U izdanju Matice hrvatske, ogranak Sisak (ur. Đurđica Vuković) izašla je nova knjiga poezije Slavka Jendrička "Magijsko zatvaranje krugova". Radi se o zaokruženju pjesničkog projekta-trilogije, započetog knjgom "Strieglovi hologrami", a nastavljenog "Crnim krugovima".

Donosim pogovor Davora Ivankovca
MAGIJSKO ZATVARANJE POETIČKIH KRUGOVA

Nova knjiga poezije Slavka Jendrička naslovom najavljuje
okončanje pjesničkog projekta-trilogije iz godine 2017., započetog
Strieglovim hologramima, a nastavljenog Crnim krugovima. Dok
se u prvoj prepoznatljivim minimalističkim izrazom bavio izrazito
sisačkim motivima reflektiranima na uskopojasno odabrane
intimističke teme kroz prizmu Strieglovih akvarela, u drugoj je
ispisao gusto neoegzistencijalističko lirsko i lirskoprozaično tkanje
veće društvene kritičnosti i kako je Franjo Nagulov pronicljivo
zamijetio, znatniju osjetljivost za „psihofizičku činjenicu neupitnog
nestajanja.“
Sada bi, ako ćemo se čitateljski uhvatiti za ono nulto, dakle naslov,
to trebalo biti objedinjeno i s tematsko-motivskog, te projektnog
gledišta, završeno/zaokruženo. Možda čak i stegnuto u čvor.
Dakako, bio bi to za Jendrička prepoznatljivi strukturno izraženi
Ja. Donekle i jeste tako, mada će se to magijsko zatvaranje krugova
metonimijski proširiti na Jendričkov „krug opusa“ u cjelini, njegovo
životno djelo, kako će pozorno čitanje pokazati.
Taj čvor mogao bi biti interpretacijski potentan čvor iz uvodne
pjesme Posljednji štrik, koja semantički jakim naslovom
trenutno priziva omču, da bi je odmah potom iznevjerila (ali ne
i odagnala). U pjesmi se protagonist snažno distancira od svijeta
ljudi afirmirajući osamljenost ne kao stvar bunta, nego životne
mudrosti: „Nitko me nije uspio/zavezati za sebe//previše ljudi
mjesta stvari/gotovo u isto vrijeme//pokušava osvojiti/moju
nezasitnu čežnju//potičući nemirno spavanje/poput vjetra zatvaraju
vrata...“ Govoreći o „suvišnima snovima“, „već ne tako kratkom
burnom životu“ i „sijedim vlasima“ naznačuje starački umor, možda
čak i rezignaciju i razočaranje, da bi pjesmu završio bacanjem
posljednjeg (spasonosnog?) štrika kroz prozor, ne zna ni sam kome.
Želi li da netko uđe? Ili on želi izići?
Zbirku u cijelosti obilježava to kasnoživotno svođenje računa sa
samim sobom i okolinom, te potreba da se stvari dovedu do kraja,
zaokruže. Podijeljena je u tri numerirana i naslovljena ciklusa
(„Iz nigdje u ovdje“, „Okno“, „Razdaljina“, te kratki završni
„Epilog“), koji na svoj način i iz određenog kuta reflektiraju uvodno
naznačenu tematsko-motivski matricu.
Ciklus „Iz nigdje u ovdje“ obilježava opori sarkazam i sudari sa
stvarnošću nenadano osamljenog protagonista, koji odvajajući
se od Drugih, odvaja se i od dotadašnjeg sebe: „Nimalo nije lak
život/u zemlji genija//naročito nakon što sam pokolebao/čvrstu
vjeru u sebe…“ (Asfalt.) To odvajanje od sebe imamo razumjeti
kao odvajanje od sebe mlađeg, negdašnjeg, dojučerašnjeg, ali i
od vlastitih snova, nadanja i planova (vidjeti primjerice Vječnost
prljavog rublja, jednu od ključnih Razumijevanje prvih simptoma, te
ponajbolju Ravnopravne mogućnosti). U jednoj od antologijskih
pjesama, Slobodi zaključivanja, udvojit će se pred ogledalom, da bi
početno uznemirenje pomirio genijalnim paradoksom „Hipotetski
možda sam doista originalni alter ego.“ Iskustvenost kojom se
protagonisti pjesama vode često se prispodobljuje motivima poraza
i pobjede, koji u pjesmi Besciljnost, već dovoljno simptomatičnog
naslova, zatvaraju puni krug, semantičku petlju: „neželjene
pobjede/shvatio sam prekasno//najmučnije su doživljeni porazi.“
U istoj pjesmi svjedočimo razlazu s političkim idealima, nasuprot
još uvijek slijepe množine: „Na političkom tulumu/iskočio sam iz
tračnica//usred sveopćeg slavlja/na kojem nije bilo lako uočiti//tko
zapravo koga ne proždire…“
Ta depolitizacija subjekta i distanciranje od ideoloških tabora
vidljivije će se upisati u ciklusu „Okno“, što neće dokinuti
društvenu kritičnosti i angažman za uništeno radništvo: „Neka
prazni praznik sam sebe praznuje//Nikada ne poništavam/
Oštre granice neposredne stvarnosti“ (Državni praznik), dok se u
naslovnoj pjesmi ciklusa protagonist prispodobljuje napuštenim
rudnikom. Radništva se dotiče i u ciklusu „Razdaljina“, kada u
kompleksnoj, intimistički intoniranoj pjesmi Alegorija pribjegava
dojmljivoj poredbi: „Pluća su im sagorijevala/kao željezna rudača//u
zauvijek uspavanim sisačkim/željezarinim visokim pećima…“.
Radi se tek o motivskim rukavcima u ciklusu koji u naznačenu
tematsko-motivsku matricu upisuje nešto mekše motive ljubavi i
intime: „imenica ljubav je zaumni okrajak zore/i stoga je prekrasna
najava svakog novog dana.“ (Zaumna imenica ljubav).
„Epilogom“ Jendričko zatvara krug zbirke, napose gotovo
programatskim tekstom Mečevi, koji započinje nokautiranjem
„slinavih emocija djetinjstva“, da bi završio očekivanjem konačnog
nokauta od strane smrti.
Ovom dojmljivom i po mnogočemu znakovitom knjigom
Slavko Jendričko dao je svoj pjesnički obol literaturi o starenju i
okonča(va)nju svega; izmaknemo li se čitanju u biografskom ključu
(jer Slavko će sigurno još pisati i objavljivati), reći ćemo da je riječ o
iskustvu starenja subjekta, koji je napokon pronašao sebe, da bi se
odmah potom suočio s neumitnim krajem – krajem snova, krajem
opusa i krajem života. Tri kraja ukrižala su se u jednom, spetljala u
teško razmrsivi čvor, kao autor, subjekt i tekst. Krugovi se doista
magijski zatvaraju, ali nam se čini da su koncentrični, i da se šire.
Kao nakon rimskog novčića bačenog u Kupu sa Staroga mosta
nedaleko Galerije Striegl i posrnule Željezare. Imamo ih vidjeti
kao lice i naličje toga udvojenog sisačkog subjekta, novčić koji
stari majstor povremeno snažno baci u zrak, pa kako slučaj odredi
da se okrenu. I tako naizmjence teku kroz pjesme ove i nekoliko
prethodnih zbirki.