Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
petak, 06.07.2012.
Par političko-znanstveno neutemeljenih zaključaka nadrkane domaćice
|
Nije mi se još ni slegla sva frka od prije mjesec dana od bombastične vijesti kako će jednom u galaksiji far far away vrijeme jednostavno stati i sve progutati, a već su izbačeni novi, još šokantniji podaci. Pronadjena je, ni manje ni više, nego čestica, koju jedni nazivaju božjom, a drugi se tom nazivu protive. No kako bilo da bilo, meni se dopala tako opaka kakva jeste. I krenula sam u laičko objašnjenje problema/fenomena/dogadjaja. Prvo što sam ustanovila je da je prosječan forumaš i fejsbukovac vrlo dobro upoznat sa svim novim istraživanja sa područja kvantne fizike, astrobiologije i sličnih usko specijaliziranih znanosti. Zato sam najprije odlučila mudro šutjeti, da ne ispadnem u toj masi pametnjakovića lagano blesasta. Već sam ionako pod kompleksom jer svi moji facebook prijatelji razumiju kraj Odiseje u svemiru 2001, ali ne smiju kazat, a samo ja priznam da kurca ne kužim. Mislim, možemo mi sad filozofirati do besvijesti o monolitu, o crvotičinama, pičkama materinama i onom ružnom djetetu u utrobi, ali da ima jednoznačnog objašnjenja - nema. Ono što ja znam je da je Kubrick namlatio pare, na filmovima o kojima se još dan danas raspravlja. A to meni ni iz džepa ni u džep. Priznajem, vrlo sam prizem(lje)no biće. Majmun vjeruje što majmun vidi. A svi smo mi od njega nastali, pa ni ja nisam iznimka. Štoviše, ja i jesam majmunica. Po horoskopu. U kojem, btw, nisam vaga.  When the moon is in the Seventh House And Jupiter aligns with Mars Then peace will guide the planets And love will steer the stars (Hair - Age of Aquairus) Nego, što sam ja to tako pronašla tražeći objašnjenje Higgsovog bozona? Najprije masu objašnjenja koja mogu razumjeti Hawking i ekipa (a i medju njima ima onih koji će uporno tvrditi da car nije gol, samo da ne ispadnu glupi), koji mi se, btw, onako prosto po Prešernu, čine vrlo slični prosječnoj skupini domaćih pametnjakovića, koji sjedeći na klupi u parku sa limenkom pive, znaju sve. Od fenomena nastanka svijeta, preko analize lika i djela guvernera Narodne banke, pa sve do toga koji je trenutno najbolji klub kanadske hokejaške lige. Samo što ovi prvi na svoje opklade o crnim rupama, postojanju crne materije i Boga mlate pozamašne svote novca. No, sve za nauku, milijarda dolara gore dolje, nećemo sada cjepidlačiti, biti cicije ili, ne daj Bože (božja čestice) sumnjati u rezultate koje nam serviraju. A mogu nam servirati što god hoće, jer ionako tek mali broj stanovnika drage nam planete sve to skupa razumije (s izuzetkom već spomenutog prosječnog Hrvata sa klupice). Da se vratim na temu. U moru strogih znanastvenih objašnjenja, kojima mi se ne razbija glavu, konačno sam pronašla jedno, koje mi je kako tako objasnilo čemu takva frka oko spomenute čestice. Dakle, postoji jedno polje, a zove se Higgsovo. Vrlo je čudnovato to polje jer česticama koje kroz njega prodju daje masu. Trag koji čestice pritom ostave naš je bozon. Dobro, ne naš, Higgsov, naravno. I njegovo pronalaženje promijeniti će cijeli naš pogled na svijet, njegovim pronalaženjem počinje cijela jedna nova era u povijesti čovječanstva. Zdenkina mama žalfija posuški je cvijet bez korijena pa ne vjeruje o je o je o je u Zdenkine pizdarije samo rukom odmahne Zdenka sine znam ja sve (PC&VC : Zdenka i vanzemaljci) I onda mi je sinulo, hoću reći, počela je nova era mog pogleda na svijet. Desetljećima već muku mučim sa težinom. Dijeta pa plivanje, pa dijeta, pa plivanje, pa odustajanje. I tako u krug. I konačno sam pronašla uzrok da nisam mršavica. Problem je u tome da sam prečesto šetala navedenim poljem i svaki put mi se dodalo nešto mase. Sam Bog zna koliko je bozona ostalo pogaženo putem kojim sam hodala! A što je najbolje u svemu, svoju nemršavost mogu