»U novoj revolucionarnoj sovjetskoj Rusiji humor više nema niti će ikada imati ono značenje koje je imao... prije revolucije, pa čak ni u našoj borbi protiv birokracije.« – Iako ova »programatska« rečenica danas možda zvuči kao da je izvučena iz neke humoreske Iljfa i Petrova, ipak je stvar bila mnogo ozbiljnija, citat je to iz partijskog lista »Crvena štampa« iz 1923. godine. A kad je nekoliko godina kasnije Staljin preuzeo vlast stvar postaje još ozbiljnija, pa isto glasilo sad nalaže: »Potrebno je promijeniti metode – potrebno je napustiti zaigranost i pristupiti ozbiljnom načinu borbe.«
Nekim čudom, Iljf i Petrov nisu imali problema s vlašću, vjerojatno zato što se »borba za svijetlu budućnost« odvijala na poprištu koje se nalazilo izvan fokusa njihova pisanja, a oni sami nikada nisu iskazali ni jednu misao koja bi makar posredno kritizirala Staljina. U svojim su djelima ismijavali birokratiziranost mladoga sovjetskog društva i vjekovječne ljudske slabosti (spomenimo tek neke, recimo na slovo L): lakomost, lakomislenost, lijenost, lažljivost, licemjerje...
Iljf i Petrov većinu su djela napisali zajednički, a svjetsku su slavu stekli humorističkim romanima Dvanaest stolica i Zlatno tele te humoreskama iz ove knjige. Glavni junak romana, dovitljiv prevarant Ostap Bender svakako je najpoznatiji junak »dvojice pisaca koji su postali jedan«, no oni su kreirali još cijelu galeriju neobičnih likova, pravi »kabinet voštanih figura«, a upravo takvi antijunaci glavni su junaci ove zbirke humoreski.