripast će se ljudi. Trčin na most. Nema nikog. Tu ću. Stoj. Ako si trpio toliko možeš onda još 30 metara pa sam sebi priredi predstavu. Dođem na sredinu starog savskog mosta, raskopčam se, gurnem se kroz ogradu i počne uživancija. Neprekidni mlaz dugačakhh 10 metara šarao je smeđu Savu. Pare ima ko na koncertu Parnog valjka. Ahhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhh. Tu uživanciju prekine dečko u plavoj uniformi. Gospodine, jeste li vi iz elektre? - upita me strogim glasom. Iznad moje glave rastu tri upitnika. Nisam. - odgovaram tresući zadnje kapljice. Ajde onda pokupi taj kabel i nestani. Evo idem. - odgovaram sa smješkom zakopčavajući gaće. Lagan kao ptičica, sa smješkom na licu, poskakujući s noge na nogu nestao sam u noć. Pliva patka preko Save Nosi pismo navrh glave U tom pismu piše Ne pišaj s mosta više.

- 22:15 - Komentari (9) - Isprintaj - #

04.01.2005., utorak

in memoriam

Prije par mjeseci na miljunašu je bilo pitanje tko je otkrio sloj koji dijeli koru od plašta Zemlje. Znao sam odgovor prije nego su ispisali moguće odgovore - Mohorovičić. Odmah sam se sjetio pokojnog profesora zemljopisa i odlučio jedan post posvetiti njemu. Međutim, kako to biva, od milijun sitnica koje mi padnu na pamet i od kojih odmah u glavi slažem post, ogromnu većinu nikad ne napišem. Zaboravim. Jebiga. Nekidan je na onoj najslabijoj karici bilo pitanje "Kako se zove instrument za mjerenje dužine krivulja (na crtežima i kartama)?" Taj odgovor - kurvimetar , je toliko duboko zapisan u meni zahvaljujući upravo mom pokojnom profesoru. Moj profesor zemljopisa u zadarskoj gimnaziji je bio legenda. Imao je 2 metra i 130 kila. Ogromnu glavu sa mlohavim licem i ogromnim ustima na čijim bi se krajevima skupljaja pjena koliko je fufljao. Tog Mohorovičića nikad neću zaboraviti baš zbog te pjene koja je kipjela kad bi on izgovorio njegovo prezime. Mohhhorrovičćčižć. Cijeli razred se kidao od smijeha. - profesore, možete li ponoviti? - mohhorrovičćčić. - prštala je pjena. Razred umire. Taj dobričina imao je kabinet odmah do ploče i nije u razred ulazio kroz vrata učionice nego kroz svoj kabinet. Vrata tog kabineta su bila široka cca 70 cm i on bi se uvijek provlačio bočno. Zbog tog provlačenja smo voljeli zemljopis. Kad bi se provukao, ponosno bi se isprsio i iskesio zube u ogroman smješak. Kad smo učili o kurvimetru bilo ga je sram izreći tu riječ. - nemojte se smijati! To je kurvimetar. - reče zacrvenjen ko rak. - ho, rekao sam bez smijanja! - dok se razred treso. Jednom prilikom smo mu napisali nadimak na ploču ispod karte koja ju je uvijek prekrivala. Pri zamjeni karata, okrenuo se razredu i sa smješkom pitao: Ho, a tko je ovdje napisao Lamby? Ups, al sam ispao naivan. Koliko gušta je bilo u njegovom pogledu dok bi prelistavao dnevnik. - Tomislave, jesi li naučio, ha Tomislave? Tomo bi skrivao pogled. - Ajde Tomislave, izađi da te vidimo. Ho ho. Postoje ljudi koje duboko nosimo u sebi, pamtimo po dobru, a Lambo je meni jedan od njih. Hvala Vam, dragi profesore, što ste oplemenili moje školske dane. (evo, pobiže mi suza)

- 15:33 - Komentari (14) - Isprintaj - #