sada slobodno bacati mužu pod nos. Upravo je on, posebno za našeg života u omraženoj Pripizdini, znao gnjaviti : Ajmo se prošetati po polju! Mogli smo otići u šetnju po polju! Zašto se ti ne voliš šetati po polju? Jebalo te polje! Znala sam, intuicija mi je govorila da nešto ne štima sa tim poljem. Odem plivati, odmah mi se pozna na kilaži, mislim pozitivno, odnosno negativno. Hoću reći kile idu dolje. Odem u šetnju svaki dan. I ništa. Čak mi se činilo da mi se masa povećava. A sad za to imam i znanstveni dokaz. Nisam kriva ja ni genetika ni dobra papica. Kriv su muž i Higgsovo polje. Točka. I sad samo čekam kada će se na top shopu pojaviti novo revolucionarno otkriće. Zaboravite dijete za mršavljenje, čudesne steznike i stomak eliminatore. Ako postoji polje koje daje masu, potrebno je samo pronaći ono koje je uzima natrag. Tko to polje otkrije, imat će besplatan doručak, ručak i večeru kod svih nadrkanih domaćica ovog svijeta. Moja su mu vrata širom otvorena. P.S. Znanost nažalost još nije tako daleko dogurala da se od crvića može napraviti organ zavidne mase. No otkriće Higgsovog bozona daje nadu i tim, inače, beznadnim slučajevima (nazovimo ih od milja tehničarima da im bude toplije oko srca, kad već onog što se s tim rimuje nemaju), koji do praktične primjene novih otkrića o velikom prasku i dalje mogu tek sanjati. **************** A čemu politika u naslovu? Pa, eto, u pauzama razmišljanja o novih znanstvenim otkrićima, pokušavala sam dokučiti na što/koga me podsjeća dvojac Čačić-Milanović, svakoga puta kada ih ugledam na televiziji. Pa ne daj Bože (i božja čestice) Milanović progovori kakvu pametnu. Najprije mi je davao malo na robota novije generacije, kojem povremeno mijenjaju/očiste disk. Tek mi je jučer sinulo u čemu je riječ. A tako je očito : Gospodin prvi podpredsjednik Vlade je zapravo trbuhozborac, a Zoki je njegova lutkica. I kao što je ovu moju konstataciju komentirao jedan od uvaženijih facebook prijatelja : Šteta da je propao Feral, bio bi to materijal za naslovnicu. I may win on the roundabout Then I'll lose on the swings In or out, there is never a doubt Just who's pulling the strings I'm all tied up to you But where's it leading me to? I wonder if one day that, you'll say that, you care If you say you love me madly, I'll gladly, be there Like a puppet on a string (Sandy Shaw : Puppet on a string) |
- 12:21 - Komentari (20) - Isprintaj - #
utorak, 03.07.2012.
Radio
|
Ne znam koja je skupina tog ponedjeljka igrala na nogometnom prvenstvu. Nebitno. Sreća moja da dečki nisu toliko zagriženi ljubitelji šutanja napuhane mješine po terenu. Sin je ionako dobio naputak s više instance da su takvi dogadjaji pravo vrijeme za hvatanje komada. Di ćeš bolje, nego dok ostale muškarčine prate svaku utakmicu? Ulovim ga tako po nekoliko puta dnevno kako popravlja frizuru, maže se kremom protiv akni, čak i zube pere bez da ga na to treba upozoriti. Iako, ni pod prijetnjom najvećim mukama ne bi priznao da je kakva cura u igri. Nego, da se vratim na spomenuti ponedjeljak. U osam je na jednom od programa počeo film koji smo gledali već nekoliko puta. Meni se, ako ću biti iskrena, nije baš naročito ni gledalo. No dečki su me uvjerili da je bolje da iskoristim njihovu dobru volju i bezveznu skupinu, jer slijedi još dva tjedna nogometa, kojeg baš i ne volim, pa... Pogledali smo tako svi troje skupa po ne znam koji put jedan od onih patetičnih filmova, napravljenih po uvijek sličnoj špranci, u kojoj dobro na kraju pobijedjuje, zločestoće (u ovom slučaju tek uobraženi klinci i njihovi malogradjanski roditelji) shvate svoje greške, prihvate različitost, prestanu je se bojati te postanu bolji ljudi, a glavni junak, biva prihvaćen i živi sretno sve dok jednog dana ne umre. Mislim figurativno, naravno, jer ovaj je još uvijek živ. Cuba Gooding Jr. u glavnoj ulozi, mentalno zaostalog