Na jednome mjestu pri kraju ove knjige (prev. Viktorija Šantić, ur. Gordana Farkaš Sfeci, izd. Oceanmore, 2017.) Krasznahorkai lakonski veli (i nimalo ne sumnjam da se pritom šeretski/luciferski osmijehivao pod krabuljom svoje prosijede brade) da sada ne postoji, i da ništa ne postoji, i teško se s njim ne složiti, a tko njemu ne vjeruje evo mu mene da mu objasnim da je tomu tako (iako nije nego je već bilo) zato jer : ne postoji sada niti postoji išta jer sve što jest više nije jer je upravo prošlo i ne može se vratiti, ali i zato što sve, a što rekosmo ne postoji i nije nego je već bilo, stremi nekoj budućnosti koja nikada ne uslijedi, s obzirom da jest ne postoji jer je upravo prošlo, dakle : sve što jest a zapravo nije jer je upravo prošlo jest da ono što više ne postoji teži onome što još ne postoji...
i svaka od u knjizi okupljenih priča upravo se trudi i uspijeva taj besmisao, kaos i apsurd nam posredovati i u njeg nas uvjeriti, apsurd i besmisao zbilje koje zapravo nema niti će je ikad biti jer, kao što rekosmo al' ponoviti nije naodmet, sada ne postoji jer je netom prošlo i vratiti se neće a sutra uvijek izmiče i uvijek će izmicati, i sve, a koje je ništa jer ni nije nego je bilo, tek je zapravo samo priprema za nešto drugo, a što također ne postoji niti će ga ikad biti jer je uvijek nadomak a nikad dohvatno, i jer nije i nemoguće je da bude jer je već bilo, upravo prošlo, minulo u nepovrat.
A da ga ni ne bijasmo svjesni.