Ufff, uff, uf.

Čitam novi roman jednog hrvatskog pisca pa se po tko zna koji put ponovno pitam : postoji li ijedan hrv.pisac mlađi od 40 koji ima pisca za protagonista svoje knjige i koji tom liku pisca u svojoj knjizi nije bar triput na svakih 100 stranica ugurao džoint među prste? I koji nije bar pet puta na svakih 100 stranica napio tog svog pisca? I koji nije nagnao tog svog pisca da slini nad svakom suknjom koja mu u vidokrug zaluta?

Još prije 10 i više godina postalo je užasno dosadno čitat te stalno iste scene, te dosadne opise napušavanja i opijanja i te scene u kojoj se napušeni i pijani pisci okomljuju na svaku suknju koja im se približi i ispaljuju u njenom smjeru oh-tako-cool i oh-tako-silno-duhovite lajne... (cool i duhovite nikome sem njima samima)... i gnjave li ga gnjave oni uporno i dalje s tim, vjerojatno misleći da su silno cool i subverzivni, i bog-zna-što se nadaju da će postić' time, a sve što postižu je čitateljevo zijevanje nad tim već odavno otrcanim i ubitačno dosadnim klišejem.

I da bar osvjeste promašenost toga pa s ironijom pristupe tom i takvom liku pisca kojeg, sigurno ne slučajno, baš upravo takvoga na svojim stranicama stvaraju...
Ali ne, nema u njih ironije spram takvoga lika, pa se nameće ovaj zaključak : da oni zapravo drhte od straha kako bi netko možda mogao pomisliti da su oni neki necool papci koji ne loču niti šmrču niti duvaju.

Jer vjerojatno glupavo smatraju da svi čitatelji lik pisca u nekoj knjizi poistovjećuju s piscem te knjige.

Pa zar im nije jasno da bi se upravo toga zapravo trebali i bojati?