Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
petak, 22.07.2011.
Bivše djevojčice, bivši dječaci
|
Postoji li itko na ovome svijetu, tko se iskreno veseli proslavama mature? Pitala sam zadnjih dana to mnoge ljude i došla do različitih, a zapravo vrlo sličnih odgovora, koji se daju svesti pod zajednički nazivnik : ne ići, ako se baš ne mora (a mora se samo umrijeti). Jedan je moj prijatelj najbolje (a nadam se da se neće ljutiti što ga citiram), u jednoj samoj rečenici, uspio opisati sve ono o čemu bi se dalo napisati podulji esej ili čak roman. Kaže ovako: Godišnjice mature su nasilni pokušaj da se i najlepršavijem primjerku generacije proba uokviriti razum i uvesti strah od godina. Mogla bih ja danima i mjesecima lamentirati o toj temi, a čovjek sve izrekao u samo 19 riječi. Otići tamo, vidjeti sve te sijede, ćelave starkelje i žene u dvodijelnim kompletićima, te čuti ih kako pričaju priče kao naši starci, i najtvrdokorniji će primjerak, obolio od sindroma Petra Pana, natjerati da padne u teži bed. volio bih umrijet prije nego ostarim volio bih umrijet samo da ih ne vidim kako pričaju priče kao naši starci bivše djevojčice bivši dječaci Dva su ekstremna slučaja zbog kojeg ljudi ne vole odlaziti na takva okupljanja, koja obično završavaju izmjenom mailova i telefonskih brojeva, koji se već u slijedećih nekoliko dana izgube. Prvi je : nalaziti se u periodu kada ti u životu ide jebeno loše, a drugi upravo suprotan : baš ti je nešto u zadnje vrijeme krenulo. U prvom ćete se slučaju osjećati kao zadnji jadnik i gubitnik, slušajući nekoga od onih sa druge strane medalje. Onih, čiji su poslovi sigurniji od vaših (vaš visi o niti ili ste još jedan od onih ružnih brojeva statistike Zavoda za zapošljavanje), djeca sva po vrsti sami multidisciplinarni genijalci (stvarno se nekada pitam kako uz tolike sportske, muzičke i ine genije već desetljećima idemo u krasni kurac), dok je supružnik oličenje čednosti, dobrote, vjernosti, iskrenosti i svih ostalih vrlina, kojima su nas nekada učili (a vi se trenutno potežete sa bivšim/om oko imovine i starateljstva nad djecom). U drugom slučaju, imate dvije mogućnosti : otići na proslavu, kako bi dragim kolegama dizali ionako visok krvni pritisak te smanjivali već jebeno nisku razinu serotonina ili - praznovjerno ostati kod kuće, u strahu od bacanja gadnih uroka, od strane ekipe pod jedan. Iako će se navodno veseliti vašoj neokaljanoj sreći, po povratku kući nazvati će broj prve bacačice crnih uroka, te joj izdiktirati vaš JMBG, OIB te vaše točne koordinate po Gauss-Kruegerovom sistemu, usput pitajući ne bi li magija bila još učinkovitija, pošalje li teti vještici jednu vašu vlas i pola kapljice zmijskog znoja, kojeg su pobrali sa vašeg mjesta za stolom, dok ste mijenjali tampon na WC-u. Sastajanje sa ljudima, s kojima vas veže još jedino zajedničko guljenje klupa prije četvrtine stoljeća, nema nekog višeg smisla, osim u slučaju potajnog prakticiranja mazohizma. Možda ste, ali čisto sumnjam, toliko perverzni da uživate u obaveznom policijskom ispitivanju dežurne razredne Helge of d Gestapo : S kim i gdje živiš? Kolika ti je plaća? Da li si prošle godine platio porez? Imaš li ljubavnika? Komzumiraš li povremeno lake ili teške droge? (svaki iskreni odgovor popraćen uzvicima "joj", "ajme" i "draga, pa nije valjda tako strašno?"). Čak i da vam se takav verbalni striptiz i svidja, puno je pametnija ideja prijaviti se na "Trenutak istine". Ovako će se vaša intima predavati dalje usmenom predajom, gluhim telefonom i mailovima (onima, koji su zbog nekog od razloga ostali kod kuće, pa da budu u toku). Uz to, ne da nećete dobiti ni lipe, već ćete se istrošiti na fajruntu, kada račun za zajedničko prežderavanje i konzumiranje tekućih opijata, dodje na naplatu. A zaustave li vas na putu kući momci u plavom, do slijedećeg okupljanja, lupati ćete glavom o zid, brojati kaznene bodove i pitati koji vam je racku ovo trebalo? Možda nemate pametnijeg posla, nego se te večeri prepustiti pokušajima duhovne obnove vašeg lika i djela, od strane razrednih majstora ezoterije (a treba nekako preživjeti u ovom groznom svijetu, pa makar prodavanjem magle). Maknite ruke s mog volana, maknite dupe sa mog sica, ja putujem bez gps-a gps-a sa nebesa. Možda ne znate što bi sa sobom ni sa svojim novcem, pa će vam se na večeri kao krpelj zalijepiti kolega, plaćen po broju sklopljenih polica osiguranja. Ne treba odbaciti niti mogućnost, da se ujutro mamurni probudite, te shvatite da vam je bivša kolegica, treća klupa lijevo, uspjela podvaliti najnoviji set noževa, plastičnih kutija za vafle ili prestižnog posudja. A možda ste jednostavno toliko lijeni i nema te bivše razredne simpatije niti ofucane večenemirišenarakoveiškoljke filozofije, koja bi vas natjerala da satima zaglavite u koloni momaka u plavim kapicama i njihovih debelih žena, koji vode svoje klince mandolince na more, gdje se taj vrhunski event uzimanja DNK uzorka za daljnju forenizičku analizu vašeg lika i djela, održava. Iako ne volim naročito ovu pjesmu, (štoviše, dosadna je, otrcana i predugačka), ipak su to najbolji stihovi, kojima ću zaključiti ovaj bezvezni post, zbog kojeg ćete se vjerojatno naći uvrijedjenima. Svejedno, ne mogu si pomoći: Znam da će još biti mladosti,ali ne više ovakve u prosjeku tisuću devetsto šezdeset sedma(osma), ja neću imati s kim ostati mlad, ako svi ostarite,i ta će mi mladost teško past, a bit će ipak da ste vi u pravu, jer sam sam(a) na ovoj obali koju ste napustili i predali bezvoljno. |
- 21:15 - Komentari (17) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||