Pregled posta

Radio

Ne znam koja je skupina tog ponedjeljka igrala na nogometnom prvenstvu. Nebitno.
Sreća moja da dečki nisu toliko zagriženi ljubitelji šutanja napuhane mješine po terenu. Sin je ionako dobio naputak s više instance da su takvi dogadjaji pravo vrijeme za hvatanje komada. Di ćeš bolje, nego dok ostale muškarčine prate svaku utakmicu?
Ulovim ga tako po nekoliko puta dnevno kako popravlja frizuru, maže se kremom protiv akni, čak i zube pere bez da ga na to treba upozoriti. Iako, ni pod prijetnjom najvećim mukama ne bi priznao da je kakva cura u igri.

Nego, da se vratim na spomenuti ponedjeljak. U osam je na jednom od programa počeo film koji smo gledali već nekoliko puta. Meni se, ako ću biti iskrena, nije baš naročito ni gledalo. No dečki su me uvjerili da je bolje da iskoristim njihovu dobru volju i bezveznu skupinu, jer slijedi još dva tjedna nogometa, kojeg baš i ne volim, pa...

Pogledali smo tako svi troje skupa po ne znam koji put jedan od onih patetičnih filmova, napravljenih po uvijek sličnoj špranci, u kojoj dobro na kraju pobijedjuje, zločestoće (u ovom slučaju tek uobraženi klinci i njihovi malogradjanski roditelji) shvate svoje greške, prihvate različitost, prestanu je se bojati te postanu bolji ljudi, a glavni junak, biva prihvaćen i živi sretno sve dok jednog dana ne umre. Mislim figurativno, naravno, jer ovaj je još uvijek živ.

Cuba Gooding Jr. u glavnoj ulozi, mentalno zaostalog Jamesa Roberta Kennedyja, zvanog Radio.
Ono što ovaj film o pobjedi nad ljudskim ograničenjima čini drugačijim je autentičnost priče. Iako vjerujem da su neki dogadjaji prikazani dramatičnije, uljepšani ili uružnjeni, kako bi priča dobila na dinamičnosti, a nama bi trebao paketić Paloma maramica gledajući ga, lijepo je i dirljivo na kraju filma vidjeti pravog Radio i čovjeka koji je promijenio njegov, ali i svoj život jednim drugačijim prijateljstvom. Koje, traje i danas, iako je počelo daleke 1964 godine.



Gledajući tako Radia, koji na Božić kolicima od kuće do kuće mjesta u kojem živi raznosi poklone koje je sam dobio jer mu ne trebaju, a to ga neopisivo veseli, mali je, vrlo ozbiljan, rekao tek : "Da smo bar svi mi kao Radio, svijet bi bio puno ljepši.". I nekako mi se čini da je potpuno u pravu.

U blizini firme u kojoj radim nalazi se ustanova za odrasle osobe sa poteškoćama u razvoju. Nisam to ni znala dok prije nekih godinu dana, vraćajući se sa pauze natrag na posao, nisam srela grupicu od petnaestak odraslih osoba, kako mi dolazi u susret. Veseli, nasmijani, lijepo su me svi do jednoga pozdravili, iako me ne poznaju. Ja sam pozdravila njih, i onako nadrkana kakva sam bila zbog tko zna kakvih sranja na poslu (gdje mi NORMALNI, jelte, gotovo više niti ne razgovaramo medju sobom, jedni druge nacrtane ne možemo vidjeti, a šanse da pozdrav "Živjo!" znače želju da krepaš u najvećim mukama visoko kotiraju na kladionicama) neko vrijeme gledala u grupicu koja se udaljavala.
Na poslu sam pitala znaju li tko su ti ljudi, a kao odgovor dobila sam nešto izmedju sažaljenja ("a jadni") i prijezira ("retardirani" iliti "prizadeti") prema njima. Ne znam što me više naljutilo, mišljenje "normalnih" kako su superiorni "retardiranima" ili najgore što se može učiniti jednome ljudskome biću - sažaljevanje. Neću sada o tome što mislim o mojim kolegama, kojima sva njihova normalnost ne pomaže da ne budu ograničeni, skupa sa potomcima koje odgajaju u istom stilu.

Alergična sam na masu ljudskih reakcija, obrazaca ponašanja, svašta-nešto me smeta i voljela bih da je drugačije. Ali ono što mi najviše može dignuti tlak je sažaljevanje. Za moje pojmove ne postoji gora uvreda za neko ljudsko biće.

Doživjela sam ga osobno dok je mali išao u vrtić. Zbog jake astme i alergije (nadam se da će se obistiniti riječi liječnika koji mu je pomogao da problemi vrlo često nestaju u pubertetu), posebno na jesen kada cvate kurčeva ambrozija (oprostite na izrazu, ali to govno nas je koštalo naprospavanih noći i boravaka u bolnici) Peppers je znao toliko češati kožu oko očiju, da bi mu krv nasjela. Doma se to nije dogadjalo, jer smo pazili, a i izbjegavali smo duže boravke u prirodi. Tako me je svakoga dana dočekao onako blijed i mršav, sa crvenim kolutovima oko očiju. I svakoga se dana našla neka "suosjećajna" mama, koja bi nam se obratila plačljivim glasom i prozborila nešto u stilu : "Jadan dečkić." Ili što je još gore : "Sirota!".
Na sreću moju i njihovu, ubrzo su shvatile da bi mogle one postati "jadne" dočepam li ih se, jer sam, umjesto žalopojki i zahvale za njihovu "brigu" obično odbrusila tek : "Nije on ništa jadan, a još je manje sirota. Ima mater i oca i babu i djeda. I samo ima astmu, ništa drugo."
Ti ćeš meni jadan dečkić, muža ti ćelavoga pijanoga glupana iz vinograda jebem! Uf!


