Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
petak, 22.07.2011.
Bivše djevojčice, bivši dječaci
|
Postoji li itko na ovome svijetu, tko se iskreno veseli proslavama mature? Pitala sam zadnjih dana to mnoge ljude i došla do različitih, a zapravo vrlo sličnih odgovora, koji se daju svesti pod zajednički nazivnik : ne ići, ako se baš ne mora (a mora se samo umrijeti). Jedan je moj prijatelj najbolje (a nadam se da se neće ljutiti što ga citiram), u jednoj samoj rečenici, uspio opisati sve ono o čemu bi se dalo napisati podulji esej ili čak roman. Kaže ovako: Godišnjice mature su nasilni pokušaj da se i najlepršavijem primjerku generacije proba uokviriti razum i uvesti strah od godina. Mogla bih ja danima i mjesecima lamentirati o toj temi, a čovjek sve izrekao u samo 19 riječi. Otići tamo, vidjeti sve te sijede, ćelave starkelje i žene u dvodijelnim kompletićima, te čuti ih kako pričaju priče kao naši starci, i najtvrdokorniji će primjerak, obolio od sindroma Petra Pana, natjerati da padne u teži bed. volio bih umrijet prije nego ostarim volio bih umrijet samo da ih ne vidim kako pričaju priče kao naši starci bivše djevojčice bivši dječaci Dva su ekstremna slučaja zbog kojeg ljudi ne vole odlaziti na takva okupljanja, koja obično završavaju izmjenom mailova i telefonskih brojeva, koji se već u slijedećih nekoliko dana izgube. Prvi je : nalaziti se u periodu kada ti u životu ide jebeno loše, a drugi upravo suprotan : baš ti je nešto u zadnje vrijeme krenulo. U prvom ćete se slučaju osjećati kao zadnji jadnik i gubitnik, slušajući nekoga od onih sa druge strane medalje. Onih, čiji su poslovi sigurniji od vaših (vaš visi o niti ili ste još jedan od onih ružnih brojeva statistike Zavoda za zapošljavanje), djeca sva po vrsti sami multidisciplinarni genijalci (stvarno se nekada pitam kako uz tolike sportske, muzičke i ine genije već desetljećima idemo u krasni kurac), dok je supružnik oličenje čednosti, dobrote, vjernosti, iskrenosti i svih ostalih vrlina, kojima su nas nekada učili (a vi se trenutno potežete sa bivšim/om oko imovine i starateljstva nad djecom). U drugom slučaju, imate dvije mogućnosti : otići na proslavu, kako bi dragim kolegama dizali ionako visok krvni pritisak te smanjivali već jebeno nisku razinu serotonina ili - praznovjerno ostati kod kuće, u strahu od bacanja gadnih uroka, od strane ekipe pod jedan. Iako će se navodno veseliti vašoj neokaljanoj sreći, po povratku kući nazvati će broj prve bacačice crnih uroka, te joj izdiktirati vaš JMBG, OIB te vaše točne koordinate po Gauss-Kruegerovom sistemu, usput pitajući ne bi li magija bila još učinkovitija, pošalje li teti vještici jednu vašu vlas i pola kapljice zmijskog znoja, kojeg su pobrali sa vašeg mjesta za stolom, dok ste mijenjali tampon na WC-u. Sastajanje sa ljudima, s kojima vas veže još jedino zajedničko guljenje klupa prije četvrtine stoljeća, nema nekog višeg smisla, osim u slučaju potajnog prakticiranja mazohizma. Možda ste, ali čisto sumnjam, toliko perverzni da uživate u obaveznom policijskom ispitivanju dežurne razredne Helge of d Gestapo : S kim i gdje živiš? Kolika ti je plaća? Da li si prošle godine platio porez? Imaš li ljubavnika? Komzumiraš li povremeno lake ili teške droge? (svaki iskreni odgovor popraćen uzvicima "joj", "ajme" i "draga, pa nije valjda tako strašno?"). Čak i da vam se takav verbalni striptiz i svidja, puno je pametnija ideja prijaviti se na "Trenutak istine". Ovako će se vaša intima predavati dalje usmenom predajom, gluhim telefonom i mailovima (onima, koji su zbog nekog od razloga ostali kod kuće, pa da budu u toku). Uz to, ne da nećete dobiti ni lipe, već ćete se istrošiti na fajruntu, kada račun za zajedničko prežderavanje i konzumiranje tekućih opijata, dodje na naplatu. A zaustave li vas na putu kući momci u plavom, do slijedećeg okupljanja, lupati ćete glavom o zid, brojati kaznene bodove i pitati koji vam je racku ovo trebalo? Možda nemate pametnijeg posla, nego se te večeri prepustiti pokušajima duhovne obnove vašeg lika i djela, od strane razrednih