Roman Josipa Krajača "Srpanjski diptih" donosi moguću struju svijesti Ivana Gorana Kovačića i Drage Gervaisa. Dva se tijeka izmjenjuju, ali pisac ne inzistira na naglašenim usporednostima. Tekst je zahtjevan jer se pisac uklanja jasnoj pripovijesti i kronologiji. Iz tijekova dvaju subjekata moguće je prepoznati sjećanje na dječaštvo i mladost, a tako i stanja straha i predsmrtne časove. Onomatopeje, sinestezije, te navodi književnih djela dvojice umjetnika i niz povijesnih referenca obogaćuju rečenice, i predstavljaju izazov čitatelju.
Uz hrvatski jezični standard srećemo za temu dva relevantna narječja, ali i odjek slovenskoga i talijanskoga govora. Struje svijesti dotiču se osobno-emocionalnih, životopisnih, umjetničkih, političkih i vjerskih upita. U romanu srećemo reference na niz drugih umjetnika koji su bih u krugu, uvjetno rečeno, glavnih likova, recimo Nazor, Bevk, Katalinić-Jeretov... Kovačićeva lektira obuhvaća i Yeatsa i Šegedina i A.B. Šimića, a podsjećaji su katkad vrlo široko dani, pa nalazimo i gral i Anu Katarinu Frankopan-Zrinsku. Gervais se pak djelatnošću kreće krugom kazalištaraca, napose Marijana Matkovića, te glazbenika Ronjgova i Papandopula...
Riječ je, dakle, o modernistički pisanoj prozi, na tragu iskustva koje je u prošlom stoljeću na svjetskoj književnoj sceni promicao Joyce, a u nas, na primjer Ranko Marinković. U Krajačevu tekstu ima užitka u pisanju koje se kreće rubom stvarnosti i fikcije, ali nema samodopadnosti, poze ni naivnosti.
Izvori kojima se pisac služio za dokumentarni podsloj romana, na kraju teksta uredno su navedeni.
Dean Slavić


Povezanost dvaju pjesnika autor pronalazi ne samo u njihovoj odanosti goranskoj kajkavštini, odnosno liburnijskoj čakavštini, nego i u malo poznatoj činjenici da su Gervaisovi lukovdolsko-severinskog podrijetla, kao i još i danas zagonetnim okolnostima njihove smrti, koja je pala u srpnju 1943., odnosno 1957. godine.
Autor razvija dvije paralelne “melodije”, koje u obliku unutarnjeg monologa dvaju pjesnika u trenutku njihove agonije razvijaju logikom tijeka svijesti usustavljene slike cijeloga njihovog života. Govor iz “sada” prepleće se s govorom iz “negda” kroz sjećanje, te se subjekt pričanja stalno drži u stanju višestruke svijesti... razvidno je da autor izvrsno vlada tehnikom modernog pripovijedanja, ne dovodeći ipak svoj rukopis do potpuna hermetizma... Također je vrlo zanimljiv i inovativan Krajačev jezik i stil.
Darko Gašparović

Josip Krajač je rođen 1936. godine u Bosiljevu. Srednju učiteljsku školu polazi u Karlovcu. Studij književnosti i hrvatskog jezika je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je završio i postdiplomski studij, te magistrirao iz područja društveno humanističkih znanosti.

Desetak je godina radio u osnovnoj škoh u Severinu na Kupi, a nakon toga radi tridesetak godina u srednjoj školiu Opatiji, i kao vanjski suradnik na Učiteljskom fakultem u Rijeci. Živi u Opatiji.