U FRANKFURT JE TREBALO POSLATI ISKLJUČIVO ŽENSKU EKIPU!!!

Mnogo se prašine diglo oko ovogodišnjeg nastupa hrv.pisaca na Frankfurtskome sajmu. Osobno NEMAM NIŠTA PROTIV da na sajam ide ekipa mladih pisaca.

Međutim, stječe se dojam da je lista autora sastavljena NEOZBILJNO, OVLAŠ I NA BRZINU, KAO REZULTAT 2-3 SATA GUGLANJA.

Naime, ako se biralo autore do 35. godine starosti (koliko npr. ima Ivan Jozić koji je među odabranicima) onda se moglo naći velik broj autora/ica koji imaju OBIMNIJE I PUNO ZNAČAJNIJE OPUSE od opusa odabrane ekipe. Evo npr. Nebojša Lujanović, Jelena Zlatar Gamberožić, Marko Gregur, Asja Bakić – sve su to autori/ce koji/e pripadaju toj dobnoj skupini, a svatko od njih dosad je objavio više knjiga, i to odreda vrlo zapaženih knjiga, dok je većina mladih autora koji su odabrani da ove godine idu u Frankfurt objavila TEK PO JEDNU KNJIGU, i među tim knjigama ima naslova koji još nisu doživjeli nikakvu kritičku evaluciju!

Elem, trebalo je puno ozbiljnije pristupiti odabiru autora za Frankfurt!

ONO ŠTO JE OBILJEŽILO HRV:KNJIŽEVNOST U NEKOLIKO ZADNJIH GODINA JEST STVARALAŠTVO AUTORICA!!!

I zato je trebalo u Frankfurt poslati npr. :

- Renata Jambrešić Kirin, Barbara Matejčić (esejistika)

- Jelena Zlatar Gamberožić, Korana Serdarević, Staša Aras, Barbara Matejčić (kratka priča)

- Daša Drndić, Tajana Gromača, Ivana Sajko, Olja Savičević Ivančević, Ivana Šojat, Mihaela Gašpar Đukić (roman)

- Lana Derkač, Dorta Jagić (poezija)


Inače, nije mi poznato koje je "pripremne radnje" pred odlazak na sajam Ministarstvo odradilo, ali ne usuđujem se ni pomisliti da nisu barem platili prevoditeljima da pripreme prijevode oglednih dijelova radova tih autora. Jer, bez toga, ali i bez unaprijed odrađene komunikacije s potencijalnim partnerima kojima je na vrijeme, više mjeseci prije sajma, trebalo poslati te prijevode, nema smisla ni odlaziti na sajam.

To je minimum bez kojega je svaki odlazak naprosto NEOZBILJAN, UZALUDAN, PROMAŠEN...

Nažalost, stječe se dojam da se ti inozemni sajmovi naprosto "odrađuju", čini se da ih institucije doživljavaju kao nužno zlo, kao nešto što se mora obaviti jer se smatra da je sramota ako nas tamo nema, i to "odrađivanje" se obavlja birokratizirano, i dojma sam da se to "odrađuje" bez ikakve vizije, bez stvarnog promišljanja, bez strasti i bez ljubavi prema književnosti i prema ljudima koji je stvaraju...

Ali, tako je u svim segmentima društva, institucije kao da sve "odrađuju" po defaultu, samo da se to što prije obavi, nevažno kako i s kojim rezultatima, da se riješe još jedne dosadne, opterećujuće, za njih zamorne obaveze. Jer, sigurna plaćica iz državnog proračuna ionako će sjesti na račun, bez obzira na kvalitetu obavljenog posla...