Ivica Prtenjača "Tiho rušenje"

Izdavačka kuća V.B.Z. ovih je dana objavila novi roman jednog od najomiljenijih i najčitanijih domaćih autora Ivice Prtenjače 'Tiho rušenje'. To je treći Prtenjačin roman, koji objavljuje tri godine nakon velike uspješnice, romana Brdo, dobitnika V.B.Z. i Tisak media nagrade za najbolji neobjavljeni roman 2014. godine.

U 'Tihom rušenju' Ivica Prtenjača ponovo se uspinje na 'brdo', ali ovaj put ono se nalazi u Haulikovoj ulici, u jednom oronulom zagrebačkom stanu. Glavni junak, soboslikar s diplomom profesora književnosti, sa svojim pomoćnikom treba učiniti ono što i inače radi – oljuštiti sve sa zidova i ponovo ofarbati. Čini se kao ugodan, prilično usamljen rutinski posao, daleko od nametljivih ljudi, baš onako kako najviše voli. Ali, čovjek koji ih je angažirao, i njegova životna priča, promijenit će živote svih likova u romanu.

Tijekom rušenja i renoviranja događa se isto što i tijekom života na brdu u prošlom, nagrađenom Prtenjačinu romanu – odmak, kontempliranje i preslagivanje života. Ali pisac je ovaj put, usprkos tragičnim događajima o kojima čitamo, optimističniji, a njegovi junaci čine se spremniji za nastavak života.
Tiho rušenje može se čitati i kao svojevrstan nastavak Brda, ne po principu što je bilo dalje, jer likovi su novi, nego kao sljedeća pjesma u pjesničkom ciklusu, u kojem sve tekstove povezuju dominantni motivi i teme. Tiho rušenje, naravno, nije pjesma, nego velik roman u kojem ima puno poezije. S jedne strane filigranski precizne rečenice, a s druge začudne metafore spuštaju nas u ono što je proznom iskazu obično nedohvatljivo, i jamče čitateljski užitak koji u ovoj zemlji, na taj način, može pružiti samo Ivica Prtenjača.

***

Hanif Kureishi: 'Posljednja riječ'

Ovih dana u izdanju izdavačke kuće V.B.Z. objavljen je novi roman proslavljenog britanskog pisca i jednog od najutjecajnijih pisaca današnjice Hanifa Kureishija 'Posljednja riječ'. Kureishijevi romani Buddha iz predgrađa i Intima sada već imaju kultni status i kod domaće publike.

U središtu provokativnog novog romana, objavljenog nakon višegodišnje stanke, pitanja su poput: „Kako ispričati priču o životu?“ i „Je li ikada moguće ispričati cijelu istinu i samo istinu?“
'Posljednja riječ' komedija je o dva pisca, mlađem i starijem, na prvi pogled suprotnih, ali zapravo komplementarnih i zrcalnih karaktera, nadobudnom mladom biografu Harryju Johnsonu i sedamdesetogodišnjem britanskom piscu indijskog podrijetla Mamoonu Azamu. Najblistaviji trenuci starčeve karijere sada su iza njega, pa mladi pisac dobiva zadatak novom biografijom vratiti slavu nekad buntovnom predvodniku generacije, „stvaratelju svjetova“, „kazivaču važnih istina“ i „velikom literarnom Sotoni“. Nakon dolaska na Mamoonovo seosko imanje, Harry uvidi da je zadatak koji je prihvatio sve samo ne ono što je očekivao…
U verbalnim duelima kojima je roman prožet dvoje pisaca razgovara o ženama, svađa se o ženama, zaljubljuje i odljubljuje, ali i raspravlja o najozbiljnijim temama vezanim uz seksualnost, žudnju, ljubav i pisanje. Čitatelj istodobno ulazi u veoma pitku i zabavnu priču kakvu Kureishi prema vlastitu priznanju preferira, jer je to način na koji vidi svijet, iako nije tip pisca za kojim bi većina čitatelja posegnula kad poželi pročitati nešto komično. Kako sam kaže: „Volim ideju da pišem o nekom tko je težak, koga drugi smatraju problematičnim. Volim ljude teškog karaktera. Volio bih biti takav.“
Jedan od načina na koji pisac može odbiti da shvaća sebe previše ozbiljno jest pisati knjige poput Posljednje riječi. Autorova divlja razigranost ne štedi nikoga, ni autora, ni biografa, ni izdavača niti razne sljedbenike. U svakom slučaju, riječ je o urnebesno smiješnoj knjizi za koju neki ističu da graniči s dobrim ukusom, njegovom najmudrijem djelom dosad i zabavnom prikazu književnog života u maniri Montyja Pythona.