Alž se ne dan ja
Sve iz dišpeta
Još se ne dan ja, baš iz dišpeta
(Meri Cetinić : Dišpet

Od jada sam sada potpuno skrenula sa teme, kao što mi se to često dogadja.

Još me jedna epizoda iz vrtić podsjetila na grupicu koja je, neopterećena bezveznim problemima koje si sami stvaramo, veselo pozdravljala sve oko sebe, radujući se malim stvarima, držeći se za ruke i obazrivo pomagala svojim članovima sa teškoćama u hodu.
Na pitanje što su tih dana Ježeki (njegova grupa) radili u vrtiću odgovorio bi : "Bili smo u posjeti Mucama i igrali smo se sa njima." Ili "S Mucama smo gledali lutkarsku predstavu." Muce, Ježeki, Metuljčki (Leptirići), sve su to bila imena vrtićkih skupina. Ništa čudno ni neobično.
A onda me trećeg dana druženja sa Mucama dočekala sinova odgajateljica, te zamolila (jebem ti metodologiju Korak po korak u kojoj roditelji aktivno sudjeluju u radu vrtića :P) da napišem što mislim o druženju naše djece sa tom grupicom, jer nekim roditeljima to ne paše. Nije mi bilo jasno, čemu objašnjenje, i što im ima ne biti po guštu, pa djeca su djeca, kakve veze ima da li su Ježići ili Mačkice, pobogu?

Začudjeno me je pogledala : "Zar vam nije mali rekao da su to djeca sa posebnim potrebama?".



Zahvalila sam se na informaciji, ljutito otišla doma, te odmah u afektu napisala svoje mišljenje.
Nekako ovako : "Sin već par dana spominje da se druže sa Mucama i ničim nije dao naslutiti da bi ta djeca po ičemu bila drugačija od djece iz njegove grupe, što znači da su ih djeca prihvatila, i ne razumijem roditelje koji u tome vide nešto loše. Po mojem je mišljenju vrlo korisno da se druže sa tom skupinom, štoviše, ne bih imala nešto protiv ni kada bi Muce bile rasporedjene po "normalnim" grupama, jer bi mogli puno naučiti jedni od drugih. Naša bi "normalna" djeca na taj način naučila živjeti sa "drugačijima" i prihvatiti ih kao sebi ravne, a Muce bi imale više uvjeta za razvoj svojih sposobnosti, koje i oni svakako imaju. Uostalom, ponekad, kada moj normalni sin plače ili se duri zbog neke bedastoće koju nije dobio, sjetim se dečkića, bez ruku i jedne noge, kojeg sam opazila medju djecom na jednoj predstavi, i kojeg srećem vječito nasmiješenog, za razliku od mojeg normalnog sina, koji je u stanju napraviti dramu iz ničega. U tim se trenucima pitam, tko je zapravo tu normalno dijete?"

Zanimljivo je, kako su na blogu postovi napisani u afektu imalia najviše uspjeha. Tako je i slijedećeg dana moj komentar povećan na format A3, jedini stajao na oglasnoj ploči sinovih Ježeka, dok su me autorice neobjavljenih komentara gledale poprijeko.

Druženje sa drugačijom djecom, koje su i dalje prakticirali, nastavilo se i u školi, gdje je upravo klinac bez ruku, sa protezom na lijevoj nozi, postao njegov kolega iz razreda, kojeg su normalno prihvatili, a oni spretniji (Peppers to baš i nije) već su u trećem razredu znali pomoći mu pri skidanju i stavljanju proteze.
Rodjendani u našem stanu znali su izazvati šok kod neupućenih u stanje stvari, neki su čak posumnjali u svoje duševno zdravlje, kao moja mama, koja se šokirana, ne vjerujući u ono što je upravo vidjela, spustila u kuhinju uz riječi : "I., ne bi li otišla malo gore napraviti reda, ako sam dobro vidjela, L. i D. se mačevaju sa nogom od A.!?".

Ne, Peppers nije državni prvak u matematici. Niti ima prosjek 5.0 u školi. Nikada nije želio u glazbenu školu, iako su nas svi uvjeravali da ima dobar glas i da bi trebao. Tako se ne mogu kurčiti niti da mi sin uči solfedjo ponedjeljkom, harfu srijedom, a violinu petkom. Karate je prestao trenirati jer nije imao dovoljno agresive koja se ipak zahtjevala (uz svo prekenjavanje o duhovnim vrijednostima starih borilačkih vještina, klubski favorit je dečno koji je premlatio vlastitog oca).
Lani se počeo baviti streljaštvom i ide mu solidno. Nadao se medalji u svojoj ligi, ali je od treme završio na najgorem mjestu. Bolje je i biti zadnji, nego četvrti.

Ali ono što mi je u par navrata pokazao ili izrekao, dovoljno mi je da budem ponosna na njega.
Njegov stav spram drugačijih, važniji mi je od svih ocjena i sportskih odlikovanja.
Ima dijete potpuno pravo.
Svijet bi bio puno bolje mjesto kada bi svi mi bili Radio.



P.S. I da, nabijem na racku sve vas koji gnojite kako sam se smekšala u zadnje vrijeme i nisam više dežurna blog zločestoća! (jeste sad zadovoljni?)



Post je objavljen 03.07.2012. u 12:34 sati.