Pitam se pitam, postoji li možda još netko koga je u djetinjstvu strašno frustriralo što Tom uvijek "izgubi" od Jerryja a Kojot nikad ne uhvati Pticu trkaćicu?

Iako svjestan da se na taj način, takvom inverzijom u odnosu na stvarnost, u crtiću zapravo ispravlja ono što je u životu nepravedno i tako bar simbolički uspostavlja nekakva ravnoteža, i danas kad ih ponovno, kao tzv. "odrastao" gledam, ipak se opet uhvatim kako navijam za to dvoje gubitnika u tim pričama (Toma i Kojota).

I onda se zapitam trebam li bit zadovoljan što i dalje navijam za slabije (a koji to u u ovom slučaju u zbilji čak niti nisu) ili bih na sebe trebao biti ljut jer još uvijek nisam došao pameti i prilagodio se?

I još se pitam, kad u svog djeteta primjetim istu vrst reakcije i emocija pri gledanju tih crtića - trebam li bit ponosan, ili strahovati za Leinu budućnost?