majstora ezoterije (a treba nekako preživjeti u ovom groznom svijetu, pa makar prodavanjem magle). Maknite ruke s mog volana, maknite dupe sa mog sica, ja putujem bez gps-a gps-a sa nebesa. Možda ne znate što bi sa sobom ni sa svojim novcem, pa će vam se na večeri kao krpelj zalijepiti kolega, plaćen po broju sklopljenih polica osiguranja. Ne treba odbaciti niti mogućnost, da se ujutro mamurni probudite, te shvatite da vam je bivša kolegica, treća klupa lijevo, uspjela podvaliti najnoviji set noževa, plastičnih kutija za vafle ili prestižnog posudja. A možda ste jednostavno toliko lijeni i nema te bivše razredne simpatije niti ofucane večenemirišenarakoveiškoljke filozofije, koja bi vas natjerala da satima zaglavite u koloni momaka u plavim kapicama i njihovih debelih žena, koji vode svoje klince mandolince na more, gdje se taj vrhunski event uzimanja DNK uzorka za daljnju forenizičku analizu vašeg lika i djela, održava. Iako ne volim naročito ovu pjesmu, (štoviše, dosadna je, otrcana i predugačka), ipak su to najbolji stihovi, kojima ću zaključiti ovaj bezvezni post, zbog kojeg ćete se vjerojatno naći uvrijedjenima. Svejedno, ne mogu si pomoći: Znam da će još biti mladosti,ali ne više ovakve u prosjeku tisuću devetsto šezdeset sedma(osma), ja neću imati s kim ostati mlad, ako svi ostarite,i ta će mi mladost teško past, a bit će ipak da ste vi u pravu, jer sam sam(a) na ovoj obali koju ste napustili i predali bezvoljno. |
- 21:15 - Komentari (17) - Isprintaj - #
petak, 15.07.2011.
Pamtim to kao da je bilo danas...
|
Ne, nije tog dana od nas otišao babo Atif, već netko čijih se riječi i danas (petnaest godina i nešto dana nakon što je otišla) jako dobro sjećam. U to sam vrijeme imala nekih problema u trudnoći. Svi su mi prilazili oprezno i sa taktom, kako ne bi bili krivi u slučaju da nešto krene po zlu. Zazvonio je telefon u firmi, javila sam se već uhodanim službenim tonom. S druge je strane bio moj stari s ružnom viješću. Umrla je naša baba, kako smo je zvali. Imala sam ja u to vrijeme i drugu babu (imam je i danas, pa se nadam da sam pobrala nešto gena od jedne i druge, te da ću nadživjeti sve kučke - gledaj alexxl-ov vic od pred neki dan). No, jedino je ova nosila prisvojni pridjev "naša". A kako i ne bi, kada je upravo ona odgojila troje svoje djece i jednako toliko unučadi. Starci su cijeloga života bili zaposleni u takvim službama u kojima se radi nekad u smjenama, nekad popodne, često preko vikenda. Tako je to bilo u malim mjestima uz more, koja su nekoć živjela od turizma. Babi hvala ča me je čuvala, pa nisam morala u vrtić, koji mi se nije dopadao jer su tamo tete bile zločeste, imale su šporke tapete i razbijene rolete. za saku tvoju rič, ča reći si mi znala, baba, fala... Sad bih ja mogla danima pričati o njoj i pritom padati naizmjenično u sevdah u jednoj, a urnebesni smijeh u drugoj epizodi. Ali neću. Pokušat ću se samo prisjetiti njenih riječi. Koje sam nekada slušala, nekad nisam. Neke razumjela i onda, a druge shvatila tek pod stare dane. O SAD-u : "Jebeš državu, va koj boga zovu gad, a rakiju Viska." "Nigdi va svitu nećeš vidit takovoga sjaja i takove bijede ko va Meriki". i "Sve sranje na ovome svitu je prišlo z Merike." Nisam ovo baš kužila ko mala. Pogotovo nisam mogla razumjeti zašto je baba željela vratiti se u stari kraj. Pa Amerika je obećana zemlja neograničenih mogućnosti! O kakvoj to bijedi baba gnoji, često sam se pitala. Danas kad prije i poslije koncerta na otvorenom vidim ljude sa plavim vrećama, kako skupljaju prazne flaše i limenke, ne bi li dobili 50 lipa po komadu i tako spriječili da krepaju od gladi, sve razumijem. Jebem ti kapitalizam i sve njegove neograničene mogućnosti koje nam je donio. O svemiru : "Bolje ti je ne razmišljat o tome. Od toga moreš samo pobenavit." Ljetnih večeri ležale bi svaka na svojoj ležaljci ispred kuće, gledajući u nebo i brojeći zvijezde padalice. Gnjavila sam pitanjima : Ako je svemir beskonačan, kako onda to izgleda? Pa ne možeš stalno ići dalje i dalje i nikad kraja. A ako ima kraja, onda mora nešto bit