Ovogodišnjim dobitnicima V.B.Z. i Tisak media književne nagrade za najbolji neobjavljeni roman proglašeni su Lada Vukić za roman 'Specijalna potreba' i Ivica Ivanišević za roman 'Knjiga žalbe'.
Imena dobitnika objavljena su u četvrtak, 3. studenoga na svečanoj dodjeli nagrada u klubu Opera u Petrinjskoj 4.

Od devedesetak zaprimljenih rukopisa, žiri u čijem su sastavu Zoran Ferić (predsjednik), Strahimir Primorac, Jagna Pogačnik, Mile Stojić i Drago Glamuzina odabrao je dva jednakovrijedna pobjednička romana. U obrazloženju navode da je Specijalna potreba Lade Vukić "hrabro napisan roman koji nam omogućuje da čujemo jedan autentičan i sasvim specifičan glas, glas dječaka koji je prilično različit od drugih i koji se s najrazličitijim svjetovima u svojoj glavi nikako ne može uklopiti u svijet oko sebe", a Ivaniševićeva Knjiga žalbe "sjajan i logično ispripovijedan roman u kojem sve pršti od spoznaje kako književnost ima itekako veze sa životom".


O pobjedničkim romanima i njihovim autorima:

Lada Vukić

Rođena je u Zadru 1962 godine. Radi u Financijskoj agenciji Zadar na poslovima računovodstva. Završila je Gimnaziju „Juraj Baraković“ i srednju Glazbenu školu „Blagoje Bersa“. Za svoje kratke priče osvojila je više nagrada, između ostalih Ulaznica 2011., Pričigin 2012., PitchWise 2012. Ušla je i u uži izbor Večernjakove književne nagrade 2013. Priče su joj objavljene u više časopisa i na portalima Kritična masa, Književnost uživo te u zbornicima Gradske knjižnice Samobor, Sušičke kronike i Pod krovom stare knjižnice. Povremeno piše i bajke za djecu, od kojih joj je jedna dramatizirana i čitana na Hrvatskom radiju u emisiji „Priče za laku noć“.

'Specijalna potreba'

Protagonist romana Specijalna potreba desetogodišnji je dječak Emil koji živi s majkom u unajmljenom stanu u nekom neimenovanom gradu. Samohrana majka teško sastavlja kraj s krajem iako se ubija od posla. Sinu, koji ima problema s nogama i k tome boluje od mutizma (poremećaja govorne komunikacije), daje svu ljubav i bori se da se, u nesklonoj sredini, što bolje socijalizira. U vrlo vješto i precizno voljenoj priči o hendikepiranom dječaku koji se na svakom koraku, osobito u školi, susreće s nerazumijevanjem i nedostatkom empatije, zbiva se i jedan kratkotrajni ljubavni zanos, dramatični lomovi među likovima, neobični susreti s dilerom, filozofska razmišljanja starog slijepog profesora i Emilovo natjecanje s njim u slušanju šumova. Upravo na odnosu likova prema Emilu – odnosu koji je polariziran i motiviran različitim razlozima, od socijalnih, psiholoških, religijskih do karakternih i drugih – gradi se drama glavnog junaka romana.


Ivica Ivanišević

Rođen je 1964. godine u Splitu. Sociologiju je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je novinar i urednik u Nedjeljnoj Dalmaciji, Feral Tribuneu i Slobodnoj Dalmaciji, gdje je danas komentator. Objavio je sljedeće knjige: Smoje – biografija (Vuković & Runjić, 2004.), Sto mu jelenskih rogova (eseji o stripu, V.B.Z., 2004.), Krovna udruga i druga drama (koautorstvo s Antom Tomićem, Fraktura, 2005.), Split za početnike – abeceda grada (koautorstvo s Renatom Baretićem, Znanje, 2015.), Ulaz za djecu i vojnike (kratke proze, Hena com, 2015.), U sedlu je tijesno za dvoje (roman, Hena com, 2015.), Otpusno pismo (epistolarni roman, koautorstvo s Marinom Vujčić, Hena com 2016.), Primavera (roman, Hena com, 2016.). Piše dramske tekstove te scenarije za film i televiziju.

'Knjiga žalbe'

Ivanišević je svoje junake, kvartet pisaca, različitih nacija i poetičkih preokupacija, smjestio u rezidenciju za pisce u ‘rumunjskoj nigdini’, gdje bi svatko trebao raditi na svojoj knjizi. U izolirane uvjete oni dolaze sa svojim privatnim i profesionalnim ‘fejlovima’; Hrvata je upravo nogirala Bivša, a trebao bi funkcionirati kao humoristički pisac i pisac vesterna u fušu, Finkinja se bori s gotičkim romanima i usput izgleda kao manekenka, postariji Rus ispisuje još jedan od debelih realističkih romana o strahotama komunizma u strahu od kritičara koji ga terorizira, a Čehinja, osim što pije i plače za pokojnim mužem, muči se poezijom o konačnim pitanjima smisla. I tu dolazimo do trenutka kad treba konstatirati da su i pisci samo ljudi, što nam Ivanišević uspješno dokazuje u romanu u kojem četiri vrlo raznolika glasa, u formi dnevnika, bilježe svoju rezidencijalnu svakodnevicu. A ona je prepuna dramatike, ljubavnih trokuta, seksa, razbijenih glava, izgubljenih kćeri, alkohola i smicalica, zapleta i obrata dostojnih najnapetijih romana, ali i 'tihih' zapisa o samom procesu pisanja.