Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
srijeda, 18.03.2020.
Dududu (dan prvi)
|
Home office, dan prvi, 17.03.2020 Ustala u sedam. Ustanovila kao i svakog jutra da noćna mora budjenjem tek počinje. Debili na televiziji pjevaju Happy Birthday, Happy Birthday jer je neki drugi degenerik to prepuručio kao pravu mjeru dužine trajanja pranja ruku. Iza ovih raspjevanih ide prilog o katastrofi većoj od corone. Nema nogometa. Nema nogometa.. Nema nogometa. Sve ćemo još nekako preživjeti ali nema nogometa. Ni Urlauba. Šaram se flomasterom od muke i pokušavam ostati sabrana. Pijem kavu i čekam kad će netko nazvati pitati hoće li projekt biti predan na vrijeme. Jer možeš mislit što će gradilišta za mjesec dana još biti otvorena. Vjerojatno će beton, kad se zatvore i betonare, raditi od svog onog brašna koje su pokupovali. Radnici na gradilištu dok šef preko velikog ekrana iz Home officea daje upute što, kako i koliko brzo. U firmi imamo i prvog debila koji je doma u pravoj karanteni jer je bio na skijanju. Srećom su ga odmah zadržali doma, prije nego je kreten radi kakvog bitnog "besprechunga" svratio u firmu. Nikad nisam voljela skijaše, Kosteliće, skijaški savez ni one koji ide na skijanje samo zato jer to rade susjedi i prijatelji. Pokazalo se da sam imala pravo. Ti su kreteni virus raznijeli po cijeloj Evropi a ne Kinezi. Ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine, pjevali su klipani dok su se spuštali niz brdo po Austriji. Evo ih sad, milijuni ljudi radi njih sjede doma u strahu kad će počet udisati 25 puta u minuti jer onda je jebeno. Jučer na odlasku iz firme pričala s kolegom Kinezom. Pametan čovjek. Vidi me kako utrpava kompjuter i monitore u auto i pita : jel ti danas zadnji dan. Nadam se da nije, ali u firmi zadnji, da. Smije se. Za razliku od svih Švaba,kod kojih sam isprobavala foru, shvatio je ovo sa zadnjim danom. Njegova je mater kao medicinska sestra ostala mjesecima u bolnici u Wuhanu. I nije bilo svraćanja na brzinu do supermarketa po guz papir. Rekoh, tvoji su u Kini uspjeli epidemiju dovesti pod kontrolu. Mislim da je za nas ovdje već prekasno. Prije dva mjeseca svi su pljuvali po nama da se ne držimo ljudskih prava, kaže on. Sad imamo i mi samo još jedno ljudsko pravo - pravo na Home Office dok ne krepamo. Smijemo se. A šta nam drugo preostaje. Ostanemo par minuta u ugodnom razgovoru o vrlo neugodnim temama. I on zna računati. Dovoljno je množenje sa 1,3 i tako u svaki novi dan. Ne moraš biti doktor znanosti za razumjeti kako će se stvar dalje razvijati i da je dilema samo u tome da li da odapne deset 5 posto od 70 posto u mjesec dana ili 70 posto od 5 posto u dvije godine. Opraštamo se. Zagrlila bi ga a ne smijem. Iako je vjerojatno ionako svejedno koliko smo svi skupa sjedili na kriznom sastanku, ko sardine jedni do drugih dok su nam objašnjavali ono o 2m razmaka. Jebem ti ja inženjera koji ne zna koliko je dva metra. Sad barem znam koliko je njima 18 cm. I da Azijati vjerojatno nemaju manje, nego samo znaju pravilno izmjeriti. Zaželim sreću njemu i obitelji. I on meni zaželi sreću. I sad, veselo na delo. Riga mi se ne toliko od straha od svog ovog nenormalnog stanja u kojem smo se našli, koliko od tog grčevitog pokušavanja održavanja nekakvog normaliteta. Projekti i termini. Jebenica. Naputak o tome kako se obući u Home Officeu. Ni slučajno ugodno, u trenirku ne daj bože. Nego onako kako idemo na posao. Jer se tako povećava produktivnost. Opet se zatečem kako zamišljam Švabe u sakoićima u dnevnom boravku. Oko njih njihiva nedojebana žena i ogavna dječurlija im skače po glavi. Ali in sjedi kao robot, gleda u ekran, na glavi slušalice za predstojeći video poziv i pjevucka u tupoj glavi onu staru: "Jetzt wird wieder in die Hände gespuckt Wir steigern das Bruttosozialprodukt Ja, ja, ja, jetzt wird wieder in die Hände gespuckt.." Prokleti roboti. Zamišljam onog debilnog očalinka u sobi nasuprot moje kako bleji u onaj svoj monitor dok mu Mister Death iz obližnjeg sela kuca na vrata od ureda. I očalinko mu kaže : molim Vas, počekajte malo, ja još ne mogu otići s Vama, u 11:15 imam videokonferenciju a do kraja dana moram predati projekt. Dodjite u 18:00, tada ću, nadam se, imati vremena. Jadan i Mr. Death sa njima. Radi zadnjih mjeseci u smjenama, nema za njega Home Officea niti ima kada skočiti do supermarketa kupiti si dovoljno guz papira. Ako ga netko uspije zbuniti i zaustaviti, to će biti Nijemci. Ne razvijenim zdravstvenim sustavom. Toga ima samo u videima gastarbajtera nove generacije. Nego neograničenom količinom neljudskosti i nemogućnosti prilagodbe na nove situacije. Du du du, nema nam pomoći, dududduudududududududududuududududududududud... |
- 08:46 - Komentari (9) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||