iza njega. Baba je znala puni bolji odgovor od svih onih znanstvenika, koji se muče crnim rupama, velikim praskom i sličnim pizdarijama. Nekad je puno bolje ne kopati po nekim stvarima. Mogao bi pritom saznati i ono što ti se neće svidjeti. Recimo, da se svemir širi, a jednog će dana doći do svog maksimuma, od kojeg će se početi skupljati, pa na kraju završiti u jednoj točki neograničene gustoće. Nije baš ugodno pomiriti se sa činjenicom da ćemo svi jednog dana postati samo točka. Da sam slušala babu to nikada ne bih ni saznala. O Titu : "Vidi ovoga zagorskoga filozofa, kako se smješka. Važno mu je samo da ovo traje dok je on živ, a ča će kašnje bit boli ga kurac." Pa jel' može netko reć da nije bila u pravu? O Tudjmanu, 1990. nakon izbora: "Vidi ovoga s nakrivljenun gubicun, niš se mi to ne dopada!" Pa si doživjela i preživjela i treći rat u svome životu. O slatkorječivim osobama: "Niki ne zna bit tako sladak na jeziku, ko ča to znaju bit kurbe." Dan danas čuvam se pretjerano ljubaznih i "slatkih" ljudi, koji mi se obraćaju sa "draga", "ljubavi", "mila" i slično. Rijetko kada sam se zajebala. Zapravo, u nižerazrednog Vratniku završila sam samo onda kada sam zaboravila na riječi Rahmeta babe Atifa u rijetkim trenucima, kad je ovaj bio trijezan. O političarima (konzervativno liberalni, zadržano radikalni, levo desne bolj smeri): "Va politiku gredu samo niškoristi, ki nisu za niš drugoga." Dajte mi jedan primjer, da ova teorija ne drži vodu. O velikim citatima, riječima i porukama na samrti: "Kad su ubili kralja Aleksanda, službena verzija je bila da je rekal : "Čuvajte mi Jugoslaviju". Neslužbeno, rekal je "Pička mu majčina, šta gadja." No comment. Sjetim se svakoga puta, kada na fejsu (danas je to mjesto za iznošenje velikih misli, svojih ili tudjih) ugledam što li je ono pametnoga govorio bilo tko od milijun mrtvih filozofa ili pjesnika, koji ne može ni potvrditi niti demantirati da je upravo on to prvi izrekao. O modernom poimanju života, obitelji i institucije braka: "A ča se čude da se saki drugi brak razvodi, kad su se upoznali sideć za šankom va baru. Od toga ne more nastat niš pametno." Prevedeno na današnji jezik, prva internetna zapovijed : veza nastala klikom na fejsu, klikom na fejsu će i završiti. Amen. O traženju čovjeka/žene svog života preko oglasa: "Kako moreš znat da taj koga upoznaš ni kakovi manijak, pijandura ili trajbar? Vrag mu znal mater ki je, ča je, ni s čin se bavi". Pa si traži ženu na Iskrici i pošalji ju u BB kuću na par dana. O licemjerju iza svoja 4 zida (znano i kao : Ča će ljudi reć?): "Vidiš ovu našu budalu (stari - opaska autorice posta), teče po sastancimi, pa kad se na kakovoj vičeri naloču, si ih vide i komentiraju. A si ti isti side doma va fotelji, bocun na podu i loču malo-pomalo, pa kad se naloču, samo se zruše va postilju, da ih niki ne vidi. Ali znaju po drugome srat." Na račun onih koji se zgražaju nad tudjim ponašanjem, dok sami iza 4 zida rade puno puno teža sranja. Važno je samo, da se ne sazna. O hipi pokretu: "Danas više ne znaš ča je muško, a ča žensko." Pogledaj Modnoga mačka, Justina Biebera i Lady Gaga. Na primjer. O svijetu u kojem živimo u globalu: "Se ti je to obična Sodoma i Gomora." Je, babo moja, dobro da nisi dočekala da vidiš Red carpet, BB i Farmu, jer bi morali ugradit brisače na televizor, da ne popljuješ ekran. *** Iako je umrla u cvijetu starosti i pred sam kraj života, umrla je iznenada i nismo se uspjele oprostiti. Najviše mi je žao, što nije doživjela upoznati praunuka, kojem se toliko veselila. Valjda je zato u vječni san otišla sa osmjehom na usnama, znajući da tamo gdje završava jedna, počinje neka druga priča. Pokopana je, na njenu želju, skupa sa morčićima, koje joj je poklonio djed davnih tridesetih. I s ljubavlju, koju je nosila u sebi punih 52 godine, nakon njegove smrti. Našoj babi (23.09.1909. - 09.07.1996.) Tak malo dobrega v živlenju tu se najde, I će je sunca čas, za oblak taki zajde. (D. Domjanić, V. Paljetak) |
- 18:20 - Komentari (8) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||