Jamesa Roberta Kennedyja, zvanog Radio. Ono što ovaj film o pobjedi nad ljudskim ograničenjima čini drugačijim je autentičnost priče. Iako vjerujem da su neki dogadjaji prikazani dramatičnije, uljepšani ili uružnjeni, kako bi priča dobila na dinamičnosti, a nama bi trebao paketić Paloma maramica gledajući ga, lijepo je i dirljivo na kraju filma vidjeti pravog Radio i čovjeka koji je promijenio njegov, ali i svoj život jednim drugačijim prijateljstvom. Koje, traje i danas, iako je počelo daleke 1964 godine. Gledajući tako Radia, koji na Božić kolicima od kuće do kuće mjesta u kojem živi raznosi poklone koje je sam dobio jer mu ne trebaju, a to ga neopisivo veseli, mali je, vrlo ozbiljan, rekao tek : "Da smo bar svi mi kao Radio, svijet bi bio puno ljepši.". I nekako mi se čini da je potpuno u pravu. U blizini firme u kojoj radim nalazi se ustanova za odrasle osobe sa poteškoćama u razvoju. Nisam to ni znala dok prije nekih godinu dana, vraćajući se sa pauze natrag na posao, nisam srela grupicu od petnaestak odraslih osoba, kako mi dolazi u susret. Veseli, nasmijani, lijepo su me svi do jednoga pozdravili, iako me ne poznaju. Ja sam pozdravila njih, i onako nadrkana kakva sam bila zbog tko zna kakvih sranja na poslu (gdje mi NORMALNI, jelte, gotovo više niti ne razgovaramo medju sobom, jedni druge nacrtane ne možemo vidjeti, a šanse da pozdrav "Živjo!" znače želju da krepaš u najvećim mukama visoko kotiraju na kladionicama) neko vrijeme gledala u grupicu koja se udaljavala. Na poslu sam pitala znaju li tko su ti ljudi, a kao odgovor dobila sam nešto izmedju sažaljenja ("a jadni") i prijezira ("retardirani" iliti "prizadeti") prema njima. Ne znam što me više naljutilo, mišljenje "normalnih" kako su superiorni "retardiranima" ili najgore što se može učiniti jednome ljudskome biću - sažaljevanje. Neću sada o tome što mislim o mojim kolegama, kojima sva njihova normalnost ne pomaže da ne budu ograničeni, skupa sa potomcima koje odgajaju u istom stilu. Alergična sam na masu ljudskih reakcija, obrazaca ponašanja, svašta-nešto me smeta i voljela bih da je drugačije. Ali ono što mi najviše može dignuti tlak je sažaljevanje. Za moje pojmove ne postoji gora uvreda za neko ljudsko biće. Doživjela sam ga osobno dok je mali išao u vrtić. Zbog jake astme i alergije (nadam se da će se obistiniti riječi liječnika koji mu je pomogao da problemi vrlo često nestaju u pubertetu), posebno na jesen kada cvate kurčeva ambrozija (oprostite na izrazu, ali to govno nas je koštalo naprospavanih noći i boravaka u bolnici) Peppers je znao toliko češati kožu oko očiju, da bi mu krv nasjela. Doma se to nije dogadjalo, jer smo pazili, a i izbjegavali smo duže boravke u prirodi. Tako me je svakoga dana dočekao onako blijed i mršav, sa crvenim kolutovima oko očiju. I svakoga se dana našla neka "suosjećajna" mama, koja bi nam se obratila plačljivim glasom i prozborila nešto u stilu : "Jadan dečkić." Ili što je još gore : "Sirota!". Na sreću moju i njihovu, ubrzo su shvatile da bi mogle one postati "jadne" dočepam li ih se, jer sam, umjesto žalopojki i zahvale za njihovu "brigu" obično odbrusila tek : "Nije on ništa jadan, a još je manje sirota. Ima mater i oca i babu i djeda. I samo ima astmu, ništa drugo." Ti ćeš meni jadan dečkić, muža ti ćelavoga pijanoga glupana iz vinograda jebem! Uf! Alž se ne dan ja Sve iz dišpeta Još se ne dan ja, baš iz dišpeta (Meri Cetinić : Dišpet Od jada sam sada potpuno skrenula sa teme, kao što mi se to često dogadja. Još me jedna epizoda iz vrtić podsjetila na grupicu koja je, neopterećena bezveznim problemima koje si sami stvaramo, veselo pozdravljala sve oko sebe, radujući se malim stvarima, držeći se za ruke i obazrivo pomagala svojim članovima sa teškoćama u hodu. Na pitanje što su tih dana Ježeki (njegova grupa) radili u vrtiću odgovorio bi : "Bili smo u posjeti Mucama i igrali smo se sa njima." Ili "S Mucama smo gledali lutkarsku predstavu." Muce, Ježeki, Metuljčki (Leptirići), sve su to bila imena vrtićkih skupina. Ništa čudno ni neobično. A onda me trećeg dana druženja sa Mucama dočekala sinova odgajateljica, te zamolila (jebem ti metodologiju Korak po korak u kojoj roditelji aktivno sudjeluju u radu vrtića :P) da napišem što mislim o druženju naše djece sa tom grupicom, jer nekim roditeljima to ne paše. Nije mi bilo jasno, čemu objašnjenje, i što im ima ne biti po guštu, pa djeca su djeca, kakve veze ima da li su Ježići ili Mačkice, pobogu? Začudjeno me je pogledala : "Zar vam nije mali rekao da su to djeca sa posebnim potrebama?". Zahvalila sam se na informaciji, ljutito otišla doma, te odmah u afektu napisala svoje mišljenje. Nekako ovako : "Sin već par dana spominje da se druže sa Mucama i ničim nije dao naslutiti da bi ta djeca po ičemu bila drugačija od djece iz njegove grupe, što znači da su ih djeca prihvatila, i ne razumijem roditelje koji u tome vide nešto loše. Po mojem je mišljenju vrlo korisno da se druže sa tom skupinom, štoviše, ne bih imala nešto protiv ni kada bi Muce bile rasporedjene po "normalnim" grupama, jer bi mogli puno naučiti jedni od drugih. Naša bi "normalna" djeca na taj način naučila živjeti sa "drugačijima" i prihvatiti ih kao sebi ravne, a Muce bi imale više uvjeta za razvoj svojih sposobnosti, koje i oni svakako imaju. Uostalom, ponekad, kada moj normalni sin plače ili se duri zbog neke bedastoće koju nije dobio, sjetim se dečkića, bez ruku i jedne noge, kojeg sam opazila medju djecom na jednoj predstavi, i kojeg srećem vječito nasmiješenog, za razliku od mojeg normalnog sina, koji je u stanju napraviti dramu iz ničega. U tim se trenucima pitam, tko je zapravo tu normalno dijete?" Zanimljivo je, kako su na blogu postovi napisani u afektu imalia najviše uspjeha. Tako je i slijedećeg dana moj komentar povećan na format A3, jedini stajao na oglasnoj ploči sinovih Ježeka, dok su me autorice neobjavljenih komentara gledale poprijeko. Druženje sa drugačijom djecom, koje su i dalje prakticirali, nastavilo se i u školi, gdje je upravo klinac bez ruku, sa protezom na lijevoj nozi, postao njegov kolega iz razreda, kojeg su normalno prihvatili, a oni spretniji (Peppers to baš i nije) već su u trećem razredu znali pomoći mu pri skidanju i stavljanju proteze. Rodjendani u našem stanu znali su izazvati šok kod neupućenih u stanje stvari, neki su čak posumnjali u svoje duševno zdravlje, kao moja mama, koja se šokirana, ne vjerujući u ono što je upravo vidjela, spustila u kuhinju uz riječi : "I., ne bi li otišla malo gore napraviti reda, ako sam dobro vidjela, L. i D. se mačevaju sa nogom od A.!?". Ne, Peppers nije državni prvak u matematici. Niti ima prosjek 5.0 u školi. Nikada nije želio u glazbenu školu, iako su nas svi uvjeravali da ima dobar glas i da bi trebao. Tako se ne mogu kurčiti niti da mi sin uči solfedjo ponedjeljkom, harfu srijedom, a violinu petkom. Karate je prestao trenirati jer nije imao dovoljno agresive koja se ipak zahtjevala (uz svo prekenjavanje o duhovnim vrijednostima starih borilačkih vještina, klubski favorit je dečno koji je premlatio vlastitog oca). Lani se počeo baviti streljaštvom i ide mu solidno. Nadao se medalji u svojoj ligi, ali je od treme završio na najgorem mjestu. Bolje je i biti zadnji, nego četvrti. Ali ono što mi je u par navrata pokazao ili izrekao, dovoljno mi je da budem ponosna na njega. Njegov stav spram drugačijih, važniji mi je od svih ocjena i sportskih odlikovanja. Ima dijete potpuno pravo. Svijet bi bio puno bolje mjesto kada bi svi mi bili Radio. P.S. I da, nabijem na racku sve vas koji gnojite kako sam se smekšala u zadnje vrijeme i nisam više dežurna blog zločestoća! (jeste sad zadovoljni?)  |
- 12:34 - Komentari (12) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||